Jedna od najuzbudljivijih emisija HRT-a, a koja je to postala sasvim slučajno i to putem YouTube prijenosa uživo, već je neko vrijeme sastanak i rasprava Programskog vijeća. Načelno birokratski prijenos, odrađen s jednom fiksiranom kamerom čisto zbog zakonske obaveze, često daje uvid u neočekivano živopisne rasprave koje se vode na četvrtom katu Prisavlja. Saborski odabrani vijećnici, među kojima su među ostalima pripadnici manjina, HRT-ovih radnika i uglednih kulturnjaka suočavaju upravu i ravnatelja s komentarima na izvještaje. Naslov vijesti u samoj kući i većini medija obično bude "Programsko vijeće prihvatilo petogodišnji plan razvoja HRT-a", no do (zakonski i pravno neobavezujućeg) prihvaćanja petoljetke ne dolazi se lako: jedan vijećnik mrzi emisiju Peti dan i moli da se ta grozota ukine, druga vijećnica zabrinuta je kako se odijevaju i šminkaju voditelji/ce, ali bude tu i ozbiljnijih tema poput zastranjenja davno kultnog Trećeg programa u bastardnu kopiju Drugog. Sve je to zapravo točno i može se primijeniti na lik i profesionalni put jednog čovjeka iz zlatnih vremena Televizije Zagreb, čiji je odlazak njegova bivša kuća obilježila reprizom emisije U svom filmu Tončice Čeljuske, slavne po odbijanju nošenja teških beta-traka (zvijezde to, naime, ne trebaju raditi) ili po količini izgovorenih "Ajde?", "Ma zbilja?" ili "Mmm, sjajno, pogledajmo vašu biografiju". U toj je emisiji bio gost Saša Zalepugin, koji je i u poznim godinama zadržao dikciju, držanje i rafinman u ophođenju, ali i odnos prema gledateljstvu i onome tko ga intervjuira. Bio je dakle gospodin, jedan od posljednjih imena one stare škole TV Zagreb u kojoj se vježbanjem tesao govor i nastup pred kamerom. Saša Zalepugin imao je još jednu danas rijetko korištenu recepturu za intervjue: puštao je goste da se opuste, kažu što žele, nenametljivo i kulturno, učinio im je inače zastrašujuću televiziju relaksirajućom, a ne prijetećom i pompoznom mašinerijom tehnike, ljudi i načina snimanja.
I još jedna važna stvar u naoko nezanimljivom vijećanju Programskih ljudi i izvještaja: da je HRT-ov Treći zbilja ono što je bio, možda bi se u tom programu našla i koja repriza njegovih starijih emisija, da mlađe generacije vide razliku između klasičnog i modernog hrvatskog poimanja televizije. No za razliku od drugih kuća na prostoru bivše Jugoslavije koje su našle načina da pokažu svoju arhivu, na HRT-u muku muče s tumačenjima koncepta autorskih prava, tako da je malo vjerojatno da će ikoja, pa makar i skraćena, premontirana emisija, recimo, Zalepuginovog Nedeljnog popodneva biti emitirana. Bitno je to ne samo zbog gledatelja, nego i zbog domaće znanstvene i publicističke zajednice, u kojoj je radova o povijesti televizije malo i oni se još uvijek oslanjaju na radove iz 1970-ih. Zašto je važno proučavati televiziju i domaći medijski prostor, pokazat će najbolje primjer Saše Zalepugina.
Iskrenih, emotivnih i dirljivih tekstova o Zalepuginu ovih je dana puno napisano i ne treba sumnjati u njihove dobre namjere, kao i iskrenu sućut za čovjeka koji je otišao i njegovu obitelj. Međutim, Zalepugin je primjer nekoliko različitih fenomena iz kulture sjećanja, od kojih neki gotovo znanstveno spadaju u žalosniji slučaj reduciranih, korigiranih ili možda namjerno prešućenih biografija. Ne radi se vjerojatno o Mandela-efektu kada grupa ljudi vjeruje u netočnu informaciju, ali je svakako bliže kognitivnoj shemi Frederica Bartletta, prema kojoj se ljudima ispriča jedno, a oni naknadno dodaju dijelove koji nisu izrečeni. Tako je vjerojatno napisana i jedna od prvih biografija Saše Zalepugina u reviji Studio 1980-ih, u kojoj je Saša Jugoslaven rođen u Sarajevu, dok je u onima iz 1990-ih postao Hrvat koji je školu završio u Pazinu, novinario, postao uspješni voditelj ansambla Lado, da bi 1966. bio katapultiran na TV Zagreb gdje je ubrzo postao šef kulturnog programa. Ostalo je povijest u kojoj se navode veliki uspjesi s tada vrlo gledanim Nedjeljnim popodnevom, koji je kasnije postao Sastanak bez dnevnog reda, nakon kojega je Zalepugin pak uređivao opet revolucionarni Program Plus, a zatim se, eto, umorio i otišao u penziju. I tako ga masovna publika zapravo i pamti, jer čak ni u in memoriamu Hrvatskog novinarskog društva nema ničeg mimo tog lijepog, naglašeno profesionalnog i optimističnog narativa jedne televizijske i medijske zvijezde. Ipak, Sašin put bio je nešto drugačiji i profesionalno je dosegnuo vrh, ali su, privatno i kronološki, na njegovim leđima ostali i tragovi dviju značajnijih povijesno-medijskih čistki. Kako bi David Bowie u ovdje vrlo prikladnoj pjesmi "Ashes to Ashes" rekao: "Sordid detalis following".
Najprije, kako je to i sam Zalepugin prije nekoliko godina rekao za beogradski Blic, otac mu je Rus, a majka Srpkinja iz Mostara. Kako se otac nije mogao vratiti u Moskvu, prihvatio je posao u Uljaniku u Puli, a Saša, pravim imenom Aleksandar, završio je školu u Pazinu, kao prva poratna generacija. U Zagrebu je upisao i diplomirao Jugoslavensku književnost i slavistiku, a prije nego što je došao u Lado, radi i za ansambl Ivan Goran Kovačić, kao i za kulturni centar Moša Pijade. Piše za niz časopisa o kulturi, između ostalog za Večernji list, Globus, Vjesnik i Vjesnik u srijedu, dok Ladom podiže na svjetsku razinu i s njim putuje. Tečno govori nekoliko jezika što će mu kasnije puno pomoći, a na televiziju ga poziva tada moćna urednica Zora Korać. Zalepugin dvije godine radi niz sadržaja u kulturi, da bi 1968., relativno brzo, bio imenovan i urednikom. Kasnije će biti premješten na poziciju urednika Zabavnog programa. Osim legendarnog Nedjeljnog popodneva, začetog 1972., Zalepugin radi i stvara ime emisijama koje su bile vrh tadašnje kulturne produkcije: Panorama, Film, teatar, i…, Objektiv 350 (za koji radi reportaže iz Londona), Prvi tragovi (u kojima pušta filmove studenata Akademije za kazalište i film), kao i posebne prijenose koncerata, dokumentarne serijale ("Kuda ide Amerika", "Kuda ide SR Njemačka", "Kuda ide Engleska"), surađuje u Kviskoteci za koju je birao goste, a imao je i pionirsku ulogu u stvaranju reklamnog i propagandnog programa poput Malih tajni velikih majstora kuhinje.
Dvije emisije po kojima je poznat doista su promijenile standarde na tadašnjoj Televiziji Zagreb, tako utjecajne da ih je u vršnim gledanostima pratilo i do 70 posto publike, dok su drugi TV centri, poput onih u Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, također krenuli sa sličnim konceptima i u jednome trenutku bili nedjeljna alternacija Zagrebu putem JRT mreže. Zalepugin je uvijek isticao kako je sve to zasluga jedne velike ekipe: Popodne mu je najčešće režirao Darko Vizek, a ekipu su činili i Vladimir Levak, Božo Sušec, Mladen Delić i drugi. Maratonsko trajanje od 4 sata u nedjeljnom prajm tajmu punio je, kako je i sam isticao, svime onime što drugi novinari nisu htjeli uzeti iz eurovizijske razmjene, smatrao je ostatak programa prilično dosadnim i opterećenim politikom, tako da je publika gutala sve što je nudio – od razgovara i nastupa zvijezda, puštanja prvih video-spotova, zabavnih sadržaja i dovoljno kratkih segmenata tako da nijedan ne bude dosadan. Tako je usred tog koncepta "proturio" i redovito puštanje animiranih art naslova Zagrebačke škole crtanog filma, ali i pionirske serije poput "Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble", prve i jedine, uskoro i "sklonjene" serije o seksualnom odgoju djece i mladih uvijek rječitog autora Nikše Fulgosija. Ta 1978., u kojoj je u Popodne stavio klince i njihove roditelje da u Fulgosijevoj režiji raspravljaju o seksu, pokazala se i kao kraj ere za Zalepugina. Tada je dobio svoj prvi "otkaz" i stavljanje na led (što znači dolaziti na posao i ne raditi ništa), televizija je lansirala priopćenje da je autor "umoran", dok je i njega i Fulgosija štitio Angel Miladinov, tada doslovno anđeo čuvar odbačenih autora koji je na sebe preuzimao gnjev nadređenih kako iz kuće, tako i iz politike. Tek tri godine kasnije, nakon "odmaranja na ledu" kreće Sastanak bez dnevnog reda i ponavlja uspješnu formulu Popodneva u kojoj Zalepugin opet briljira i gledanošću i širinom. Program plus kasnije ponovo slijedi sličnu ideju prezentiranja publici onoga čega nije bilo i što drugi smatraju nebitnim: kasnije emitiranje, kolaž program i sadržaji poput gledanih serija, primjerice Montyja Pythona koji su u Jugoslaviju došli tek otkupom TV Sarajevo. U Zagrebu su smatrali da domaća publika neće shvatiti taj humor, čemu se Zalepugin protivio jer je komičare znao prepoznati, uvevši još prije Davea Allena na TV ekrane. I naravno, opet osvojivši publiku.
Ipak, najveća nepravda nakon 1978. godine, dogodila se Zalepuginu početkom devedesetih. Mučne čistke direktora Antuna Vrdoljaka, u kojima je odstranjivao Srbe s Prisavlja, ostavile su gotovo 300 novinara i djelatnika bez posla, a Zalepuginu su bila zatvorena vrata, no kako je bio pred penzijom, nastavio se princip "držanja na ledu". Umirovljen je 1996., no prije toga nije mogao ući u kuću kojoj je toliko toga ostavio i koju je, među ostalim, podigao na visoke profesionalne noge. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, Zalepugin je detaljnije opisao o čemu se radilo: "Najedanput je (Vrdoljak) udario u glavu pa je Televiziju nazvao 'katedralom hrvatskog duha', pa je onda sebe proglasio 'Atilom, bičem Božjim', pa onda 'Tuđmanovim gromobranom', dok ga na kraju njegov stranački kolega, a prethodnik na mjestu direktora Televizije Hrvoje Hitrec, nije nazvao 'dvorskom ludom'. Vrdoljak je imao jednu opsesiju da treba pobacati sve one koji bi mogli biti 'petokolonaši'. To je 300-tinjak ljudi. Tom suludom odlukom Vrdoljak je nesvjesno obavio za račun jugogenerala najveći petokolonaški udar na Televiziju. Ono što agresori nikako nisu mogli učiniti oružjem, Vrdoljak je to učinio dekretom. Ostaviti Televiziju bez tolikog broja kvalificiranih novinara, a na frontu slati sekretarice iz raznih redakcija, bilo je stvarno suludo." Aleksandar Saša Zalepugin posao je kasnije našao na privatnim televizijama, radio je za slovenske i druge kanale, a početkom 2000-tih, na inicijativu Mirka Fodora i drugih, vraćen je na HRT kao savjetnik. Tončicu Čeljusku, čiji smo program reprizno gledali nakon objave njegove smrti, nažalost, nije uspio savjetovati. Ili je bio previše fin i pristojan, pravi "gizdelin", kako je davno napisao Milan Ivkošić diveći mu se u Studiju, da to kolegici uopće spomene. A još manje zamjeri.
