Posebno odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u srijedu je potvrdilo optužnicu koju je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo protiv četvorice časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Optužnica je podignuta protiv Vladimira Mikca iz Ptuja, Zdenka Radulja iz Osijeka, Željka Jelenića iz Pule i Danijela Borovića iz Varaždina po zapovjednoj liniji. Mikac i Radulj dobili su, prema optužnici, naređenje za avionske napade po civilima u izbjegličkoj koloni u kojoj "nije bilo nikakvih oružanih sukoba".

Mikac je, optužnicom se objašnjava, potom naredio Jeleniću, a Radulj Boroviću izvršenje napada, što su oni proslijedili neidentificiranim pilotima na dva dijela kolone. Napadi su izvršeni 7. i 8. kolovoza 1995. na području Opštine Bosanski Petrovac i u mjestu Svodna, Opština Bosanski Novi, unatoč tome što su piloti "videli da se ne radi o legitimnom vojnom cilju". Na koncu je poginulo 13 civila, "od kojih je šestoro dece", dok su 24 osobe ranjene. Optužnica pritom ide znatno šire od ova dva događaja: u njoj se sugerira da je "naređivanje avionskih napada na civile" bilo dio šireg plana Franje Tuđmana o protjerivanju Srba iz Hrvatske, što se može čitati i kao udruženi zločinački pothvat hrvatskog političkog i vojnog vrha, utemeljen i na sadržaju onog čuvenog brijunskog sastanka.

Srpsko tužilaštvo predložilo je da se optuženima sudi u odsustvu, jer "protek vremena daje dovoljno razloga za sumnju da će Hrvatska ili Bosna i Hercegovina pokrenuti krivične postupke protiv odgovornih za krivično delo". Bez obzira na epilog ovog suđenja, potonja rečenica posebno je značajna za ovu priču.

Jer mimo svježe informacije o optužnici protiv četvorice časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zbog raketiranja srpske izbjegličke kolone tijekom "Oluje", hrvatskoj javnosti potpuno je nepoznata dugogodišnja pozadina priče koja je dovela do inicijative tužilaštva u Beogradu. Optužnica je usvojena nakon što su zadnjih 17 godina tužitelji u Bosni i Hercegovini vodili dosta neučinkovitu istragu koja ih je dopala jer se zločin desio na njihovom teritoriju. Razloga je više od nekoliko, ali jedan se ističe ponajviše: neslužbene informacije govore da im ključnu pomoć za identificiranje neposrednih počinitelja Hrvatska odbija dostaviti.

Duga istraga i izostanak presude direktno su rezultirali odbijenicama hrvatskih vlasti da obeštete obitelji žrtava: država koja odbija pomoći u pronalaženju izravnih počinitelja generički im odgovara da ih ne može obeštetiti zato što su za takav zahtjev potrebne pravomoćne osude izravnih počinitelja. Zbog neučinkovite istrage vlasti u BiH, koja je dovela do ovakvih odgovora iz RH, odvjetnici obitelji žrtava iz Hrvatske tužili su tu zemlju Evropskom sudu za ljudska prava, tvrdeći da jalovost njihovog rada utječe na ostvarivanje prava njihovih klijenata u Hrvatskoj. Po neslužbenim informacijama do kojih smo došli, dio tužilaštva iz BiH predlagao je krajem prošle godine predaju postupka hrvatskim vlastima, ali to se, navodno, zasad nije ostvarilo. Zbog svega navedenog u Beogradu je prije četiri godine podnesena kaznena prijava. Podnio ju je Dušan Bratić, pravni zastupnik žrtava.

- Krivična prijava sa tada dostupnim podacima o događaju podneta je u Beogradu 2018. godine, nakon čega je usledio predistražni postupak i nakon toga u 2021. godini period istrage - kaže Bratić za Novosti, koji ne krije zadovoljstvo što je optužnica konačno potvrđena, jer se otvara put za ostvarenje pravde za obitelji civilnih žrtava ovog zločina.

Dušan Bratić (Foto: Medija centar Beograd)

A pravdu su, u bilo kakvom obliku, dosad čekali 27 godina. Odvjetnik Bratić dobro je upoznat sa svime što su prolazili. Prvu kaznenu prijavu za raketiranje civila na Petrovačkoj cesti podnio je MUP Republike Srpske 2005. godine Tužilaštvu BiH. Prijava je dopunjena 2010. godine. Bratić kaže da je potonje tužiteljstvo provodilo određene dokazne radnje, pa su tako i u beogradskoj ambasadi BiH ispitivani svjedoci i oštećeni, inače državljani Srbije. Odvjetnik nam kaže da je jedan broj oštećenih više puta posljednjih godina pred obilježavanje godišnjice stradanja članova obitelji od njih tražio informacije o statusu postupka. Tužiteljstvo ih je, veli, obavještavalo da je više puta od Hrvatske tražilo podatke o identitetu pilota i vojne dokumente, ali da Hrvatska godinama ne postupa po tim zahtjevima.

- Tako ova dva događaja već 27 godina ostaju bez svog pravosudnog odgovora, žrtve bez satisfakcije i pravde, a civilizirani svet bez generalne prevencije ratnih zločina - ističe Bratić, koji je uvjeren da je hrvatska vlast "prikrivanjem dokaza i zaštitom izvršilaca uzrokovala ove teške anomije u vršenju pravde, zbog čega se nakon 26 godina takvog stanja poseglo za primenom principa univerzalne jurisdikcije, pa je sada polemika hrvatskih vlasti o okolnostima istrage i optuženja u Srbiji vrhunac bestidnosti".

Usputno pozdravlja izuzetke "u hrvatskoj inteligenciji koji su pokušali da, iznoseći svoje viđenje, stvar postave na svoje mesto". Od 2005. do njegove kaznene prijave promijenili su se i osumnjičenici. Tada su u BiH za zločin sumnjičili Imru Agotića, zapovjednika HRZ-a i PZO-a, njegovog tadašnjeg zamjenika Josipa Čuletića, zatim Danijela Borovića, zapovjednika Prve lovačke eskadrile HRZ-a, te dvojicu pilota nepoznatog identiteta.

Duga istraga i izostanak presude rezultirali su odbijenicama hrvatskih vlasti da obeštete obitelji žrtava: država koja odbija pomoći u pronalaženju izravnih počinitelja generički im odgovara da ih ne može obeštetiti bez pravomoćnih osuda izravnih počinitelja

Izvor iz MUP-a RS-a ispričao je 2010. godine novinaru Nezavisnih novina iz Banje Luke da se najvjerojatnije radi o Rudolfu Perišinu i Ivici Ivandiću. Perišin definitivno nije sudjelovao u ovoj priči: tri mjeseca prije stradao je na zadatku. U međuvremenu su preminuli Agotić i Čuletić, pa je aktualni prijedlog optužnice od originalnih osumnjičenika zadržao samo Borovića. Bit će zanimljivo vidjeti koje dokaze tužiteljstvo ima vezano uz njihovu odgovornost. Jer u priopćenju koje je objavljeno u srijedu četvorica časnika optužena su da su, u sklopu šireg državnog plana o protjerivanju Srba, namjerno naredila raketiranje civila, odnosno da se nije radilo o izdvojenim incidentima. Neki od njih zadnjih su dana u potpunosti odbacili optužbe, poput Borovića koji tvrdi da nije bio u lancu zapovijedanja i da se radi o užasnoj tragediji s kojom nije imao nikakve veze.

Kako pokazuje potvrđena optužnica, identiteti pilota i dalje su nepoznati. Odvjetnik Bratić veli da ima "saznanja o identitetu posada koje su izvršile predmetna dejstva i ta se saznanja ukrštena sa drugim podacima i sistemom eliminacije pokazuju kao verodostojna".

- Ipak, zbog nespremnosti svedoka da svedoče u krivičnom postupku, za sada očito nije moguće njihovo optuženje - ističe, izražavajući očekivanje da se "ovi piloti sami jave i kažu šta imaju, što bi bilo u duhu oficirske časti i ljubavi prema sopstvenoj domovini koja ne treba da trpi stigmu niti da se uvlači u kolektivnu odbranu neodbranjivog".

Vezano uz optužnicu i navedene časnike u njoj, Bratić kaže da je zadnjih godina skupljena nemala količina vojne dokumentacije HV-a koja ukazuje na formacijsko-organizacijsku shemu vojske i zrakoplovstva, zapovjedne odgovornosti, objekte djelovanja i manevre u tijeku operacije, koje su tijekom istrage rekonstruirali na mjestu raketiranja "radi spoznaje šta i kako pilot vidi nadletanjem kolone motornih vozila i u trenutku kada donosi odluku da krene u manevar radi zauzimanja parametara za dejstvo". Neosporno je, posebno dodaje, utvrđeno da su eksplozivne naprave ispustili hrvatski vojni zrakoplovi.

Jedan od dokaza koji je možebitno priložen u prijedlogu optužnice jest i članak iz časopisa "Vojna povijest", koji se zadnjih dana obilato citira u javnosti. Manje je poznato da je taj tekst koji sadrži borbena djelovanja hrvatskih aviona toga dana dobio dodatnu težinu tijekom tužbi između Srbije i Hrvatske. Priložila ga je srpska strana kao dokaz djelovanja u susjednoj zemlji na štetu civilnog stanovništva u kolonama.

Na njegovo unošenje u dokaze hrvatska strana nije imala nikakvog prigovora, zato što po njima nije sadržavao nikakvu argumentaciju na štetu Hrvatske. U zadnjem pasusu odgovora Hrvatske iz rujna 2013. na ovaj tekst stoji, međutim, i opaska da su "hrvatske zračne snage doista poduzele određene akcije protiv srpskih mehaniziranih oklopnih vozila na području Bosne, ali nisu targetirale izbjegle srpske civile".

Tumačeći neke od dokaza, Bratić veli da je u izvještaje ove zračne operacije unijet "lažan podatak da se borbeno djelovalo po oklopno mehanizovanim kolonama i da su uništena sredstva ratne tehnike", što je po njemu i razumljivo jer bi "unošenje istinitog podatka predstavljalo pisano priznanje izvršenog ratnog zločina, što, dozvolićete, niko ne čini".

Beogradski odvjetnik Dušan Bratić kaže da ima "saznanja o identitetu posada koje su izvršile predmetna dejstva... Ipak, zbog nespremnosti svedoka da svedoče u krivičnom postupku, za sada očito nije moguće njihovo optuženje"

- Zaboravlja se ili se pak ne zna da sve i da je u delu kolone po kojem je dejstvovano bilo nekih sredstava ratne tehnike, a nije bilo, takva kolona niti njen deo ne predstavljaju legitimni vojni objekat dejstva, naprotiv, sve dok se ne bi ispoljilo vatreno dejstvo po avionima, i dok se ne bi preduzele sve mere da ne dođe do žrtava među civilima, to je strogo zabranjeno i kažnjivo - konstatira Bratić.

Po najavi o pripremanju optužnice, glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek izjavila je da je Državno odvjetništvo "prekopalo sve arhive Haškog tribunala" i da "u njima nije bilo dokaza". "Da ih je bilo, glavni haški tužitelj Serge Brammertz bi sigurno i to obuhvatio optužnicom" (protiv Gotovine i drugih, op. a.). Bratić odgovara da "Hrvatska nikada nije formirala predmet" i da je izjava o izostanku dokaza plasirana u "psihološko-propagandne svrhe prema sopstvenoj javnosti". Kaže, k tome, da Hag nikada nije istraživao ove događaje, "iako se u prvostepenoj presudi Gotovini kazuje o dejstvu na Petrovačkoj cesti kao primeru sistematskog kršenja normi međunarodnog humanitarnog prava, a u brojnim izveštajima misije UN-a o oba događaja koja treba istražiti, jer je skoro izvesno da je posredi teško kršenje normi međunarodnog humanitarnog prava".

- Upravo je zato Hag, na koji se poziva državna odvjetnica, nakon prestanka rada pozvao nacionalna pravosuđa nastala na prostoru bivše SFRJ da koristeći bazu dokaza Haškog tribunala preduzimaju dalje krivično gonjenje za kršenje zakona i običaja ratovanja. Uostalom, ako je to argument, zašto onda Hrvatska pokreće postupke protiv pilota VRSK sa Udbine za bombardovanje stambenih zgrada u Gospiću 4. avgusta 1995. godine kvalifikujući taj akt kao čin odmazde, sve na osnovu izveštaja i drugih borbenih dokumenata koji su pribavljeni pretragom baze Haškog tribunala? Kako tu državna odvjetnica ne primenjuje načelni razlog na koji se poziva u predmetu koji je formiran u Beogradu i na predmet Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci koje goni za slučaj u Gospiću? - pita Bratić.

Osvrnuo se i na dokument – telefonski razgovor Ratka Mladića s drugim zapovjednikom o raketiranju kolone od Petrovca prema Grahovu – što ga je objavio odvjetnik Luka Mišetić. Mišetić ga je interpretirao kao dokaz da su hrvatski MiG-ovi tukli prvenstveno po legitimnim ciljevima – vojnim postrojbama. Odvjetnik iz Beograda kaže da se radi o opisivanju posve drugog događaja koji se odvijao 50 kilometara od raketirane kolone s civilima. Veli da se transkript razgovora odnosi na događaje na pravcu Bosanski Petrovac – Bosansko Grahovo između kojih se nalazi grad Drvar, a ne na pravcu Bosansko Grahovo – Ključ gdje je Petrovačka cesta. To, kaže, i piše u transkriptu na koji se referirao Mišetić.

- Potom je sam dodao "Petrovačka cesta", očito i ne pogledavši na karti gde se nalazi Bosansko Grahovo - ističe Bratić i dodaje da to potvrđuje i Operativni dnevnik 4. Gardijske brigade HV-a koji posjeduju.

U njemu je, veli, 7. kolovoza 1995. godine upisano da je od 12:05 do 12:10 kolonu na mjestu iz Mladićevog telefonskog razgovora, 12 kilometara od Grahova, tuklo topništvo HV-a, a ne avijacija, te da je "učinak odličan, imaju četnici dosta mrtvih i ranjenih, zapovijed su dobili da tešku tehniku sklone i da izvlače mrtve i ranjene".

To bi bio manji dio argumenata koje je prikupilo tužilaštvo i koji će biti predstavljeni u postupku. Zbog zakona u Hrvatskoj koji je uveden da poništi univerzalnu jurisdikciju Srbije nad hrvatskim građanima, koja može procesuirati državljane drugih zemalja, Republika Hrvatska očito se neće obazirati na optužnicu. To je, uostalom, najavljeno u nizu medijskih istupa u zadnja dva tjedna. Postupak će biti vođen i bez prisustva optuženih i posljedične mogućnosti da se brane od optužbi. Iako je zadnjih godina Srbija žestoko kritizirana zbog odredbe o univerzalnoj jurisdikciji koja se odnosi na regiju, udruga Documenta je zbog izostanka postupanja pravosuđa RH pozdravila najavu podizanja optužnica u Srbiji pod obrazloženjem da je hrvatsko pravosuđe propustilo utvrditi tko je i pod kojim okolnostima odgovoran za smrt vlastitih građana.

"Pozivamo nadležne institucije da se što prije dogovore u kojoj zemlji će se nastaviti postupak. Zalažemo se za suđenje u prisutnosti optuženika u Hrvatskoj. Ne protivimo se univerzalnoj nadležnosti sudova, ni u Srbiji ni u bilo kojoj drugoj zemlji, jer je njena svrha onemogućavanje nekažnjivosti i obavezivanje zemalja na postupanje prema počiniteljima svih kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom", poručili su iz Documente.

Nataša Kandić (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo smatra da su odredbe o univerzalnoj jurisdikciji u postkonfliktnim društvima manjkave za ispunjenje pravde prema žrtvama, ali i za davanje prilike optuženima da se brane. To, veli, proizlazi iz jednostavne činjenice da su iskustva pokazala kako države na ovom području štite svoje časnike, dok u recentnim izjavama iz Hrvatske vidi malo pijeteta prema žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost. Unatoč tome, kaže da je proširena kriva pretpostavka da samo Srbija ima mogućnost korištenja univerzalne nadležnosti. Hrvatska, na primjer, takvu jurisdikciju ima na znatno širem, evropskom prostoru. Kandić je utoliko mišljenja da je prijeko potrebno donijeti međudržavni sporazum između zemalja u regiji koji će doprinijeti istinskoj vladavini prava.

- No trenutno živimo u političkoj klimi u kojoj baš i ne vidim mogućnost takvog dogovora - veli Nataša Kandić.