U trenutku dok javnu sferu potresaju afere poput slučaja "Jovanjica" ili pak nezakonitog prisluškivanja predsjednika Republike, vlast u Srbiji izvela je teatralni manevar koji je prividno demonstrirao monolitnost partije i jedinstvo naroda s obje strane Drine. Time su zamaskirane sve očiglednije veze između države, tajnih službi i kriminala. Događaj o kojem je riječ jest otkrivanje spomenika Stefanu Nemanji, koji je uz Svetog Savu i Dušana Silnog središnja figura renesanse nacionalizma s kraja 1980-ih. Besramno ignorirajući epidemiološke mjere, u Beogradu je 27. siječnja (Dan Svetog Save) ispred zatvorenog željezničkog kolodvora uprizorena ceremonija kojoj je, osim državnog vrha Srbije i Republike Srpske, prisustvovala promrzla publika, nagurana iza trostruke zaštitne ograde.
Spektakl izveden u svrhu legitimacije vlasti uprizoren je u scenografskom okviru kojim dominiraju sablasne kulise Beograda na vodi, podignute novcem arapskih investitora. Kako i dolikuje palanačkom vašaru novokomponiranih elita odraslih na turbofolku i mistici pravoslavnog melosa, priredba je započela zvukom frulaša. Zatim se prešlo na intoniranje himne i mudre riječi akademika i poglavara SPC-a, koji su projicirani s ekrana veličali vladara i njegove zasluge za (modernu) Srbiju. Osim njih, čule su se i poruke autora spomenika, ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova. Na scenu je potom stigao ansambl srednjovjekovnih vitezova, koji su dojahali na konjima. Glumac izdvojen iz te mase arhaičnim monologom progovorio je kao Stefan Nemanja. Nakon kilave patronizacije o obiteljskim vrednotama, imperativu nacionalnog jedinstva i slavi prošlih stoljeća, fikcija je prepuštena političarima. Na scenu su stupili Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.
Prvi u spomeniku vidi kontinuitet stvaranja slobodne države. Međutim, kaže, jedna bivša država kriva je što slavno sjećanje na Nemanju još uvijek nije dobilo pravi izraz: "Taj deo naše srednjovekovne istorije ostao je bez razloga potisnut, pogotovo u decenijama bivše Jugoslavije. Sada je vreme da se vratimo našim temeljima." Za razliku od njega – koji se osramotio poklonivši ukrajinsku ikonu sumnjivog porijekla ruskome premijeru – Vučić u svom govoru neće evocirati ni bivšu državu ni "komunistički teror". Ipak, ozbiljnim glasom i ničim izazvan, ukorit će budućeg ikonoklasta koji bi se drznuo dirnuti u svetinje: "I onima koji danas maštaju o tome da će da izmeste ili unište spomenik Stefanu Nemanji, da izmeste hram Svetog Save, poručujem: Nemanja i Sveti Sava, njihovi spomenici i hramovi su sidro i krst srpskog naroda. Nikada ih niko neće skloniti ni iz naših srca, ni sa mesta gde su zauvek postavljeni!" Je li pritom mislio na političke neistomišljenike okupljene na platou ispred Filozofskog fakulteta koji su prosvjedovali protiv spomenika ili je pak vizionarski anticipirao rušenje spomenika, a na tragu obaranja simbola kolonijalne prošlosti na demonstracijama pokreta Black Lives Matter, pokazat će vrijeme.
Lekcija koju nauči svaki student povijesti, a koja je izgleda promaknula političarima i kulturnim elitama na jugoistoku Europe, glasi da su modeli nacionalnih identiteta narativni konstrukt 19. stoljeća, koji se podudara s ekonomskom emancipacijom građanstva. Za razliku od proleterske solidarnosti i socijalne inkluzivnosti izražene krilaticom "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!", građanska struktura nacionalne (i nacionalističke) državnosti usidrena je u raskolu i trijumfu individualizma koji se oslanja na privatno vlasništvo. Svečanost otkrivanja spomenika, slijedom te logike, umjesto kreiranja prostora i scene za društveni dijalog, nastavlja s agresivnom politikom rascjepa. U konstelaciji zaoštrenog klasnog sukoba, ključnu ulogu igra i devastacija savske obale nad kojom je učinjen svojevrstan urbanistički zločin jer su umjesto javnog prostora forsirane nekretnine za korumpirane političare, estradnjake, starlete i kriminalce.
Ako za trenutak ostavimo po strani društvenu scenografiju i osvrnemo se na spomenik, ono što upada u oči jest temeljna ikonografska nelagoda. Iako je prvobitno bio dogovoren križ, u desnoj ruci vladara našao se mač, zbog čije se težine figura neprirodno naginje prema istoku. I dok javnost spekulira o razlozima zamjene simbola – od toga da je riječ o intervenciji arapskih investitora do teze da svu odgovornost snosi vlast – isukana oštrica nedvosmisleni je označitelj sile te je kao takva u suprotnosti s ostalim ikonografskim atributima koji Nemanju predstavljaju kao monaha, a ne ratnika. U svojoj besprizornoj grandioznosti i prevladanim kulturno-povijesnim modelima, spomenik stoga zrcali moralni sunovrat društva, čije ukuse i vrijednosti (de)formiraju rijaliti programi privatnih televizija, teorije urote, sumnja u razum i korumpirana duhovnost. Najbliži rođak s kojim dijeli ovu megalomansku viziju prošlosti je kip Aleksandra Makedonskog u Skoplju.
Iz vizure rodnih reprezentacija, upadljivo je upražnjeno mjesto ženskog lika, što svjedoči o reprodukciji patrijarhalnog poretka mača i falusa. Ne napuštajući kalupe mizoginije i seksizma utemeljenih na nasilju i strahu od drugog, strogi lik starca smrknutog pogleda nema milosti za slabije. Da to sve, međutim, nije specifikum samo srpskog društva, već simptom temeljne krize neoliberalnih struktura i demokracije, mogli smo se uvjeriti u nedavnom rušilačkom pohodu na Kapitol, čije su ikonografija i izvedba također bile zbrkane, patrijarhalne i retrogradne.
Kulturna povijest Srbije u posljednjih tridesetak godina obiluje skandalima i ekscesima: od prekida predstave "Sveti Sava" u Beogradu 1990., preko napada na Paradu ponosa deset godina kasnije, pa do policijskih intervencija za vrijeme festivala srpsko-albanskog prijateljstva "Mirëdita, dobar dan!" (koji se održava od 2014.) i upada desničara na izložbu stripa u Zemunu (2020.). U toj historijskoj optici, predimenzionirani Stefan Nemanja dodatno radikalizira kulturni i klasni rat. Ako bismo kao početnu točku antagonizma uzeli film "Boj na Kosovu" (iz 1989.), koji kinematografskim sredstvima inaugurira mit o nebeskom narodu, drugu fazu određuje ponavljanje ikonoklastičkih izvedbi poput uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu u Užicu (1991.) te promjena naziva ulica i skidanje petokrake (1996.) sa skupštine Grada Beograda, u režiji Zorana Đinđića.
Zakucavanje 23-metarskog kipa od 68 tona (i cijenom koja je proglašena službenom tajnom do 2023.) moguće je tretirati kao završni rez u autopsiji socijalističkog leša. Povijest jugoslavenskog modernizma uspješno je prekrojena i revidirana po interesu vlasti, koja u srednjovjekovlju pronalazi svoj metafizički legitimitet i tehnologiju vladanja, usidrenu u nasilju i osveti. Ako je ključni događaj Miloševićeve ideološke mobilizacije prošlosti bio govor na Gazimestanu povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, onda je krivotvoreni spomenik srednjovjekovnog vladara materijalni dokaz da vrijeme u Srbiji nije orijentirano prema budućnosti, nego konzekventno regresira. Srbija iz 1989. nije dakle nikada stigla u 2021., već se vratila 800 godina unatrag, u 12. stoljeće. S visokog postolja, na razvaljenom bizantskom šljemu, s isukanom oštricom i prijetećim pogledom, vlast kroz lik Stefana Nemanje upozorava da joj se valja bespogovorno prikloniti. Ili: "ideš pod mač".
