Nacionalni mit o hrvatskom vojniku heroju, a ne zločincu svom je silinom provalio u veljači 2001., kada je na splitskoj rivi više od sto hiljada ljudi klicalo i pjevalo u čast generala Mirka Norca, kojeg je Haški sud bio osumnjičio za ratne zločine i za kojim je nedugo prije toga raspisana tjeralica. Prosvjednici, među kojima i viđeniji generali, braniteljske udruge, lokalni i državni političari te pripadnici Crkve, od tadašnje Račanove vlasti tražili su, uz morbidne prijetnje, prekid progona stvaralaca hrvatske države. Nitko od okupljenih nijednom riječju nije spomenuo srpske civile koji su likvidirani po Norčevu naređenju. Mirku Norcu na kraju je suđeno u Hrvatskoj: za zločine počinjene 1991. na gospićkom području osuđen je na 12 godina, a za one u Medačkom džepu 1993. na šest godina zatvora; Vrhovni sud odredio mu je jedinstvenu kaznu od 15 godina i na slobodu je pušten u studenome 2011. Bez obzira na sva nedjela i pravomoćnu osudu, veći dio javnosti i dalje ga percipira kao hrvatskog heroja.
Dokle god bude vladala histerizacija, Hrvatska će živjeti u samonametnutom opsadnom stanju – kaže Nebojša Blanuša
Tako je zastupnica Mosta Ines Strenja Linić kao članica vladajuće koalicije 2015. izjavila da je njoj Norac i danas autoritet, častan čovjek, da ga poštuje i respektira sve što je napravio. Uključuje li to baš sve, recimo i to što je osobno ubio jednu ženu, zastupnica nije precizirala. Norac je 2015. postao prokurist vlastite zaštitarske firme Noky Security, a posljednji put viđen je u javnosti na nedavnoj zagrebačkoj komemoraciji za generala Slobodana Praljka, koji je nakon izricanja pravomoćne haške presude popio otrov iz bočice, postavši (zasad) posljednji ultimativni junak mita o heroju, a ne zločincu.
Praljkov je slučaj paradigmatski za odnos Hrvatske prema ratnim zločincima. Dok ga državni vrh, veći dio medija i bučnih veteranskih udruga, ali i dio oporbe, slave kao heroja iako je pravomoćno osuđen za ratne zločine koji uključuju ubojstva, progon i nehumani tretman Bošnjaka u BiH početkom 1990-ih, dotle su izvjestitelji uglednih stranih medija zgroženi tom činjenicom. Glorifikacija pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca odvija se dakle pod patronatom politike, medija i Crkve. Oni tako postaju uvaženi građani, a njihove se žrtve u pravilu prešućuju – o grobovima koje su ti ‘heroji’ iza sebe ostavili nije uputno govoriti.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nakon zadnje haške presude tako poručuje da nitko drugi, pa ni Haški tribunal neće pisati našu povijest. Ne daje li time do znanja da ne priznaje međunarodno humanitarno pravo ni sud kojem je Hrvatska jedan od osnivača? Također, predsjednica ne želi oduzeti odličja haškim osuđenicima, premda je to prema zakonu dužna učiniti. Osim toga, pitanje je krši li politička elita podrškom i izjavama upućenima haškim osuđenicima nakon presude članak 325., stavak 4. Kaznenoga zakona, koji propisuje da će se kaznom zatvora do tri godine kazniti tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina…
Nebojša Blanuša, profesor političke i socijalne psihologije sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, kaže za Novosti da proglašenje zločinstva herojskim ima dvostruku, izrečenu i neizrečenu funkciju.
Heroji se u priči pojavljuju onda kad ljudi ne mogu sopstvenim snagama da reše neki problem. To je mogao imati na umu Hegel kad je rekao da su nesrećni narodi kojima su potrebni heroji. Mogao je da kaže i – kojima su potrebni zločinci – ističe Ivan Čolović
- Prva je pokušaj da se sačuva slika o žrtvi ‘za našu stvar’, koja pravednički pati zbog neopravdane osude, a zatim to proživljava ponovno nakon svih nepovoljnih presuda, dok je druga u krajnjoj liniji identifikacija sa zločinom koji je (po)činjen u ime cijelog kolektiviteta. Takve konstrukcije onemogućuju bilo kakvo konstruktivno suočavanje s nasilnom prošlošću i neodgovorne su prema sadašnjim i budućim generacijama. U političkom smislu, to je siguran put u rovovske međunacionalne odnose i priprema za buduće sukobe - ističe Blanuša.
Što se tiče odgovornosti onih koji se sa simpatijama odnose prema ratnim zločincima, naš sugovornik smatra da nam demokratski izabrani predstavnici time poručuju kako se ne treba držati zakona i propisa kao pijan plota te ‘ako smo uz njih, onda nam je sve oprošteno’.
- U ovakvim reakcijama odražava se stanje institucija ove države i društva, što samo pridonosi besperspektivnosti i permanentnom povratku u prošlost. Bez namjere da ih pravdam, ovakve neposredne reakcije su očekivane u ozračju snažne emotivne nabijenosti kao podloge za pojačavanje stereotipnih predodžbi o žrtvama i počiniteljima, kakvo se u Hrvatskoj proizvodilo svaki put prije presuda Haškog tribunala. Svi oni koji su u tome sudjelovali snose velik dio odgovornosti za izbjegavanje suočavanja s mračnim stranama ratne prošlosti. Dokle god bude vladala histerizacija, Hrvatska će živjeti u samonametnutom opsadnom stanju - kaže Blanuša.
Početkom veljače 2015. na nadvožnjaku na osječkoj obilaznici Glavaša, koji je nakon osam godina zatvora ponovno postao slobodan, dočekao je natpis ’Branimir Glavaš heroj’, a na osječkom Trgu slobode dočekalo ga je dvije tisuće građana i poneka desničarska estradna zvijezda. Predsjednik HSS-a i član saborske oporbe Krešo Beljak izjavio je prošle godine da je Glavaš za njega heroj Domovinskog rata i da mu to nitko ne može osporiti. Zbog nejasne argumentacije u presudi, Glavaša čeka novo suđenje za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine.
Tomislavu Merčepu, ratnom pomoćniku ministra unutarnjih poslova kojem je u veljači ove godine Vrhovni sud postrožio kaznu zatvora na sedam godina jer kao zapovjednik tzv. merčepovaca nije spriječio zločine nad srpskim civilima počinjene na kutinskom, pakračkom (Pakračka Poljana) i zagrebačkom području (ubojstvo obitelji Zec), Udruga hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar posvetila je lani u studenome plakat na kojem, uz njegovu fotografiju, piše: ‘Heroj kojeg su se odrekli’. No nije ga se odrekla predsjednica, koja ga je izvoljela pozvati na svoju inauguraciju.
Ni s prvom pravomoćnom presudom Mihajlu Hrastovu iz 2010. za ubojstvo trinaestorice i ranjavanje dvojice zarobljenih rezervista JNA 1991. na Koranskom mostu nisu bili zadovoljni neki Karlovčani, koji su na Koranskom mostu izvjesili transparent s natpisom ‘Heroj, a ne zločinac’. No što tek reći na slavljenje Darija Kordića, umirovljenog pukovnika HVO-a i bivšeg predsjednika HDZ-a BiH, i Tihomira Blaškića, umirovljenog generala HVO-a? Kordić je na Haškom sudu 2004. osuđen na 25 godina robije zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u Ahmićima u srednjoj Bosni. Njegove trupe pobile su stotinu i šesnaest civila, među kojima i jedanaestero djece. Nakon odležanih nepunih sedamnaest godina, u Zagreb se vratio 2014., u stan koji mu je poklonila država. Na slobodi pokušava oponašati Isusa Krista pa propovijeda po crkvama diljem zemlje. Sisački biskup Vlado Košić ljubio mu je ruku na dočeku iz zatvora, nazvao ga moralnom veličinom i mučenikom. Andrija Hebrang također ga smatra herojem. Blaškić je u haškom zatvoru proveo zamalo devet godina, na koliko je i osuđen zbog ratnih zločina nad Bošnjacima. Na slobodi je od 2004; u zagrebačkoj zračnoj luci dočekan je kao heroj, jednako kao i u rodnom Kiseljaku, gdje je tog ‘heroja, a ne zločinca’ pozdravilo pet tisuća ljudi. Bio je jedno vrijeme rado viđen gost u medijima, ali i u državnim odajama pod patronatom Ive Sanadera.
Praksa slavljenja ratnih zločinaca slična je i u susjednim državama. Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, a koja je prihvatila krivicu za zločine nad nesrbima u BiH, da bi ubrzo po upućivanju na odsluženje kazne negirala krivicu, osuđena je na svega jedanaest, a odležala je osam godina zatvora. Aktualni predsjednik RS-a Milorad Dodik upriličio joj je doček u Beogradu po njezinu povratku iz švedskog zatvora 2009. godine.
Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banje Luke, smatra da bi prihvaćanje odgovornosti za ratne zločine u državama nastalima raspadom Jugoslavije otvorilo brojna neugodna pitanja o ulogama tih država u proteklim ratovima, što svakako podrazumijeva još neugodnije odgovore, ali i daljnje odgovornosti pojedinaca i/ili čitavih institucija.
- To bi se trebalo desiti nekako istovremeno na svim stranama, jer bilo kakvo priznanje sopstvenih zločina jedne strane ne znači i priznavanje drugih strana, što se često tumači kao kapitulacija i izdaja nacionalnih interesa. Takođe, onda bi se moralo priznati da sud u Hagu i njegove presude nisu političke, već da se zasnivaju na činjenicama i pravu, što znači potpuni zaokret u percepciji ove institucije i novo pisanje ratne istorije 1990-ih - kaže za Novosti Puhalo.
Premda je bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić u ožujku 2016. pravomoćno osuđen u Hagu na četrdeset godina zatvora za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine u BiH, nacionalistički orijentirani Srbi i dalje ga vide kao heroja, a ne zločinca. Nakon njegova uhićenja 2008. tadašnji glavni tajnik Srpske radikalne stranke, a sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prosvjedovao je protiv njegova izručenja Tribunalu nazvavši ga ‘simbolom patriotizma’. I nekadašnji general vojske Republike Srpske Ratko Mladić dobio je doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina. Podršku su mu nedavno transparentima izrazili navijači Crvene zvezde i Partizana, ali i ruskog kluba Zenit. Za Dodika Mladić je heroj i domoljub, kao i za mnoge građane Republike Srpske. U selu Božanovićima nadomak Kalinovika, Mladićevom rodnom mjestu, jedna od ulica nosi njegovo ime…
Spiskom ‘proslavljenih zločinaca’ mogli bismo ispuniti cijeli ovaj broj. Spomenimo još Momčila Krajišnika, ratnog predsjednika Skupštine RS-a, koji je odslužio 13 godina za progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u BiH tijekom 1991. i 1992. Po izlasku iz zatvora 2013. na Palama ga je pozdravilo nekoliko tisuća okupljenih građana, uvjerenih da se radi o heroju. Uglavnom gostuje na javnim tribinama, poput Veselina Šljivančanina, bivšeg oficira JNA pravomoćno osuđenog za zločin na Ovčari, koji također nastupa na tribinama diljem Srbije. Jednu takvu tribinu u organizaciji Vučićeve Srpske napredne stranke prekinuli su početkom ove godine članovi beogradske Inicijative mladih za ljudska prava u znak prosvjeda protiv veličanja osuđenih ratnih zločinaca.
Dokumentirajući ovolike bizarnosti treba se zapitati postoji li ikakva razlika između heroja i zločinaca. Ugledni antropolog Ivan Čolović za Novosti kaže da u heroju, kao i u zločincu, postoji nešto neljudsko.
- Kao što je poznato, mitski i epski heroji su po pravilu potekli od roditelja koji su se sparivali sa bogovima, čudovištima ili zverima. Oni se u priči pojavljuju onda kad ljudi ne mogu sopstvenim snagama, to jest kao ljudi, pomoću ljudskih resursa i ljudskih zakona, da reše neki problem. To je mogao imati na umu Hegel kad je rekao da su nesrećni narodi kojima su potrebni heroji. Mogao je da kaže i – kojima su potrebni zločinci. Smisao bi ostao isti - govori Čolović.
U knjizi polemika ‘Elita gora od rulje’ književnik Mirko Kovač je napisao: ‘Najveći dio našega svijeta pristaje uz zločince, podržava ih i glasa za njih. Građani odobravaju pravo na zločin, jer on se čini u ime politike koju oni slijede. Narod voli glavosječe; o njima se pjevaju pjesme.’ Vrijeme je da takve pjesme utihnu.
