Pune dvije godine i 11 mjeseci trebalo je Ministarstvu pravosuđa i uprave da odgovori na zahtjev Novosti kojim smo 7. veljače 2020. godine temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama zatražili uvid u studijsku analizu presuda Raspravnog i Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, koju je za to ministarstvo temeljem ugovora o poslovnoj suradnji iz siječnja 2018. izradila Akademija pravnih znanosti Hrvatske. Presliku dokumenta "Analiza presuda Raspravnog i Žalbenog vijeća ICTY u predmetu Prlić i dr." zaprimili smo nakon otprilike 1.060 dana čekanja, 27. prosinca 2022. godine. Dakle, naš je zahtjev gotovo tri godine prolazio test razmjernosti i javnog interesa, a tekst analize na kraju nam je ustupljen gotovo pet godina nakon što je zgotovljen. Akademiji pravnih znanosti za izradu analize isplaćeno je 350 tisuća kuna bruto 2018. godine, a sljedeće godine još 280 tisuća. Toliko su plaćeni izrada pisane recenzije i pružanje savjetodavne ekspertize. Riječ je o prilično solidnom iznosu s obzirom na to da je izrada analize koja nikoga ne obvezuje trajala dva mjeseca. Na njoj je radilo peteročlano tijelo Akademije, pod vodstvom Davora Derenčinovića, koji je 2021. izabran za suca Europskog suda za ljudska prava. Nije to bila prva takva suradnja ministarstva i Akademije, kao nezavisne i neprofitne udruge građana. Njihovi članovi, objašnjava ministarstvo, izabrani su za izradu studije jer osim što imaju doktorat iz područja društvenih znanosti, "značajno doprinose razvitku hrvatske pravne znanosti i njezinom ugledu u inozemstvu".
Za izradu ove analize Akademiji pravnih znanosti isplaćeno je 2018. godine 350 tisuća kuna bruto, a 2019. još 280 tisuća. Na analizi je radilo peteročlano tijelo Akademije, pod vodstvom Davora Derenčinovića
Pa pogledajmo kako doprinose njezinom ugledu. Akademija je, posredstvom ministarstva, pozivajući se na institute revizije i preispitivanja, razmatrala mogućnost pobijanja pravomoćne presude kojom je krajem studenoga 2017. bosanskohercegovačka šestorka osuđena za ratne zločine nad muslimanskim stanovništvom u razdoblju od 1992. do 1994. godine, u osam općina i pet zatočeničkih centara na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno dijela nazvanog Herceg-Bosna. Optuženi, politički i vojni vođe tvorevine Herceg-Bosne, osuđeni su na dugotrajne kazne zatvora: Jadranko Prlić na 25 godina, Bruno Stojić na 20 godina, Slobodan Praljak (koji je u trenutku izricanja presude počinio samoubojstvo ispivši otrov u sudnici) i Milivoj Petković također na 20 godina, Valentić Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Žalbeno vijeće je potvrdilo i zaključke Raspravnog vijeća o njihovom sudjelovanju u udruženom zločinačkom pothvatu pod vodstvom predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a generala Janka Bobetka, s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH i uspostave hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda.
Premda su revizija i ostali izvanredni pravni lijekovi zakonom predviđena sredstva osporavanja sudskih odluka, skandalozno je to što je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, koja je bila jedan od inicijatora osnivanja Haškog tribunala i trebala bi poštovati odluke suda s kojim je intenzivno surađivala, u vjeri da će one biti pravične i utemeljene, te bi se trebala založiti za društvenu osudu zločina i pozabaviti razmišljanjima o uspostavi reparacija za žrtve, uopće izdvojilo novac za pokušaj zaštite pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca. Tim više jer se, prema nadležnosti suda, sudilo pojedincima, a ne državi, organizacijama, strankama ili pak vojnim jedinicama. Tome u prilog govori i postupak Milivoja Petkovića, ratnog zapovjednika HVO-a koji je u prosincu 2021. izašao iz zatvora nakon odsluženja dvije trećine kazne. Petković je prethodno u pismu sucu Tribunala Carmelu Agiusu u rijetko viđenoj gesti pokajanja izrazio duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Izrazio je i kajanje zbog svojih djela ili propusta i naveo da "prihvaća presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih je osuđen".
Spomenik muslimanskim žrtvama HVO-a u Ahmićima (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)
Vrijeme prije tog pokajanja bilo je zatrovano općom nacionalističkom histerijom koju je pratilo izricanje pravomoćne presude šestorki. Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je da Hrvatska nije bila agresor i da "nitko drugi, pa ni Haški sud, neće pisati našu povijest". I premijer Andrej Plenković kazao je da Praljkov samoubilački čin "najviše govori o dubokoj moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz BiH i hrvatskom narodu". Sličnih reakcija bilo je pregršt, HAZU je govorio o nepravednoj presudi "koja nije utemeljena na povijesnim činjenicama", dok su historičari desne provenijencije poput Ive Lučića lamentirali da je "sud farsa". Odluka države, odnosno Ministarstva pravosuđa, da pravnim putem pokuša osporiti presudu vjerojatno je bila potaknuta i takvom društvenom atmosferom.
Iako je u slučaju Prlić i drugi kaznena odgovornost utvrđena pojedincima, kontekst počinjenja zločina dodatno čini kompleksnijim utvrđeni udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili, osim šestorke, i vojno-politički vrh Hrvatske, pojašnjava Branka Vierda
Naše zanimanje za sadržaj analize bilo je potaknuto i rijetkim javnim istupima Davora Derenčinovića, koji je 2020. iznosio brojne zamjerke na postupke tužiteljstva i ICTY-a. Govorio je da "nitko ne spori da je većina tih djela počinjena", ali i da je postupak bio nepravičan, da se presuda temelji na dvojbenim pravnim standardima i da postoje segmenti presude za koje se osnovano pretpostavlja da sadrže jasne pogreške u zaključivanju, "koje ako ne bi bile korigirane, dovode do uskrate pravde". Drugim riječima, Akademija pravnih znanosti sugerira da postoje osnove za podnošenje zahtjeva Međunarodnom rezidualnom mehanizmu, sljedniku Haškog suda, i preispitivanje presude. Segmenti presude koje spominje Derenčinović, o čemu se piše i u analizi, odnose se i na povrede prava na pravično suđenje i kvalifikaciju oružanog sukoba u BiH, za koji je ICTY nedvojbeno utvrdio da je imao karakter međunarodnog oružanog sukoba, između ostalog i zato što je Hrvatska imala cjelokupnu kontrolu nad HVO-om koji je, kako je dokazano, počinio zločine. U prilog tome utvrđeno je da je Hrvatska razriješila dužnosti visoke vojne dužnosnike HV-a kako bi zapovijedali snagama HVO-a u BiH, pružala podršku i slala snage Hrvatske vojske u tu zemlju kako bi direktno sudjelovale u sukobu.
Poput Milivoja Petkovića, i Bruno Stojić u svom je zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu (lani je odbijen, pa je ponovljen) naveo da osjeća suosjećanje prema muslimanskim žrtvama rata. Akademija je dakle pokušala obraniti one koji su, uz visoku svijest o vlastitoj ulozi u zločinima, kasnije ipak priznali svoju krivicu i odgovornost. Akademijinu analizu pretresli smo i s pravnicom i programskom direktoricom Inicijative mladih za ljudska prava Brankom Vierdom i predsjednikom Upravnog odbora te nevladine organizacije Nikolom Puharićem koji su također od ministarstva zatražili spomenuti dokument, no bili su odbijeni. Od državnog su vrha višekratno tražili da oduzme odlikovanja osuđenima za ratni zločin.
Faksimil rješenja kojim se Novostima, nakon gotovo tri godine, omogućava pristup traženim informacijama
Branka Vierda, po struci pravnica, pojašnjava da, iako je kaznena odgovornost utvrđena pojedincima, kontekst počinjenja zločina dodatno čini kompleksnijim utvrđeni udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili, osim šestorke, i vojno-politički vrh Hrvatske, što zapravo najviše i žulja autore analize, jer su udruženim zločinačkim pothvatom zahvaćeni i oni koji nisu osuđeni. Nikola Puharić smatra da su ciljevi izrade analize zaštita ugleda tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva Hrvatske, pokušaj prevencije potraživanja reparacija koje bi poduzele žrtve zločina koje je počinio HVO u BiH, ali i postavljanje zaključka koji odgovara mogućnostima preispitivanja presude, za što bi Akademija bila ponovno angažirana i što bi joj donijelo dodatnu novčanu zaradu, uz povećanje ugleda. Puharić skreće pažnju na to da autori analize na jednom mjestu ističu: "U kontekstu pogrešno postavljene teze o Tuđmanovoj želji za pripojenjem zapadne Hercegovine Hrvatskoj u presudi se gubi tanka poveznica između krajnjeg cilja i ZZP. Naime radi se o etnički čistom području nastanjenom gotovo isključivo Hrvatima zbog čega je teza o 'etničkom čišćenju' Muslimana kao načinu realizacije krajnjeg cilja u takvim okolnostima sasvim besmislena."
- Radi se o poprilično nacionalističkom diskursu. Ovdje govorimo o Herceg-Bosni, koja je bila rasistička tvorevina, a da je itko od članova ekipe koja je sastavljala analizu pročitao bilo kakav programatski dokument ove tzv. republike ili zajednice, vidio bi da je njima svaki Musliman bio sporan. Dosta je sporno i tvrditi da ''etnički čisto područje'' tvore gradovi kao što su Mostar koji je 1991. imao 35 posto Muslimana i 18 posto Srba, Livno koje je imalo 14 posto Muslimana i devet posto Srba, Stolac koji je imao 43 posto Muslimana i 21 posto Srba i tako dalje - zaključuje Puharić.
Danas, skoro 30 godina nakon rata, ističe Vierda, u dominantnom javnom prostoru ispada da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju skoro pa bio suvišan, analize i komentari na presude zasnivaju se na nogometnoj retorici o "našima" i "njihovima", ako "naši" gube (osuđeni su), onda sudac krade.
- To nije dobro iz više razloga. Prvo, činjenica da su postjugoslavenska društva imala, pa zapravo privilegiju, da se Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda oko uspostavljanja suda usuglasilo, da su postjugoslavenske države prihvatile i zakonski regulirale sadržaj i oblike suradnje sa sudom, omogućila je da svakako veći dio pravde za žrtve bude ostvaren nego da tog suda nije bilo. Drugo, količina dokaznog materijala i javno dostupni haški arhivi danas omogućuju praktički svakome neposredan uvid u građu i spoznaju o tome što se u to vrijeme događalo. Nekada kao da zaboravljamo da sukob na području postjugoslavenskih zemalja nije jedini koji na svijetu postoji ili je postojao i da činjenice o tome što se zaista dogodilo u nekim drugim sukobima nikada neće biti utvrđene u obujmu kao što je to slučaj s ratovima na ovim prostorima - ističe Branka Vierda.
Ukratko, ignoriranje utvrđenog u presudama i slavljenje ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja na naše društvo djeluje regresivno i zapravo mu onemogućuje okretanje ka budućnosti. Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, u izvještaju iz studenoga 2022. o ostvarenju kaznene pravde u Hrvatskoj ukazuje na to da hrvatske vlasti u cilju utvrđivanja odgovornosti, vladavine prava i pomirenja trebaju surađivati s regijom, za što je nužan angažman hrvatske vlade. Istaknuo je i da hrvatske vlasti nisu na zadovoljavajući način mogle objasniti zašto članica EU-a promovira nekažnjivost na štetu žrtava ratnih zločina u regiji nepružanjem tražene pravne pomoći drugih zemalja.
