Sa Šteficom Galić, glavnom urednicom portala Tačno.net, razgovaramo o pravomoćnoj presudi šestorici Hrvata u Haagu, (ne)prilikama u Mostaru i stanju u Bosni i Hercegovini. Njezin pokojni suprug Nedeljko Galić, o kojem je snimljen dokumentarni film ‘Neđo od Ljubuškog’, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata u ljeto 1993. kao Hrvat spašavao je iz logora Helidrom kraj Mostara svoje sugrađane tako što je u svom fotostudiju izrađivao lažna odobrenja pomoć kojih su Bošnjaci mogli potražiti spas u inozemstvu.

Žalbeno vijeće Haškog suda potvrdilo je prvostupanjske osuđujuće presude čelnicima Herceg-Bosne i potvrdilo postojanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Kakav je vaš komentar presude?

Konačno možemo reći da je i to završeno, svi smo izmučeni tom pričom. Izrečena je drugostupanjska presuda, potvrđena je krivica hercegbosanske šestorke, odnosno da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo se i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Ova presuda je jednako važna za BiH i za Hrvatsku. Za Hrvatsku da se radikalno razračuna sa zločinačkim aspektima zvanične Tuđmanove politike 1990-ih, o tome što su radili u ratu u BiH i da dio hrvatskog društva koji to odbija prihvatiti konačno to prihvati i počne ozdravljati usput. A za BiH i dio tzv. Herceg-Bosne značilo bi ozbiljno suočavanje s krivnjom i odgovornošću za zločine počinjene na tom prostoru i konačno njen nestanak, mada je to iluzorno očekivati. Herceg-Bosna je ovdje od devedesetih i, sigurna sam, bit će i dalje, ali samo za one koji ne prihvataju ni činjenice ni presude o njoj. Ali najvažnije je da su žrtve ipak doživjele neku satisfakciju.

Kakve reakcije narednih dana očekujete u Mostaru?

Klerikalno-nacionalistička desnica će i dalje poricati zločine Herceg-Bosne, praveći tako buduće heroje i mučenike i potencijalne svece svog ‘jadnog napaćenog naroda’. To je priča koja će trajati jer je velik broj ljudi, zajedno sa zvaničnom politikom Dragana Čovića i HDZ-a BiH, zaslijepljen i uporno se odbija suočiti sa zločinima koje je ta politika proizvela i tako, svjesno manipulirajući narodom, pristala nositi zajedničku krivicu ratnih zločinaca, a to je tragično i uzaludno i može donijeti samo nova zla.

Stranke trguju strahom

Nedavno su na mostarskom Partizanskom groblju maskirane osobe napale izaslanstvo Udruge antifašističkih boraca i SDP-a prilikom njihovog polaganja cvijeća u povodu Dana državnosti BiH, da bi isti dan, nešto kasnije, navijači kluba Zrinjski fizički napali studente iz Hrvatske, Srbije i BiH. Predstavnik antifašista Sead Đulić poručio je da je napad rezultat politike predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i njegove stranke jer su stvorili ambijent da u Mostaru cvjetaju samo fašizam i neofašizam?

Istina je, Đulić je, nažalost, u pravu. Ja bih Čovićevom HDZ-u pridodala i hercegovački kler. Od njihovog ‘uzgojenog’ fašizma mostarski partizani ne spavaju mirno još od 1990-ih, kad su bačene prve eksplozivne naprave na Partizansko groblje. Napadi se dešavaju svaki put kad antifašisti krenu polagati cvijeće za Dan oslobođenja Mostara ili Dan državnosti BiH. Napadači najčešće nisu ni maskirani, pozdravljaju fašističkim pozdravima ili pak gađaju antifašiste kamenicama, bakljama ili bocama. Sramotno je i ponižavajuće da u vlastitom gradu morate dolaziti autobusima sa Musale na Partizansko groblje, iz jednog dijela grada u drugi, koji su udaljeni petsto metara. Iako su napadači poznati policiji, nikad još nije stigla nijedna prijava iz MUP-a u tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona; ako ih pitate šta su poduzeli, reći će vam da je ‘istraga u tijeku’. Mi u Mostaru znamo i tko je mostarska policija: psi čuvari Dragana Čovića i njegovih poslušnika. Nažalost, to je Mostar danas, kako je rekao pjesnik Marko Tomaš: grad po mjeri onih koji njime vedre i oblače od rata naovamo.

Herceg-Bosna je ovdje od devedesetih i, sigurna sam, bit će i dalje, ali samo za one koji ne prihvataju ni činjenice ni presude o njoj. Ali najvažnije je da su žrtve ipak doživjele neku satisfakciju

Tko zapravo godinama stoji iza verbalnih i fizičkih napada na neistomišljenike u Mostaru?

Riječ je o Čovićevoj uličnoj desnici koja odrađuje njegov prljavi posao znajući da im se ništa neće dogoditi. Svejedno je nazivaju li se oni navijači Zrinjskog, mostarske Horde zla ili čak Škripari. Amnestirani su unaprijed, što god uradili. Divlja to mostarsko desnilo, iskaljuje bijes prema svemu što ih podsjeća na antifašizam. Ovdje je potrebno potpuno mijenjati svijest, a to je dug proces. Kome uopće ostaviti u naslijeđe Partizansko groblje ako nitko ne zna pravu vrijednost Bogdanovićevog veličanstvenog spomenika u čast mostarskih antifašista koji su dali svoje živote za slobodu ovog grada? U gradu nema progresivnih snaga, mada postoji poneki disonantni ton. Mostara su se odrekli njegovi građani, od grada kakav je nekad bio ostalo je samo ime.

Kazali ste da je ‘Mostar refleksija cjelokupnih odnosa u BiH gdje rat nikada nije završen. Ostavljen od Sarajeva u ratu i u miru, dogovorene podjele nacionalističkih vođa osvojenih u partiji pokera koju su igrali Franjo i Alija’. Jesu li etničke podjele jedino što definira Mostar ili su tu usidreni i opći problemi bosanskohercegovačkog društva?

Mostar je i jedno i drugo. Nema dvojbe da je uz Bakira Izetbegovića najveći saveznik hrvatskom nacionalizmu i njegov SDA, koji je dopustio da istočni dio grada propada i gotovo nestaje. Mostar je ostavljen od Sarajeva i prepušten političkoj trgovini Zagreba. U ovom gradu ne može se učiniti gotovo ništa protiv nac(ional)ista na vlasti. Vladaju stranke koje trguju strahom, pozicijama i javnim dobrom. Nacionalizmi u Mostaru se međusobno hrane. Svaki incident je za njih dobra prilika za zaoštravanje stanja i discipliniranje svojih glasača. Tako je u cijeloj BiH. Osim što su nas uvele u rat, opustošile i očerupale sve što je ova zemlja imala, stranke na vlasti dovele su nas u poziciju da ‘umiremo na rate’, kako bi rekla Vedrana Rudan. Sluđeni filovanom mržnjom i trajnim lamentiranjem o ugrozama, građani su se začahurili u vlastite strahove i šute. Ovdje vlada dogovoreno beznađe.

A gradonačelnik Ljubo Bešlić naložio je nedavno aviokompaniji Eurowings da sa svojih službenih stranica ukloni tekst o Mostaru u kojem je opisan kao grad podijeljen između bosanskog i hrvatskog dijela…

Još jedna u nizu Bešlićevih farsi. Taj je hadezeovac u trajnom tehničkom mandatu, gradonačelnik koji u dogovoru sa sdaovcima troši pare iz budžeta ne polažući računa nikome jer se u Mostaru izbori ne održavaju već deset godina zbog nedonošenja novog izbornog zakona, a stari je osporio Ustavni sud BiH. Njega je u tom tekstu, pretpostavljam, razljutilo to da u Mostaru prevladava većinsko bošnjačko stanovništvo. Kad se to spomene, odmah su svi na zadnjim nogama. Tako je i kad se spomene Stari most, koji su srušili i do jučer se time hvalili, a danas tvrde da nisu. Naravno da je grad podijeljen onda kad to njegovim gospodarima odgovara, a kad ne – onda je jedinstven. To je stvar trenutnih prioriteta mostarskih vladara, dok građane nitko ništa ne pita. Oni bi željeli normalno živjeti, ali avaj…

Jesu li i ove godine bile istaknute zastave tzv. Herceg-Bosne, koje su uz pripadajući grb presudama Ustavnog suda Federacije BiH proglašene neustavnima još 1997. i 1998? Lani ste osobno na 25. obljetnicu te tzv. države prijavili postavljanje zastava na mostarskim ulicama i pritom doživjeli neugodnosti. Što za vas one znače?

Ako je išta na svijetu sinonim zla, progona nehrvatskog stanovništva, logora, onda je to za mene hercegbosanska zastava. Ona je poraz ljudskosti. U Mostaru su uvijek izvješene na zapadnoj strani grada i na hrvatskim institucijama (od elektroprivrede do MUP-a), ali ih za godišnjice bude puno više. Zastave Herceg-Bosne su trajna kategorija u Mostaru. Ako ih pozovete na odgovornost, onda im tepaju da su to zastave hrvatskog naroda a ne Herceg-Bosne i ponovno uključe kukanje o ugrozi. Onaj tko je ponosan na te zastave, on je ponosan i na zločine napravljene u njeno ime, na logore, progone i smrti.

Dva agresora

Kako komentirate odnos hrvatske vlade i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović prema Hrvatima u BiH i onaj prema Hrvatima u tzv. Herceg-Bosni?

Politika Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije nikad bila jedinstvena, postojale su najmanje dvije: jedna prema hercegovačkim Hrvatima i Hrvatima tzv. Herceg-Bosne i druga prema većinskom dijelu Hrvata u BiH koji su živjeli na području Republike Srpske i većih gradova – Sarajeva i Tuzle. Hrvati iz RS-a osuđeni su na biološki nestanak, a Hrvatima Sarajeva i Tuzle ponuđena je alternativa ‘hercegovačkog kamenjara’. Zanimljivo je da se Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH, nije oglasio povodom presude Ratku Mladiću, što u prijevodu znači da je Mladić ispoštovao dogovor Miloševića i Tuđmana po kojem su Hrvati iz RS-a trebali nestati. Nema dvojbe da današnji službeni Zagreb podržava pakt Dodika i Čovića kao nastavak dogovorene politike prethodnika o podjeli i nestanku BiH. Sve od devedesetih hrvatska službena politika prema BiH je ponižavajuća, nepotrebno tutorska i interesna, od teritorijalnih pretenzija i snova nekolicine osvetnika na čelu s Tuđmanom i Šuškom do otvorene podrške ponovnom pokušaju realizacije tih snova danas od strane trenutne hrvatske vlasti. Sve to je donijelo toliko jada našoj cijeloj zemlji, a najviše onima čiji interes oni navodno zastupaju, od saborskog zastupnika Željka Glasnovića do ostalih glasnih nacionalista koje je Hercegovina poslala u ‘svoj glavni grad’. Uz dvojna državljanstva, Hrvatska je danas utočište za razne zlikovce i kriminalce pobjegle pred zakonima BiH ili u obrnutom pravcu. A predsjednica Hrvatske se prema BiH odnosi neznalački, površno, patetično i licemjerno kao, uostalom, i prema svemu što govori ili radi. Njena podrška generalu Praljku i hercegbosanskoj šestorci je službeno priznavanje hrvatske agresije na BiH i eto – hvala joj na tome.

Predsjednica Hrvatske se prema BiH odnosi neznalački, površno, patetično i licemjerno kao, uostalom, i prema svemu što govori ili radi

Iako je Ratko Mladić dobio kaznu doživotnog zatvora, što je kakva-takva satisfakcija njegovim žrtvama, ostaje žal što pravda takve krvnike stigne pred kraj života, a zahvaljujući upravo državi i njezinom aparatu koji godinama takvima pomaže u izbjegavanju pravde.

Da, nažalost. Srbija je izručila Ratka Mladića nakon dugogodišnjeg pomaganja u skrivanju. Zastrašujući su komentari i reakcije na njegovu presudu u Srbiji i u Republici Srpskoj gdje su, osim očekivane podrške nacionalističkih skupina, čak i liberali presudu relativizirali riječima ‘ali svi su činili zlo’. Tako je svojevremeno bilo i u Hrvatskoj pri povratku ‘haških uznika’, pa i u vezi prvostepene presude hercegbosanskoj šestorci. Ni traga od katarze ili suočavanja sa zločinima Herceg-Bosne koje je proizveo i proveo hrvatski nacionalizam, koji danas pod krinkom europejstva nastavlja istu priču novom tehnikom uništenja političkih i ideoloških protivnika. Tako je, nažalost, u svim konstitutivnim torovima. Naša zemlja je napadnuta od dva agresora, Hrvatske i Srbije, koji su kao nagradu za to dobili svoje teritorije – Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu ‘u pokušaju’. Nije li to sveopći poraz i pravde i ljudskosti?!

U povodu nedavno obilježenog Dana državnosti član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da garantira kako će doći dan kada će na svečanom prijemu sudjelovati i druga dvojica članova predsjedništva. Naime, u ovom slučaju s hrvatske strane na prijemu nije bio Dragan Čović, a sa srpske Mladen Ivanić. Hoće li do toga ikada doći?

Neće sigurno dok su njih trojica na vlasti. Doći će u onom momentu kada se promijeni politička paradigma u BiH i kada se poraze narativi na kojima su nastale nacionalističke politike. Kad biologija odradi svoje ili kad netko sa strane nametne diktat ‘dobrovoljne’ promjene. Kad dođu nove generacije i shvate da je Bosne bilo i bit će je, a sve ostalo je laž. Bosnu nije stvorila nijedna politička opcija, Bosnu su stvorili kultura življenja i zajedništvo njenih građana kroz vjekove. Današnja politika u Bosni je rasistička, zla i pljačkaška i samo želi podijeliti i opljačkati i ovo malo što je ostalo. Bosna je takve politike kroz svoje postojanje preživjela bezbroj puta pa će i ovaj.

Govoreći u jednom nedavnom intervju o poslijeratnom periodu revizije historije i kako su zločinci postali ugledne ličnosti potpomognuti osobama iz Crkve, fra Drago Bojić poentirao je da su naša društva prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene i odbačene. Pa se s pravom pita, a to pitamo i vas: kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu jednaki poput njih kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da oni koji čine nasilje bolje prolaze u životu? Čini se da ta teza nije nimalo pretjerana?

Nije pretjerana. Potpuno se slažem sa fra Dragom. Drago Bojić je častan čovjek, doživio je stravičan progon unutar Crkve zbog svojih kritičkih stavova o kleronacionalizmu i najbolje poznaje licemjerstvo pojedinaca iz svoje zajednice, a i društva u cjelini. Mladi ljudi vide samo zlikovce koji su danas mjera stvari. I ne samo ovdje. Što će drugo i pomisliti kad smo okruženi samo zlom koje nekako uvijek pobjeđuje. Sva tri tora u našoj zemlji uzgajaju svoju omladinu u tom duhu i onda imamo danas to što imamo: poslušne mlade ljude koji ili bježe odavde što dalje, ili se učlanjuju u stranke i postaju dio mašinerije koja održava ovakvo stanje trajnim, prodajući se u bescjenje. Obrazovni sistem u BiH, gdje učenici uče tri potpuno različite ‘istine’ na tri ‘različita jezika’ je platforma za novi rat. Jedini način suprotstavljanja tome je stvaranje alternativnog obrazovanja, što upravo i pokušavamo putem ‘Škole kritičkog mišljenja’ Centra za kritičko mišljenje Mostar. Želimo potaknuti mlade ljude da kritički promišljaju stvarnost i da sami pokušaju mijenjati stvari nabolje. Financijski nitko nije podržao projekt jer je opći interes da mladi ljudi uopće ne misle kako bi se njima lakše moglo manipulirati. Škola je počela, već smo imali prvo predavanje Borisa Budena. Kroz rad i razgovor s polaznicima shvatila sam da se mladi osjećaju ostavljenima: usamljeni su na vjetrometini. Nitko im i ne nudi drugi izbor. Jako sam sretna da u našu malu školu idu dvije briljantne djevojke iz Širokog Brijega, nadalje mladi iz Ljubuškog, Stoca, Mostara, Metkovića, Zenice, Konjica, Sarajeva…Škola će se održavati u Tuzli te Banjaluci. Nadam se da ćemo uspjeti s radom jer su naši polaznici željni znanja i ne prihvataju svaku priču koju nacionalisti serviraju. Energični su, pismeni i nisu zatrovani kičem. Nije li to nada?

Znamo da ste vi i vaš portal kao rijetki glas razuma izvrgnuti stalnim prijetnjama. Što vam je motivacija za daljnju borbu, ima li dana kad poželite odustati?

Ima, naravno, često se pitam ima li uopće smisla sve ovo što radim. Ali ljuta sam jer ne podnosim nikakva nametanja, nepravdu, fašizam, nacionalizam… Portal je moja svakodnevna borba s njima, mi smo aktivni džep otpora, kako nas je nazvao Viktor Ivančić. Imamo ogromnu podršku ljudi koji nas prate, ali i prijetnji koje mi stižu na dnevnoj bazi, uvreda i napada svake vrste. Navikla sam. Ne bojim se tih jadovića ni njihovog kukavnog nepravednog sistema koji proganja svako drugo mišljenje. Svejedno mi je koliko ću živjeti, hoće li me ubiti ili ne, živim kako osjećam da trebam, u granicama svojih moralnih normi, i nitko mi neće ni silom ni milom nametati nešto što nije u skladu s tim. To je moja sloboda. Portal preživljava zahvaljujući zajedničkoj ideji i dobroj energiji koja povezuje sve naše suradnike i kolumniste. Sve dok je tako, živjet će naša priča i zajednički stav da ne pristajemo na politički diktat ‘kurvinih sinova’.