Kinezi kažu kako i najduže putovanje počinje prvim korakom. Tako je, možda, kod njih. U Bosni i Hercegovini je najduže putovanje ono na kratkoj relaciji i vodi ravno iz guzice i pravo do glave. Punih dvadeset godina je trebalo da reprezentanti političke volje naroda i narodnosti zatočenih u toj državi stignu na korak do priznavanja Bosne i Hercegovine. Zvuči, naravno, suludo, ali BiH svakako počinje upravo na onome mjestu na kojem prestaje logika. I ne opstaje zato što ima neku unutarnju snagu jaču i veću od svake povijesne nedaće, već što su, eto, takve okolnosti da ne može ne postojati. Ili u prijevodu Zlatka Dizdarevića, dugogodišnjeg novinara, diplomata i nekadašnjeg veleposlanika Bosne i Hercegovine u Zagrebu: BiH bi se raspala, samo joj ne daju.
Kapitulirali su, izgleda, pred tom činjenicom kako u Savezu za promjene iz Republike Srpske tako i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, dok su se u jedine dvije relevantne partije među Bošnjacima – SDA-u i Savezu za bolju budućnost – pomirili sa time da bilo kakva, svakako nevelika, funkcionalnost BiH ovisi o njihovoj spremnosti da je dijele sa drugima. Ne teritorijalno, jer je unutar sebe već svakako i temeljito podijeljena, što formalno, što neslužbeno i zakonski neprovedeno, ali sa jasno označenim granicama, već institucionalno i bez iluzija da se ono što se nije dobilo vojnom silom može zauzeti na neki drugi način.
Dokinuta je dakle čak i teorijska mogućnost da u dogledno vrijeme ova, sadašnja, dejtonska tvorevina osvane izvana ista, a unutra ni nalik sebi, veći svojoj slici iz već dovoljno daleke prošlosti, iz vremena prije nego što su njeni građani demokratskim putem odabrali da ionako težak historijski momenat učine duplo gorim. Paradoksalno, to uopće nije loša vijest, već dobra najava mogućeg kraja agonije koji baš i nije happy end, ali je svakako bolji od agonije bez kraja.
‘Nemam namjeru da kažem da je sve što je BiH tuđe, jer se time bez osnove prepušta BiH drugima’, rekao je nedavno, u intervjuu Tanjugu, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske i jedan od lidera Saveza za promjene, Mladen Ivanić. U istom razgovoru istakao je kako to što o državnom sudu i tužiteljstvu misli isto što i Milorad Dodik – ukratko, sve najgore – ne znači da podržava i referendumski pokušaj ukidanja tih institucija, jer on, referendum, podrazumijeva i raspakiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma, što može značiti, uz ostalo, ukidanje takozvanog entitetskog glasanja: ‘Taj mehanizam nama garantuje da bez srpskog glasa nema nikakve odluke u BiH i to je najveća vrijednost koju ni pod koju cijenu ne smijemo ugroziti.’
Fahrudin Radončić, lider SBB-a, odnedavno jedne od vladajućih stranaka u Federaciji, a uskoro i članice Vijeća ministara, o sudu i tužiteljstvu ne govori riječima Mladena Ivanića, ali misli isto: referendum nije rješenje, ali su promjene neophodne. Smanjenjem entitetskih ovlasti ili radikalnijim izmjenama ustavnog uređenja ovaj se bivši medijski magnat i budući bošnjački lider ne zanosi, kao ni političkim egzibicijama kojima bi Bošnjaci na osnovu brojnosti mogli koristiti postojeći izborni zakon i, kako se to obično kaže, majorizirati Hrvate. Tako je, zapravo, on preuzeo ulogu zaštitnika i hrvatskih kolektivnih interesa, zamijenivši mjesto sa Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ-a BiH i trenutno najangažiranijim zagovornik integracija BiH u EU i gdje god je netko hoće!
‘Mi ćemo razgovarati o načinu izbora članova Predsjedništva i Doma naroda PS BiH i ključ rješenja je dogovor unutar Federacije BiH. Kada definiramo da predstavnici jednog naroda ne biraju drugom narodu njihove predstavnike, tada ćemo riješiti ključne probleme funkcioniranja BiH’, rekao je Čović u jednom od istupa u kojem je zvučao kao Bakir Izetbegović prije godinu dana ili Fahrudin Radončić prije nekoliko tjedana. Nije dakle koristio termine koji iritiraju Bošnjake, ali nije ni odustao od izmjena izbornog zakona na čijem će kraju dobiti osiguranu izbornu jedinicu pod već nekim nazivom. Uzgred, upravo je Čović odigrao ključnu rolu u mirenju donedavno smrtnih neprijatelja, Izetbegovića i Radončića, te uvođenju potonjeg u vlast većeg entiteta za sada, a uskoro i na državnom nivou.
BiH se tako, punih dvadeset godina od kraja rata, stabilizira kao u jednoj davnoj pjesmi Zabranjenog pušenja ‘hadžije su sebi podijelili rejone’, i to po istim onim principima nuđenim uoči sukoba, samo sa nešto drugačijim rasporedom unutarnjih granica. U toj će podjeli svi nešto dati i dovoljno dobiti: Srbi bošnjačku potvrdu o neugrozivosti RS-a, Bošnjaci srpsko prihvatanje državnih institucija kao upravo toga, dakle državnih institucija a ne sredstva ostvarivanja separatističkih težnji; Hrvati će doći do pozicije u kojoj izbor njihovih predstavnika ne ovisi o bošnjačkoj dobroj volji, Bošnjaci hrvatske predstavnike koji će o BiH govoriti kao Čović u čestitki bokserskom prvaku Damiru Belji: ‘Osvajanjem titule europskog prvaka i jučerašnjom obranom ovog prestižnog naslova, učinili ste našu domovinu Bosnu i Hercegovinu ponosnom i promovirali je na izuzetan način…’
Nije, sve u svemu, političkim reprezentantima u BiH puno trebalo, tek dva desetljeća, da im sa juga leđa do sjevera tijela dođe slika stvarnosti kreirane prekinutim ratom i zabetonirane međunarodnim sporazumom koji je, ako ćemo pravo, postavljen tako da ovisi o volji i pomirljivosti nacionalista, u međuvremenu ili emancipiranih ili dovoljno realnih da znaju kako idealan rasplet mogu postići puškama, dok se goloruki mogu samo dogovoriti kao donovi mafijaških obitelji – podijeliti zone i lijepo, sa visine, promatrati porazne rezultate mira.
Sadašnja koalicija, još uvijek neozvaničena na nivou BiH – gdje se čeka bezbolno degažiranje Komšićeve Demokratske fronte i ulazak SBB-a u Vijeće ministara – koju čine SDA, SBB i HDZ iz Federacije, te Savez za promjene iz RS-a, predvođen Srpskom demokratskom strankom, ima zapravo samo jednog ozbiljnijeg protivnika: Milorada Dodika, čiji SNSD jedva kontrolira Narodnu skupštinu manjeg entiteta i ne uživa ničiju značajniju podršku izvan BiH, ali zato redovno od oponenata u Banja Luci prima optužbe za kolosalnu pljačku počinjenu od 2006., kada se nekadašnji Markovićev reformista pretvorio u Radovana Karadžića sa drugim matičnim brojem.
Do pola je i to dobra vijest, a od pola svjedoči o potpunom porazu stranaka koje su nekada možda mogle ponuditi alternativu dejtonskom poretku, da bi pohlepom i političkim amaterizmom nositeljima pozitivnih pomaka učinili većinu aktera dugog bosanskohercegovačkog puta ka nigdje, ka stanju u kojem je, eto, pozitivan pomak puko priznavanje realnosti.
