U tisuću i jednoj priči o Bosni i Hercegovini kakva je nekada bila ima i ona o tome kako se u ona doba nije gledalo tko je tko, ako se uopće i znalo. Živjeli su, priča kaže, u toj, baš kao i u ovoj BiH, Bošnjaci – ali su se nazivali Muslimanima – te Srbi i Hrvati, pa kao takvi, točnije i kao takvi, postajali tužitelji, direktori, predsjednici općina i zamjenici sekretara u republičkom Izvršnom vijeću, ali se, kao, nije gledalo tko je tko, niti se znalo je li taj netko Musliman, Srbin, Hrvat ili je iz famoznog mješovitog braka.
Što je prošlost dalja to se čini ljepšom: tako je svugdje, a naročito u BiH gdje je svaki novi dan gori od prethodnog. Svjedoka prošlog vremena ima, međutim, dovoljno da demantiraju konstrukciju o odnosima idiličnim do mjere u kojoj, kao, neki Muhamed nije imao pojma da je Stojan Srbin, a Anto Hrvat, niti su Stojan ili Anto znali odgovor na pitanje je li Muhamed iz Zavidovića porijeklom Kopt, Slovenac, Mađar ili možda, ipak, Musliman.
Znalo se dakle, vazda se znalo tko je tu tko, a oni što im se po imenu nije moglo otkriti slave li Bajrame ili Božiće, da li su Srbi ili možda nisu, bili su manjina koju je rjeđe otkrivalo prezime, a češće imena očeva.
Kada je, ima tome godina, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao kako ne želi da mu sude sudije muslimani ili Muslimani – vrag će ga znati je li mislio na vjersku ili nacionalnu pripadnost, a bit će da je na obje – izazvao je, kako se to već kaže kod majstora fraza, lavinu kritika. No nitko se nije upitao kako to Dodik zna da je ona osoba u togi i na najisturenijem mjestu u sudnici Bošnjak – musliman ili ateist. Pitanje je, da ponovimo, bilo i ostalo suvišno: nema u oba entiteta i cijeloj BiH niti jednog, recimo, Adnana Hamidovića – Srbina ili Hrvata, pravoslavca ili katolika.
E, kada se u takvom društvu donese odluka o zabrani isticanja vjerskih simbola za uposlene u pravosudnim institucijama BiH, sve da bi se očuvala nepristrasnost i zadržalo povjerenje građana, onda ona ima taman toliko smisla koliko ga je u vjerovanju da je potrebno na izborima izabrati takozvane nenacionalne stranke, pa će podjele, mržnje i ratne traume nestati čim se objave službeni rezultati. Dva je puta Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće (VSTV) donijelo istu odluku, pozivajući se na slične entitetske zakone, o zabrani isticanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama. U prijevodu, nitko tko tu nešto radi, posebice oni što im je osnovni posao u sudnicama, ne mogu na posao dolaziti sa križevima i krstovima na lančićima te sa maramama – hidžabima – na glavama.
I prvom i potvrđenom odlukom VSTV-a najviše pogođenima našle su se muslimanske pravnice: obilježja na lančićima se, naime, lako mogu staviti ispod toge, ali marama ne može, kao što se ne može malo skidati, pa malo stavljati. Takva su, jednostavno, pravila življenja onih što su odabrale pokrivanje kose i vrata. A njih je u ovim godinama daleko više nego što je bilo u zadnjoj trećini prošloga stoljeća, obrazovanije su, ambicioznije i javno prisutnije od žena koje su se jednako odijevale u onoj BiH iz mitova i legendi o multisvakakvom raju.
Bosanskohercegovačko društvo obilježeno je traumom posljednjeg rata koji je, uz ostale, imao i karakter, istina isforsiranog, vjerskog sukoba, a njegova direktna posljedica jeste općenita desekularizacija javnog prostora u sve tri zajednice u kojima je novi identitet temeljen na jedinome što zbilja razliku Bošnjake, Srbe i Hrvate – na vjerskoj pripadnosti. Tako je, zapravo, ono što se u drugim postkomunističkim društvima opisuje kao religijska emancipacija, u BiH bilo i ostalo oblik legitimiranja, dobivajući vulgarne elemente. Betonski križ iznad Mostara, novoizgrađene džamije na istaknutim mjestima ili samo postojanje krsne slave Republike Srpske oblici su markiranja teritorija i naglašavanje dominantne religije na njemu, a ne tek posljedica promjena koje su nastupile nakon kraha sustava u kojem naglašeni ateizam nije bio propisan, ali jeste bio poželjan.
Bivša BiH, ona iz svojih najboljih godina, nestala je pod tenkovskim gusjenicama, dok se njeno društvo nije promijenilo, već je na uništenom izgrađeno sasvim novo, drugačije i dubinski podijeljeno, utemeljeno na nepovjerenju. U takvom kontekstu, bilo čiji pojedinačni odabir da svojom voljom i iz svojih razloga nosi križ oko vrata ili maramu na glavi, doživljava se kao, u boljem slučaju, isticanje različitosti, a u gorem, češćem, kao provokacija. Za Srbe ili Hrvate, da to prevedemo, svaka je pokrivena Bošnjakinja dokaz radikalne islamizacije tog naroda i, istovremeno, manifestacija kolektivne ambicije da se BiH uredi po uzoru na bliskoistočne države sa muslimanskom većinom. Jednako, križevi i krstovi na lančićima srpskih sudaca ili hrvatskih tužitelja za Bošnjake su ponajmanje vjerski simboli, a daleko više oblik provokativnog izražavanja identiteta i, u konačnici, sklonosti politikama rastakanja BiH. Jer, kako kaže dr Edin Šarčević, izvanredni profesor na pravnom fakultetu u Lajpcigu: ‘Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje.’
Dakle to što što isticanje vlastite vjerske pripadnosti ili življenje u skladu sa njenim propisima nije uvijek i nužno rezultat izvanjskog pritiska, već zaista pitanje osobnog odabira bez namjere da se on reflektira na profesionalno obavljanje nekog posla – od izdavanja analgetika, preko zamjene eura za domaću valutu, do izricanja presuda za kaznena djela – nedovoljno je za promjenu percepcije nečijeg nakita ili marame preko kose, iako se i bez njih, da ponovimo, vrlo lako može odrediti je li sudac Srbin, tužiteljica Bošnjakinja, a odvjetnica Hrvatica.
Duga, puzajuća okupacija javnog prostora, desekularizacija, napadno ispoljavanje religioznosti i njena estradizacija, dovele su i do identitetskih promjena i do novih društvenih odnosa koji sada već podrazumijevaju i nova pravila. Pravosuđe je u svemu tome tek jedan segment sudaren sa naknadnom detekcijom problema i, posljedično, nemogućnošću pronalaska jednostavnog rješenja. Inače, riječ je o istom onom pravosuđu u koje građani i građanke BiH, sa križevima oko vrata ili maramama na glavama, baš i nemaju povjerenja: najmanje zbog vjerskih razlika, a daleko više zbog procesa koji su započinjali spektakularnim hapšenjima, da bi zabrinjavajuće često završavali tiho i bez uspjeha tužitelja.
