Jedna od rijetkih reformi koje su se uopće dogodile u Hrvatskoj u posljednjoj deceniji bila je kurikularna reforma, koja se nakon pet godina provođenja u svim hrvatskim školama, sudeći po rezultatima državne mature, nije baš pokazala uspješnom. Generacija učenika koja je u jeku pandemije Covida upisala srednju školu pokazala je na državnoj maturi dosad najlošije rezultate. Uz deficit nastavničkog kadra i nikad organiziranu nadoknadu propuštenog gradiva za vrijeme online nastave, kurikularna reforma rezultirala je time da je gotovo polovica učenika strukovnih škola pala ovogodišnju maturu, dok je samo jedne godine palo više gimnazijalaca nego sada, a prazan esej predalo je dvaput više pristupnika nego lani. Jesu li ovi rezultati dovoljni da se upali alarm za spas obrazovanja u inertnom hrvatskom društvu razgovarali smo s Gvozdenom Flegom, bivšim ministrom znanosti i tehnologije u Račanovoj vladi, bivšim profesorom filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dugogodišnjim saborskim zastupnikom SDP-a i jednim od voditelja Centra za pravo i demokraciju Miko Tripalo.
Svaki peti maturant pao je na eseju iz hrvatskog jezika. Osim jedinica, padale su i nule na ionako nisko postavljenom pragu prolaznosti. Tko je kriv?
Šira slika: svaka politička zajednica i svaka javno djelujuća grupacija koja želi dobro svojim sugrađanima prioritetnima smatra obrazovanje i znanstvenu djelatnost jer na njima danas počivaju uvjeti za individualan i kolektivan dobar život. Većina hrvatskih vlada to čini deklarativno, ali ne i djelatno. Nešto uža slika: Hrvatski sabor je krajem 2014. donio "Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije". Premda je, po mome ukusu, taj dokument više izvedbeni program no strategijski, on je do danas neponišten, dakle i dalje obvezan za sve izvršne vlasti. Spomenuta Strategija propisuje koordinirane promjene u znanstvenoj djelatnosti i svim razinama obrazovanja, dakle sinergijsko djelovanje znanosti i obrazovanja a ne jednorazinske promjene pa su "kurikularna reforma" i "škola za život" zabune, ili laži, jer iz Strategije izdvajaju dio i pretvaraju ga u samostalnu cjelinu. Takav posao smatram i djelomičnim i štetnim jer suvremeno obrazovanje počiva na trenutno valjanim znanstvenim istinama pa ne smatram mogućim mijenjati primarno i sekundarno obrazovanje bez mijenjanja znanosti i bez promjena u visokom obrazovanju, koje je i završetak formalnog obrazovnog procesa i osnova znanstvenih istraživanja.
Ne sjećam se da je nakon objave šokantnih rezultata – više od 20 posto "padova" iz materinjeg jezika na državnoj maturi – resorni ministar hitno sazvao skupinu eksperata ili da je Agencija za odgoj i obrazovanje pokrenula žurne akcije za analizu nastale katastrofe
Stoga u razvijenome svijetu predtercijarno obrazovanje služi kao priprema za visoko, kojim unapređujemo način života i proizvodnje, a u Hrvatskoj još uvijek više od 70 posto učenika pohađa strukovne škole, dok je u razvijenim zemljama suprotno. Usprkos tome omjeru, ne pada nam na pamet uvođenje strukovne državne mature. Uža slika: svojim socijalnim statusom odgojno-obrazovni djelatnici uvelike su podcijenjeni i puno premalo plaćeni za važan posao koji obavljaju – oni pripremaju nove generacije, našu djecu, za uspješan i dobar život. Teško je moguće da nezadovoljni i frustrirani obrazuju radosne i kompetentne učenike. Uspjehe, pa i međunarodne, nekih učenika i nekih škola sklon sam gledati kao rezultate izuzetnih, entuzijastičkih, maštovitih, predanih učiteljica i učitelja, usprkos nepoticajnom sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Konkretna slika: obrazovni sustav koji proizvede katastrofu, više od 20 posto "padova" iz materinjeg jezika na državnoj maturi, čini mi se pokazateljem da odgovorne institucije ne rade svoj posao.
Ne sjećam se da je nakon objave tih šokantnih rezultata resorni ministar hitno sazvao skupinu eksperata, da je Agencija za odgoj i obrazovanje pokrenula žurne akcije za analizu nastale katastrofe i nalaženje puteva za njihovo ispravljanje već početkom rujna. Jezička i matematička "pismenost" temelji su razumijevanja, komunikacije, obrazovanja, rada, osobnog i društvenog razvoja, a hrvatski učenici imaju loše rezultate u obje te pismenosti. Rezultate državne mature i nacionalnih ispita trebalo bi detaljno analizirati tako da svaki nastavnik, razred, škola, općina, županija i država znaju svoje obrazovne (ne)uspjehe i da mogu planirati edukativna poboljšanja. Pogotovo zato što učenici dobivaju dobre ocjene tokom školovanja, a postižu loše rezultate na nacionalnim ispitima i državnoj maturi. Odgovornost za takvo stanje je podijeljena, no najveća je ona države, potom institucija javne vlasti, lokalne samouprave, škola, nastavnika, roditelja i učenika, koji znanja i umijeća stječu na temelju poticaja u čemu je, pokazuju brojna međunarodna istraživanja, presudna uloga nastavnika. Očito je da ni država dovoljno ne stimulira nastavnike koji su, kao što sam kazao, svi visoko obrazovani, u stalnoj borbi za egzistenciju.
Krah "škole za život"
Posljednjih godina enormno je narasla praksa instrukcija kod osnovnoškolskog obrazovanja, koje je po zakonu obvezno. Djeca već na samom ulasku u svijet odraslih bivaju oštećena na polju znanja zbog svog socijalnog statusa. Mnogi roditelji nemaju financijske mogućnosti plaćati instrukcije, ali ni siromašnije lokalne sredine nemaju profesore koji bi privatno držali instrukcije. Stvara li se osnovna škola nejednakih šansi?
To nije šteta već je, prema Ustavu koji svakome jamči jednake šanse, protuustavno. Naš, ali ne jedino naš odgojno-obrazovni sustav nažalost ne amortizira socijalne razlike, nego ih uvećava. Potrebe za instrukcijama dokazuju da obrazovanje unutar škole nije dostatno, da je potreban dodatan – financijski i/li roditeljski – napor da bi učenici ovladali propisanim gradivom i postizali željene rezultate. Ne dokazuje li ta potreba da je "škola za život" krahirala? Država bi morala drugačije skrbiti o obrazovanju učenika, a ako to ne radi država, nedostatke sustava bi morala ispravljati lokalna zajednica, kao što je to slučaj u Rijeci i Varaždinu. Vjerujem i nadam se da će dio sadašnjih greški hrvatskog obrazovanja biti ispravljen kad zaživi cjelodnevna škola.
Civilno društvo se uspavalo jer je djelovanje nevladinih organizacija u javnosti uvelike smanjeno. Podsjetio bih da se 1999. pred izbore udružilo dvjestotinjak civilnih udruga, što danas ne smatram mogućim. Danas je, dakle, civilno društvo slabije
Ali s obzirom na dosadašnje loše rezultate "škole za život" roditelji su skeptični prema cjelodnevnoj nastavi. Smatrate li da je javnost dovoljno upoznata s tom novinom i jesu li napravljene bar elementarne pripreme za njenu konačnu realizaciju koja je planirana za četiri godine?
Skeptičnost je opravdana jer roditelji vjerojatno uviđaju da za cjelodnevnu školu ne postoje ni kadrovski ni infrastrukturni uvjeti. Vjerojatno smo posljednji u Europi s višesmjenskom nastavom, pa učenici u inozemnim cjelodnevnim školama provode dvostruko više vremena no hrvatski učenici. U cjelodnevnoj školi nakon nastave učenici dobivaju ručak, potom uz pomoć nastavnika rješavaju školske zadaće te se bave "slobodnim aktivnostima" – učenjem stranih jezika, višom razinom sadržaja ili predmeta koji ih zanimaju, sportom... Za takvo što potrebne su opsežne pripreme i u kadrovskoj i u prostornoj infrastrukturi. Prvenstveno treba pripremiti nastavnike, potom osuvremenjivati kurikulum, uvesti devetogodišnje osnovno obrazovanje, opremiti školu za cjelodnevni boravak učenika... Nisam uvjeren da su dosadašnje pripreme za cjelodnevnu školu dostatne. Na primjer, u Zagrebu su samo dvije manje škole uvrštene u pokus cjelodnevne škole, a nema ni jedne među najvećima. Kako će cjelodnevna škola funkcionirati u Zagrebu ovisit će, čini se, puno više o gradskoj vlasti no o državi.
Jedna smo od rijetkih europskih država koje nisu organizirale nadoknadu nastavnih sati za neobrađeno gradivo za vrijeme online nastave. To se pitanje gotovo nigdje nije ni postavljalo. Da ste tada bili ministar, što biste uradili?
Pandemija je bila veliko zlo za sve aspekte života pa tako i za školu, koja je ustanova za stjecanja znanja i vještina, ali i prostor socijalizacije. Hrvatska se pripremala za nastavu pomoću tableta, ali se spoznaja o usamljeničkim posljedicama buljenja u ekran utopila u ministričinoj opsesiji tim uređajima, što smo platili dijelom i rezultatima o kojima sada govorimo. Tabletima je, bez unutar-razredne atmosfere, vrlo teško svladavati školsko gradivo i nemoguće razvijati među-ljudsku povezanost. Nakon popuštanja pandemije trebalo je nadoknaditi propušten boravak u školi, uključujući i nastavno gradivo. To su neke države učinile, Hrvatska nije.
Iako se vladajući nisu pobrinuli za bolje rezultate obrazovanja i uspjeh kurikularne reforme, pobrinuli su se da dobijemo prvi Zakon o hrvatskom jeziku.
Jezik je, vjerujem, nepokoriv zakonskim odredbama, no možda su ga saborski zastupnici izglasali s namjerom da prisile sebe i visoke dužnosnike ispravnoj uporabi hrvatskoga jezika.
Zapušteno pravosuđe
Centar za pravo i demokraciju Miko Tripalo bavi se strateškim smjernicama razvoja kroz europske politike. Jedno od područja interesa je vladavina prava i pravosuđe, koje još nije doživjelo reformu. Često je hrvatsko pravosuđe na meti kritika iz Europe. Nedavno je Sud Europske unije presudio da hrvatski mehanizam ujednačavanja sudske prakse nije u skladu s europskim. Ima li prav(n)og lijeka za hrvatsko pravosuđe?
Hrvatsko pravosuđe je, uz obrazovanje, najzapušteniji sustav. Ono je nesuvremeno, tromo, neefikasno i neujednačeno. U analizi u dvama saborskim tijelima, u kojoj su sudjelovali najviši dužnosnici hrvatskoga pravosuđa i zakonodavstva kao i naša predstavnica u Europskom sudu za ljudska prava, utvrđeni su najučestaliji nedostaci hrvatskoga sudstva i zakonodavstva. Između ostalog je utvrđeno da je tristotinjak zakona u međusobnim suprotnostima, da brojni zakoni sadrže unutarzakonske kontradikcije, no nakon toga sastanka nitko se iz zakonodavne vlasti nije pobrinuo da ti nedostaci budu uklonjeni. U pravosuđu se dešavaju uglavnom politički uvjetovane promjene, što je bilo očito pri izboru glavnog državnog odvjetnika. Važna točka Strategijskih smjernica koje je izradio Centar Tripalo odnosi se na izbor ustavnih sudaca Taj će izbor biti ključan pokazatelj da li će sposobnost i kompetentnost izabranih biti važnija od njihove političke podobnosti. Cjelokupna orijentacija hrvatske države vrlo je interesno obilježena, što nam pokazuju i postupci Europskog tužiteljstva u Hrvatskoj. Nekolicina sveučilišnih profesora prava napisala je elaborat da djelovanje sudaca-evidentičara, koji i ne sudjeluju u sudbenom procesu, ali prosuđuju o pravovaljanosti odlukâ suda, nije u skladu s hrvatskim Ustavom. Ali u Hrvatskoj politika najčešće ne čuje poruke stručnjaka i u tome je tragedija hrvatske stvarnosti – hrvatska politika ponajčešće ne slijedi savjete stručnjaka, nego funkcionira po pretežito partikularnim interesima. Općedruštveni problem vidim u tome da u Hrvatskoj postoji ogromna razlika između riječi i djela – jedno pričamo, drugo činimo, a u takvim je slučajevima već poželjna liječnička pomoć.
U Centru Miko Tripalo okupljate ugledne sveučilišne profesore. Kako ocjenjujete današnje civilno društvo u vrijeme kada ponovno jačaju nacionalizam i ustašizacija, koja se gotovo uopće ne sankcionira?
Civilno društvo se uspavalo jer je djelovanje nevladinih organizacija u javnosti uvelike smanjeno. Podsjetio bih da se 1999. pred izbore udružilo dvjestotinjak civilnih udruga, što danas ne smatram mogućim. Danas je, dakle, civilno društvo slabije. Između ostaloga i zato što politička situacija u nas korodira jer demokracija živi u javnom prostoru, koji je devastiran prostačinama i isključivostima. Sve manje ljudi iskazuje svoje mišljenje u javnosti jer ih, osim u institucionaliziranim političkim strankama, koje su ponajviše autoritarno hijerarhizirane, gotovo nitko ne čuje.
Bili ste nestranački član vlade Ivice Račana. Kako gledate na situaciju u SDP-u poslije parlamentarnih izbora i uoči unutarstranačkih izbora na kojima će, po svemu sudeći, biti samo jedan kandidat?
SDP se staljinizirao i izgubio demokratski sadržaj iz svoga naslova. Čistkama članova SDP-a, pogotovo politički i stranački eminentnih parlamentaraca, stvoren je raskol za koji nitko nije odgovarao – SDP je 2020. ušao u Sabor s 34 zastupnice i zastupnika, 2024. je završio mandat s njih 12. Da nije bilo Milanovićevog protuustavnog angažmana u predizbornoj kampanji, SDP bi u parlamentarnim izborima vjerojatno ostao na petnaestak posto glasova. Vrijeme će pokazati da li je nedavna javna sprega Milanovića i SDP-a jednome i drugima politički isplativa. SDP kao najveća oporbena straka djeluje instrumentalizirana, ona već određeno vrijeme gaji samoubilačke tendencije, a vrhunac je dostignut pokušajem koaliranja s DP-om. Nakana da se sklepa koalicija SDP-a i DP-a radi opoziva izbora glavnog državnog odvjetnika presitan je razlog da bi se spajalo politički nespojivo. Sam pokušaj otvaranja pregovora s DP-om smatrao sam samoponižavajućim za SDP jer je posve bjelodano da su političke pozicije SDP-a i DP-a dijametralno suprotne. U vodstvu SDP-a je previše zaljubljenika u Zorana Milanovića pa je pitanje da li oni samostalno odlučuju ili su tek lutke na koncu. Bojim se da SDP živi nepodnošljivu lakoću samozaborava i da stari "čelnici" i spomenuti zaljubljenici neće moći bitno mijenjati Partiju, prevladavati probleme koje su sami sačinili.
