Prošlotjedna masovna ubojstva u Srbiji izazvala su ogroman šok, duboku tugu i val empatije diljem regije. Kao što je poznato, 3. svibnja ujutro u Osnovnu školu Vladimir Ribnikar na beogradskom Vračaru ušao je 13-godišnji učenik škole K. K., naoružan s dva uredno registrirana očeva pištolja i molotovljevim koktelima u ruksaku. Koristeći poluautomatski 9-milimetarski pištolj marke zbrojovka ubio je osmero učenika i školskog domara, a ranio još šestero učenika i nastavnicu povijesti. Nakon toga je sam nazvao policiju te je ubrzo uhapšen.
Potom je sljedeće večeri 21-godišnji Uroš Blažić u selu Dubona, u beogradskoj općini Mladenovac, i susjednom Malom Orašju na teritoriju Smedereva rafalima iz jurišne puške – prema nekim medijima riječ je o kalašnjikovu – ubio osam osoba starosti između petnaest i 25 godina, a ranio njih četrnaest. Blažić je uhapšen tek rano sljedećeg jutra u stotinjak kilometara udaljenom Vinjištu kod Kragujevca, nakon potrage u kojoj su sudjelovale stotine policajaca. U njegovoj kući pronađeno je više komada različitog nelegalnog oružja, uključujući ručne bombe.
Neposredni motiv obojice počinitelja po svemu sudeći je lična patologija. Međutim, bez obzira na to, u samoj Srbiji i cijeloj regiji postavio se čitav niz pitanja. Je li slučajnost da su se masakri odvili baš u Srbiji, u zemlji u kojoj unatoč gotovo neiscrpnoj listi društvenih bolesti ovakvih užasa do sada nije bilo? Ukoliko nije slučajnost, koji su društveni faktori tome doprinijeli? Zašto je Srbija jedna od najnaoružanijih zemalja svijeta, gledajući broj cijevi po glavi stanovnika? Zašto medijska scena Srbije obiluje medijima, u pravilu bliskim vlastima, koji oblino promoviraju nasilje? Je li među spomenutim faktorima i dugogodišnja vlast aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke – vlast koju je politolog Milan Podunavac nedavno u Novostima opisao kao "novu despociju", čija tehnologija političkog vladanja počiva na "mogućnosti velikog nasilja, nesigurnosti, dakle proizvodnji nasilja i degradaciji onih nad kojima se vlada"?
Iako sociološka i kvazisociološka objašnjenja ovih tragedija sklepana nekoliko sati ili dana po događaju nisu nužno najpouzdanija, niti je ove događaje lako smisleno interpretirati ili nakon stotina tekstova o njima nešto novo reći, postavljanje navedenih pitanja je razumljivo i opravdano. Odgovori su u pravilu ispunjeni bijesom, ogorčenjem i frustracijama, praćenim optužbama prema srbijanskoj vlasti, čije su reakcije na masakre izazvale nove valove opravdanog ogorčenja i optužbi.
Neke činjenice su neosporne, neovisno o svim pedagoškim, kriminološkim i drugim aspektima. Uvidom u svjetske statistike jasno je da postoji izražena korelacija između broja komada vatrenog oružja u posjedu civila i stope ubojstava. Od podataka dostupnih u medijima, Nenad Ljubišić iz Strukovnog udruženja policije naveo je "ispod 800 hiljada" registriranog komada oružja u vlasništvu 570 tisuća građana. Međutim, direktor istraživanja u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku Predrag Petrović spominje i procjene koje kažu da uz legalno postoji barem još toliko ilegalnog oružja, a možda i tri puta više.
Ovih dana uvelike citirana statistika švicarskog istraživačkog projekta Small Arms Survey kaže da je s 39,14 komada oružja na sto stanovnika Srbija treća zemlja na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država (120,48) i ratom uništenog Jemena (52,84). Na samom dnu ljestvice su Južna Koreja i Japan pa ne treba čuditi, istaknuo je Goranko Fižulić na portalu Telegram, da je 2019. u SAD-u zabilježeno čak 206 puta više umorstava vatrenim oružjem nego u tim zemljama. Autori Dean Savić, Ivana Glavina i Jure Tadić sa zagrebačke Visoke policijske škole u radu objavljenom 2011. statistički su analizirali odnos dostupnosti oružja i broja ubojstava u državama bivše Jugoslavije. Prema njihovim tadašnjim podacima, stanovništvo Kosova i Crne Gore naoružanije je od Srbije, a te su zemlje imale i veću stopu ubojstava. Iako su zaključili kako na ukupan broj nasilnih smrti utječe niz drugih faktora, zemlje s većom količinom oružja u posjedu domaćinstava definitivno imaju višu stopu takvih zločina.
Mogu se sa Vučićem složiti da je Srbiji potrebno razoružanje. No on to neće uraditi, a čak i ako počne da radi, radit će to selektivno. U Srbiji niko ne garantuje da za lica povezana sa SNS-om važe ikakva pravila. Šta god postojeći režim radi, radi selektivno – kaže Robert Kozma
Nadalje, u tabloidima i TV kućama poput Pinka ili Happyja učestalo se koristi najprljavije verbalno, a nerijetko se promovira i zastrašujuće fizičko nasilje. Opaki list Informer prošle je godine, primjerice, objavio gnjusan intervju sa serijskim silovateljem. U Pinkovom reality šou "Zadruga" sudjelovao je Zoran Marjanović, kasnije osuđen za ubojstvo supruge, premda je tada već trajala istraga protiv njega te se u javnosti uvelike nagađalo da je on počinitelj. Medijska mašinerija zla u vlasništvu Vučićevih poltrona i pouzdanika poput Dragana Vučićevića i Željka Mitrovića neprekidno gnjusnom retorikom huška protiv svakoga tko se vlastima, a naročito samom Vučiću, usudi uputiti ikakvu kritiku, dok pojedince čereči i stavlja im metu na čelo.
Dio mozaika svakako su i državno promoviranje ratnih zločinaca osuđenih za masakre stotina i tisuća ljudi. Neki od njih, poput Veselina Šljivančanina i Nikole Šainovića, strateški su raspoređeni po viđenijim funkcijama vladajućih SNS-a i SPS-a, dok prema podacima Inicijative mladih za ljudska prava samo u Beogradu postoji više od 250 murala i grafita posvećenih Ratku Mladiću. Neki od "najraskošnijih" nalaze se na samom Vračaru i to blizu škole u kojoj je 13-godišnjak izvršio pokolj.
Aleksandar Vučić je tijekom karijere više puta prijetio nasiljem ili pričao o vlastitim siledžijskim epizodama. "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana", izjava je kojom se proslavio tokom rata. "Neki drogirani su me napali pa sam morao da ih prebijem. Morao sam da izudaram jednog i drugog. Nisu hteli da se smire nego su ponovo nasrnuli i onda sam ih nokautirao još jednom", ispričao je svojevremeno o tome kako je proživio Miloševićev pad 5. oktobra 2000. godine. "Zamislite, Vučić išao svojevremeno i tukao se na tribinama kao mlad", rekao je ovih dana i nakon oba masovna ubojstva, gostujući na televiziji Happy. Srbijanski predsjednik jest dodao kako se time "ne ponosi" i nije bio "za primer", ipak napomenuvši kako je "bio hrabar".
Od osobne prošlosti o njegovom odnosu prema nasilju bitno više govori povod tih prisjećanja – Vučić se, naime, referirao na podatke iz poduljeg teksta koji je 3. svibnja objavio New York Times. Američki list u tom članku opsežno analizira veze državnog vrha i zločinačkog klana Veljka Belivuka, ističući da Vučić u Srbiji ima "gotovo totalnu kontrolu nad skoro svakim aspektom javnog života", a da je gangsterima dopustio da postanu produžena ruka države, "gradeći državu u kojoj je demokracija fasada, i u kojoj se kriminalne bande koriste za širenje straha", a spominju se i mafijaške veze njegovog sina Danila. Belivuk se spominjao i tijekom Vučićevog obraćanja javnosti nakon masakra na Vračaru, naime novinar N1 televizije predsjednika Srbije pitao je misli li da atmosferi nasilja doprinosi činjenica da je on osobno javno pokazivao krajnje zazorne fotografije masakriranih i obezglavljenih žrtava za čija ubojstva se optužuje spomenuti kriminalac.
Reakcija vlasti u Srbiji na dva užasna zločina sažeto se može opisati kao bijeg od odgovornosti i svaljivanje krivnje na druge, Vučićevo zastrašivanje građana histeričnom retorikom, kršenje zakona u prijenosu uživo, otvorena najava daljnjeg razaranja institucija, odnosno njihovog podvrgavanja predsjednikovoj samovolji, i kao jačanje represije, uz nekoliko smislenih poteza. Ministar prosvjete Branko Ružić iz SPS-a prvo je za pokolj na Vračaru optužio "kancerogeni uticaj interneta, video igrica i takozvanih zapadnih vrednosti", da bi nakon zgražanja javnosti i optužbi za političku instrumentalizaciju tragedije ipak podnio ostavku.
Umjesto umirivanja javnosti i jačanja povjerenja u ustanove, Vučić je šokantne zločine koristio da bi se još jednom inscenirao kao apsolutni i neprikosnoveni gospodar Srbije koji raspolaže i odlučuje o svemu. Na televiziji je protuzakonito navodio podatke o primanjima roditelja maloljetnog ubojice i analizama medicinskih ustanova o njegovom mentalnom zdravlju. Najavio je da će pri hapšenju budućih osumnjičenika "tražiti i podršku sudaca i tužitelja, a ne da se mučimo i čekamo nalog da pretražimo stan ubojice". Rekao je kako je premijerki Ani Brnabić predložio vraćanje smrtne kazne i kako se "gorko kaje" što je svojevremeno bio protiv nje. Uzurpiravši ponovno ovlasti sudova, najavio je da "neće izaći nikada (iz zatvora, op. a.) (...) niti ovaj mali monstrum, niti ovaj veći monstrum". Pohod ubojice iz Mladenovca proglasio je terorističkim činom i buncao o Hitleru, iako počinitelj, koliko se zna, nije imao politički motiv i iako je natpis na njegovoj majici "Generacija 88" zapravo vezan za maturalno putovanje, a ne za rasprostranjenu šifru za "HH", odnosno "Heil Hitler". Deset mjera koje je najavio – uključujući otežavanje dostupnosti oružja i mnogo oštriji nadzor posjednika oružja i streljana, razmatranje snižavanja starosne granice za kaznenu odgovornost s 14 na 12 godina, uvođenje obaveznih narko-testova u školama i strože sankcije za promoviranje nasilja u medijima – vlada je bez suvišne rasprave usvojila narednog dana. Našao je i vremena da napadne hrvatske i druge medije koji su ga kritizirali, ne srameći se da i u ovoj stravičnoj situaciji on zauzme ulogu žrtve.
Aleksandar Vučić (Foto: Miloš Tešić/ATAImages/PIXSELL)
- Vučić i radikali na čijem je čelu uništili su Srbiju. Oni su zemlju uništili materijalno, institucionalno i vrednosno. Za njih zakoni ne važe, oni se zakonima služe samo kada se treba obračunati s drugima. Uz to, iz devedesetih imamo i stav da tuđi život ništa ne vredi. Taj drugi se bira sasvim proizvoljno, kao etnički drugi ili kao politički neistomišljenik, svejedno. Bez zakona i institucija i bez poštovanja prema životu – to je Srbija pod Vučićem - kaže za Novosti Dejan Ilić, izdavač nakladničke kuće Fabrika knjiga i redovni komentator Peščanika.
Ilić naglašava kako treba biti oprezan. Naime, masovno ubojstvo u školi moglo se dogoditi i u drugačijem kontekstu pa je "teško vući kauzalne veze". No napominje kako je očajna reakcija države na taj događaj posljedica spomenutog razaranja i kako bi drugačija reakcija "možda osujetila ono što se dogodilo kod Mladenovca".
- Tako uplašeni nasilnik odgovara na problem, još većim nasiljem. Tako se stvari rešavaju u policijskim državama, a ne u pristojnim. Pritom, nigde ne vidite da se neko iz vlasti obratio osobama kompetentnim za ovu vrstu ozbiljnih problema. Neki pametni ljudi daju odlične predloge, ali to nema ko da čuje u redovima vlasti. Nasilnik zna samo za silu i za pravo jačeg. A to nužno vodi u nove tragedije - nastavlja Ilić.
Ističe kako je Vučić osoba bez skrupula koja će svaku situaciju nastojati zloupotrijebiti. Pravo je pitanje, međutim, zašto su se "žitelji Srbije pomirili s tim i trpe sve to. Ja mislim da taj pristanak korene vuče iz devedesetih i odbijanja da se prihvati istina o zločinima", zaključuje sugovornik Novosti.
Inače, u Beogradu je u ponedjeljak, 8. svibnja u organizaciji grupe opozicijskih stranaka održan protest "Srbija protiv nasilja" na kojem se prema nekim procjenama okupilo pedeset tisuća građana, a prema samom Vučiću – devet tisuća. Između ostalog, opozicija zahtijeva smjenu Savjeta Regulatornog tela za elektronske medije (REM) i rukovodstva Radio-televizije Srbije, gašenje štampanih medija koji promoviraju mržnju i nasilje, oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama Pink i Happy, smjene ministra unutarnjih poslova Bratislava Gašića i direktora BIA-e Aleksandra Vulina te hitno sazivanje Narodne skupštine kako bi se razmotrila odgovornost Vlade.
- Nasilje u Srbiji ne dešava se slučajno, nego je godinama generisano i promovisano u javnosti i medijima. Članovi Saveta REM-a nedavno su ponovno dodelili nacionalne frekvencije medijima koji promoviraju režim i vrlo često pozivaju na verbalno, pa i fizičko nasilje. Talk showovi i reality programi napravljeni su tako da generišu što nasilnije ponašanje učesnika. Među uzročnicima ove situacije se prenebreguje uloga ratnih zločinaca. Na Pinku i Happyju u nekim emisijama zajedno sede ratni zločinci i "obični" osuđeni kriminalci, koji se predstavljaju kao Robin Hoodovi, i pričaju šta treba društvo da radi. To je potpuno obrtanje normalnosti naglavačke, ti mediji su sistemski trovači društva - kaže Robert Kozma, poslanik u Narodnoj skupštini iz organizacije Ne davimo Beograd, nedavno preimenovane u Zeleno-levi front.
I dok je Vučić najavio angažiranje novih 1.200 policajaca koji će biti prisutni u školama, Kozma smatra da su prosvjeti u Srbiji daleko potrebnije "hiljade novih pedagoga, psihologa i nastavnika koji su dostojanstveno plaćeni, tako da mogu da se posvete obrazovanju i brizi za decu i omladinu". Što se dostupnosti oružja tiče, ovaj političar ističe da taj ključni problem, doduše, nije zasluga samo ove vlade, jer je u Srbiji ono široko rasprostranjeno još od ratova devedesetih.
- Međutim, ovaj režim u deset godina nije napravio ništa da se to promeni. Mogu se sa Vučićem složiti da je Srbiji potrebno razoružanje. No on to neće uraditi, a čak i ako počne da radi, radit će to selektivno. U Srbiji niko ne garantuje da za lica povezana sa SNS-om važe ikakva pravila. Vučićev kum Nikola Petrović razbije auto divljajući po gradu i ne bude uhapšen, nego se to prosto zaboravi. Šta god postojeći režim radi, radi selektivno. Uvek se šalje poruka "ako ste sa nama, možete da radite šta god poželite. Ako ste protiv nas, mi možemo vama da uradimo šta god poželimo". Kultura nasilja kreće od predsednika, ministri ga kopiraju, pokušavaju pokazati da su najhrabriji i najnasilniji, i to se reflektuje i na ponašanje građana. Srbija je zemlja u kojoj vlada apsolutno bezakonje, Vučić je taj koji odlučuje o svemu - zaključuje naš sugovornik.
Za petak je najavljen novi protest. A da predsjedniku Srbije nije svejedno, odnosno da se prepao reakcija javnosti i gubitka kontrole, pokazuje to što se u utorak opet obratio javnosti, izjavio da opozicija stremi nasilnoj promjeni vlasti, a građane pozvao na kontraprosvjed 26. maja, odnosno da "u odbranu slobodarskih i demokratskih vrednosti dođu na najveći skup održan u Srbiji". Kozma kaže kako Vučić, umjesto bavljenja uzrocima recentnih tragedija, "priziva obračun građana na ulicama". U međuvremenu, nameće se zaključak kako i u slučaju da ne postoji uzročno-posljedična veza između društveno-političke situacije u Srbiji i aktualnih masovnih ubojstava, tamošnje društvo bez smjene aktualne vlasti neće moći krenuti u smjeru osiguravanja veće sigurnosti svojim građanima, poštivanja zakona i institucija te elementarne humanosti.
