Izgradnja civilnih kapaciteta u ratom pogođenim područjima preduvjet je za normalizaciju i razvoj društva i zemlje. O mogućnostima civilnog sudjelovanja Hrvatske u mirovnim misijama u svijetu govori Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.
Zašto je važno da u međunarodnim mirovnim misijama i operacijama sudjeluju civilni stručnjaci?
Iz najbanalnijeg razloga: jer sama vojska ne može osigurati uspostavu institucija i civilnog društva koji trebaju funkcionirati koliko-toliko za vrijeme, a posebno nakon sukoba. Uloga vojske je da spriječi nastavak ubijanja ljudi te da pruži fizičku sigurnost, ali ona nema mandat niti znanja potrebna za rad na izgradnji institucija, povjerenja među građanima i općenito na izgradnji mira u konfliktnim područjima. Jednako tako, za vrijeme oružanog sukoba postoji i prostor za rad civila. Sjetimo se samo rata u našoj zemlji, gdje su brojne civilne organizacije pomagale izbjeglicama, žrtvama, ali i radile s institucijama kako bi ove stale na svoje mlade demokratske noge. Iako se na prvu stječe dojam da je vojska najvažniji faktor u procesu uspostave mira, u praksi to nije tako. Što se ranije krene s razvojnim aktivnostima, to će sukobljena zajednica imati više koristi. Poseban naglasak treba staviti na podršku onima koji su najranjiviji i najnevidljiviji u oružanim sukobima, a to su civili. O dokumentiranju ratnih zločina i zaštiti ljudskih prava da i ne govorimo. To su civilne aktivnosti na kojima treba raditi i u ratu kako bi u miru mogli što trezvenije raspravljati o tome što se uistinu dogodilo i kako krenuti s izgradnjom društvene zajednice koja uskoro ponovno neće skliznuti u oružani sukob.
S druge strane, angažiranost civila u mirovnim misijama važno je vanjskopolitičko pitanje jer se na taj način šalje drugačija poruka lokalnom stanovništvu u zemlji u kojoj je na snazi vojna intervencija. Često su strane vojne snage mnogo manje dobrodošle od civilnih razvojnih projekata koji bi se u pravilu trebali provoditi u partnerstvu s građanima u nevolji. Civilni angažman u ratnim područjima stvara sliku zemlje koja je više okrenuta prema razgovoru, dogovoru i međusobnoj suradnji, nego li prema rješavanju sukoba oružjem.
Kakva je praksa u drugim zemljama?
Praksa se razlikuje od zemlje do zemlje, ali u zemljama sa stabilnom i razvijenom demokracijom slanje civila u mirovne misije gotovo da postaje jednako važno, ako ne ponekad i važnije od angažiranje vojske. Europska unija također prepoznaje sve veću ulogu civila u mirovnim misijama i operacijama. Danas se operacije gotovo i ne planiraju bez razmatranja uloge civilnih stručnjaka. Ključna komponenta takvih projekata je međunarodna razvojna suradnja, tj. ona sredstava koje svaka članica EU izdvaja za ‘pomoć’ zemljama u razvoju. Pojedine zemlje razvile su nacionalni sustav angažiranja civilnih stručnjaka putem baze podataka stručnih i zainteresiranih državnih službenika, a baza je proširena i na stručnjake iz organizacija civilnog društva i privatnog sektora.
Koji bi bili nužni koraci za otvoranje mogućnosti civilnog angažmana u mirovnim misijama u kojima sudjeluje Hrvatska?
Najvažniji korak je političko prepoznavanje važnosti civilnog angažmana. Na načelnoj razini, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova prepoznaje moguću ulogu Hrvatske kao post konfliktne zemlje koja je prošla kroz rat i koja bi svoja iskustva u izgradnji institucija i uspostavi demokracije mogla dijeliti s drugima. Za sada je manje prepoznat važan angažman na zaštiti ljudskih prava, rad s izbjeglicama i izgradnja mira, odnosno procesi koje su za vrijeme rata provodile organizacije civilnog društva. Danas bi taj rad trebao biti jedan od temelja izgradnje našeg društva. Do sada se Hrvatska nije pretjerano angažirala tom planu. U Afganistanu je Hrvatska imala jednog civilnog predstavnika MVEP-a. Bilo je slučajeva slanja pravosudnih dužnosnika putem Ministarstva pravosuđa u misiju EULEX na Kosovu. Najveći doprinos dalo je Ministarstvo unutarnjih poslova, koje već godinama šalje policijske djelatnike u različite mirovne misije.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je pokrenulo izradu Zakona o civilnim stručnjacima u mirovnim misijama i operacijama kojim bi se trebalo regulirati slanje civilnih osoba na ratna područja, njihovu pripremu te njihove radne statuse. Iako je izrada Zakona pokrenuta u svibnju prošle godine, nacrt je nestao iz procedure. Osim zakonske regulative, ključna je financijska podrška. Uvijek volim istaknuti podatak koji oslikava kako su nam vojne misije puno važnije od civilnih. Tako smo, na primjer, na vojnu misiju u Afganistanu 2014. godine utrošili oko 150 milijuna, dok smo za civilne projekte utrošili svega 3,5 milijuna kuna, odnosno četrdeset puta manje. Za jačanje uloge civilnih stručnjaka, nužno je smanjenje ovog disproporcionalnog odnosa.
