Goran Petojević iz Vrbnika kod Knina treći razred osnovne škole završio je u svom selu, a onda je, poput većine svojih sumještana, s deset godina morao da ode. Tog 4. avgusta 1995. dobro se i nerado sjeća. Zajedno s ocem, majkom, bakom i sestrom krenuo je na put u nepoznato.
- Nas petoro u malom ‘jugu’, bakin televizor i nešto papira bili su jedino što smo ponijeli. Zašto baš televizor, ne bih znao reći. Četiri dana trajao je naš put do Nove Pazove. Stigli smo u prihvatni centar u kojem smo ostali do kraja avgusta. Kako se bližilo vrijeme da sestra i ja krenemo u školu, nastala je prva prepreka. Naime, nisu nas htjeli upisati u školu, bili smo suvišni i za nas su imali druge planove. Autobusi su svakodnevno bili parkirani ispred prihvatnog centra, a to je značilo da je jedina mogućnost koja nam se nudila bila put na Kosovo. Otac nikako nije htio da prihvati da nas iz jednog rata vodi tamo gdje postoji mogućnost drugog - opisuje Goran.
U kriznim situacijama čovjek se hvata za slamku spasa, a oni su svoju vidjeli u kumi koja je živjela u Kraljevu. U ono malo papira koje su ponijeli sa sobom bila je i ceduljica s njenim brojem.
- Zbog svega što se dešavalo, okolnosti i uslova života u centru, taj papirić bio je oštećen, falila su dva posljednja broja. Probali smo različite kombinacije, ali bezuspješno. Dvije noći nakon toga, kad je svaka opcija izgledala nemoguće, majka je sanjala baš ta dva broja. Sutradan smo nazvali, kuma se javila i rekla da dođemo kod nje.
Sestra i on tamo su upisali školu i to ih je u Kraljevu zadržalo dvije godine. Potom je otac dobio posao u Trsteniku i tamo su ostali skoro punih deset godina. Za svo to vrijeme Goran je svega dva puta dolazio u rodni Vrbnik, ne misleći da će se ikada vratiti. Kako je došlo do odluke o povratku, ne sjeća se, ali zato dobro pamti kako je sve izgledalo kada se vratio.
- Nije bilo ni struje, ni kupatila, niti ulične rasvjete. Tek godinu i po dana kasnije otac se zaposlio, a potom i ja. Mislio sam da kao povratnik nikada neću dobiti priliku za posao. Ipak jesam, a onda je došao neki krizni period i nakon godinu dana sam dobio otkaz. Od tada je sve bilo periodično, radio sam na javnim radovima, na građevini i tako godinu za godinom bez stalnog zaposlenja.
Tek nakon nekoliko godina porodica Petojević dobila je rješenje za obnovu kuće pa su lagano stali na svoje noge. Goran je u međuvremenu našao djevojku iz Trstenika u koji je povremeno odlazio kod sestre. Potom se oženio i zaokružio svoj život u Vrbniku. Danas je sezonski zaposlen kao vatrogasac, a za dodatni izvor prihoda zarađuje izrađujući kamene kućice koje prodaje kao suvenire.
- Nikada se nisam pokajao što smo se vratili iako je bilo teško. Danas sam u svojoj kući i nitko me ne može nazvati izbjeglicom. S nekadašnjim kolegama Hrvatima ostao sam u kontaktu, čestitamo jedni drugima Božić, Vaskrs, javimo se kao ljudi. Jedini problem ovdje je što je ljudi sve manje, mladi odoše u Irsku ili Njemačku, nitko se ne vraća jer nema posla. Moja žena ne radi iako je fakultetski obrazovana, a mjesečno moramo plaćati zdravstveno i sve što je potrebno da bi dobila uslov za državljanstvo. To je najveći problem za ostanak ili povratak ovdje - zaključuje 33-godišnji Goran i dodaje na ne razmišlja o ponovnom odlasku. Samo da bude posla, a onda će, vjeruje, i života biti više.
