G. M. Tamás mađarski je filozof i marksist. Rođen u rumunjskom Cluju 1948., iz političkih je razloga 1981. prebjegao u Mađarsku, gdje postaje jedan od vodećih disidenata tog doba. Od 1989. do 1994. sjedio je u mađarskom parlamentu kao predstavnik Saveza slobodnih demokrata – Mađarske liberalne stranke. Politički i teorijski zaokret doživljava početkom 21. stoljeća: razočaran građanskom predstavničkom demokracijom, vraća se marksističkoj i materijalističkoj analizi. Žestoki je kritičar europske desnice, Viktora Orbána i neoliberalizma. Trenutačno predaje na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju budimpeštanskoga Srednjoeuropskog sveučilišta. Povod razgovoru su službeni mađarski odgovor na izbjegličku krizu i aktualnost Tamáseve analize postfašizma u tom kontekstu.

Zamor beznađem

Kakvo je stanje s druge strane mađarske ograde? Koji je dominantni politički diskurs i kako se vi u njemu osjećate?

Dominantni diskurs, možemo li to tako nazvati, jest, naravno, rasistička paranoja. Ono u njemu novo je spominjanje ‘Europe’, toga bijeloga, arijevskoga i kršćanskoga kontinenta koji brani hrabra mala Mađarska, neshvaćena i oklevetana od liberalnih i lijevih neprijatelja. Novo je i to što neki (ne svi) liberalni mađarski intelektualci, počesto židovskog podrijetla, slijede primjer pariške srednjostrujaške štampe i iznose uobičajene besmislice o islamskom fundamentalizmu i džihadizmu, kao da izbjeglice ne bježe upravo od islamizma za koji ih optužuju. Gorka je ironija pritom što napadno antisemitski mediji sad s odobravanjem citira Imru Kertésza, Györgyja Konráda i ‘Jerusalem Post’. Slabe oporbene stranke u Mađarskoj ponašaju se odvratno i kukavički. Njihovi glasači također odobravaju Orbánovu ksenofobnu politiku, oko osamdeset posto ukupne populacije želi još strože mjere. Pokušajte samo zamisliti kako se osjećam. Trulo, naravno. Tako se vjerojatno osjećala i šačica preostalih internacionalista u ljeto 1914. Ipak, moji se tekstovi još objavljuju u medijima i, premda omraženi, vrlo su čitani. Borba traje, ali ne čini mi se da pobjeđujemo.

Orbána desničari često prikazuju kao romantičnog mađarskog nacionalista i jedinog istinskog vođu na europskoj periferiji. Kako biste ga vi opisali? Može li se iza njegovih tirada o ‘predziđu kršćanstva’ i ‘borbi protiv nasilne islamizacije’ iščitati servilan stav spram Zapadne Europe i nastupa li Orbán zapravo u ime interesa najutjecajnijih država EU?

Moram priznati da sam umoran od objašnjavanja Orbána ljudima u inozemstvu. Ne, on nije agent Zapadne Europe ili SAD-a, on je prilično iskren, reklo bi se ‘političar s uvjerenjem’. Duboko prezire Zapad i mrzi ga onako kako ga je oduvijek mrzila mađarska desnica. Ovo blebetanje o predziđu tek je retorika za stranu potrošnju. Također, on i njegova banda sa strašću mrze susjedne narode, pogotovo Hrvate, Srbe i Rumunje. To je nastavak starog animoziteta prema pravoslavnim narodima, uključujući Grke i Ruse, netrpeljivost koja seže još u doba Habsburgovaca. Valja primijetiti kako je Višegradska skupina (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska) najžešći protivnik imigracije, uz austrijsku, bavarsku (ali i hrvatsku) desnicu koje još uvijek nisu na vlasti. Ovo je tipični i dobro znani srednjoeuropski feudalni katolicizam, a čiji je neprijatelj sada i papa Franjo kojeg je, kako čitam u našoj konzervativnoj štampi, na svetu stolicu doveo gej lobi, liberalnom zavjerom koju je skovao vjerojatno George Soros i međunarodni židovski krugovi. Ne šalim se i ne pretjerujem, to zaista piše u novinama: tvrda medijska činjenica.

Orbán se divio Tuđmanu; u prosincu 1999. na Tuđmanovom je sprovodu dao izjavu Hrvatskoj televiziji u kojoj je rekao da je ‘Tuđman bio veliki vođa koji će nedostajati’. Vidite li vi neke sličnosti između njih dvojice?

Tuđman je bio pravi prostak, Orbán je puno lukaviji i razigraniji. Ali zastupali su i stvorili skoro identičan sustav. Mađarska je verzija tek uspješnija, ne i bitno drukčija.

U prvoj polovici godine doživjeli smo presedan, jedna vlada je neko vrijeme odbijala zahtjeve Troike i time barem prividno remetila ravnotežu odnosa političke moći. Sada imamo nove zidove u Europi, vi predviđate da će ih biti još više, imamo Njemačku koja privremeno suspendira Schengen itd. Je li ovo možda kraj EU kakvu poznajemo?

Dominantni diskurs u Mađarskoj, možemo li to tako nazvati, jest, naravno, rasistička paranoja. Ono u njemu novo je spominjanje ‘Europe’, toga bijeloga, arijevskoga i kršćanskoga kontinenta koji brani hrabra mala Mađarska, neshvaćena i oklevetana od liberalnih i lijevih neprijatelja

Stvari su nešto kompliciranije. Njemačka ima snažno antinacističko nasljeđe još od 1960-ih, a to - Bogu hvala - sputava maštu njemačkih elita do neke mjere. Nisu sasvim iskreni, no, budimo realistični, bolje to nego ništa. Video snimke progona izbjeglica, uglavnom u Mađarskoj naravno, uzdrmale su javno mnijenje u nekim uglavnom sjevernjačkim zemljama. Iako i ondje nalazimo snažne etnicističke, ‘kulturalističke’ i rasističke protustruje. (Da i ne govorimo o Francuskoj, gdje takozvani ‘lijevo-liberalni’ mediji igraju nečasnu ulogu. Islamofobija je užasno raširena u Parizu, ‘socijalistička’ vlada se u tom kontekstu ponaša sramotno.) I tu je razvidno, naravno, proturječje: tretman kojemu je bila izložena Siriza - najčešće izražen, otvoreno imperijalističkim i etnicističkim terminima - u snažnom je kontrastu spram relativno blagog govora o Sirijacima, Afganistancima i drugim izbjeglicama. Prihvatimo li ove nijanse i uzmemo li u obzir katkad časna kolebanja njemačke vlade, sveobuhvatna slika je posve jasna: europski mir i harmonija, ravnoteža snaga uspostavljena nakon Bečkog kongresa 1815. koja je inaugurirala Svetu alijansu, još se jednom urušava. ‘Zajedničko tržište’ kao takvo može biti još neko vrijeme očuvano - iako se vlakovi i kamioni nepredviđeno zaustavljaju na granicama i to ne sluti na dobro po međunarodnu trgovinu - ali ‘miru’ u izvornom smislu riječi je došao kraj. (‘Mir’ je više nego puka odsutnost vojnih operacija: on znači neporemećene odnose među narodima. A s tim je svršeno.) I da prozovemo onoga tko je zaista odgovoran: ovakvo je stanje stvari uvelike inicirala šovinistička i etnicistička mađarska država. Način na koji mađarska ‘diplomacija’ razgovara sa stranim vladama je nezamisliv čak i u ratno doba. Možete reći da su to samo riječi. Ali objave rata se također sastoje od riječi.

‘Europa’ kao ideja bogatog, bjelačkog, arhikapitalističkog kontinenta ostaje, ali etnicizam je razara. Ne zaboravite također da je jedan od najvećih zagovarača europske inačice ‘očite sudbine’ (‘manifest destiny’) bio nitko drugi do Adolf Hitler – ‘Festung Europa’ i tomu slično - a neprijatelji su mu bili ‘Azijati’ i Judeo-Boljševici. Vrlo malo toga se ideološki promijenilo kad su etnicitet i ‘kultura’ u pitanju.

Događa li se da ekstremna desnica pobjeđuje, a mi to ni ne primjećujemo? Odnosno, na koji se način, konkretno u Mađarskoj, normaliziraju ideje ekstremne desnice ili fašizma kroz ‘niz politika, praksi, rutina i ideologija koje se provode kroz institucije izborne demokracije i dominantne oblike predstavničke vlasti’, kako analizirate u svom eseju o postfašizmu?

Znate što mislim o postfašizmu: postfašizam se uvelike razlikuje od klasičnog fašizma. Iako su u Mađarskoj uz postfašiste zabrinjavajuće jaki i istinski neofašisti (dakle postoji razlika), uglavnom nema masovne mobilizacije. Za razliku od jugoslavenskih neofašizama, koje je nakon poslijeratne ‘normalizacije’ naslijedila umivena tvrda desnica. Međutim, nema ‘totalitarne’ masovne mobilizacije, stanovništvo je politički razoružano. Ne postoje masovne stranke fašističkog tipa, nema ili ima vrlo malo ubilačkih postrojbi, nema egzekucija ili zatvorskih kazni za oponente. Postfašističkim državama se vlada putem medija ili uobičajenih birokratskih aparata koji guše neslaganje unutar samih institucija. Provode se istinski zastrašujuće huškačke kampanje protiv disidentskih grupa i pojedinaca, ali uglavnom ne dolazi do fizičkog nasilja, osim nad nesretnim Romima u udaljenim selima. Pa ipak, politička prinuda i ideološki konformizam ekstremno su snažni. Rasistička ili homofobna histerija je svakodnevna pojava, raspiruju je Orbánovi zapaljivi govori. Praktički nema razlike između njega i ekstremno desnog Jobbika. Većina mladih i politiziranih sveučilišnih studenata je na ekstremnoj desnici (statističku većinu ionako nije briga). Vlada atmosfera straha, a ne entuzijazma; rasizam i otvoreni antidemokratizam su konsenzualni. Nigdje zgražanja ili osude. Uspostavio se zamor beznađem.

Posezanje za ‘kulturom’

Nakon godina ciničnih saveza i ishitrenih intervencija, čini se da Zapad počinje osjećati najkonkretnije posljedice vlastitoga imperijalizma: mislite da će se u tom kaosu otvoriti prostor pravoj ljevici, posebice na područjima kojima će prelaziti još stotine tisuća izbjeglica?

U iskušenju sam reći bezuvjetno ‘da’. Nakon 1989. liberalni se kapitalizam, što god inače mislili o kapitalizmu kao takvom, predstavljao kao obećanje zaštite od terora, totalitarizma, diktature, prisilne uniformnosti. Podrazumijevalo se i obećanje mira, što su jugoslavenski ratovi vrlo brzo opovrgnuli. Postfašizam je to obećanje uglavnom zaobišao, a ne naprosto prekršio. Parlamentarne institucije još postoje, pa i ako izbori nisu pošteni; i lokalne se vlasti biraju, pa i kad njima u potpunosti dominiraju različite oligarhije koje željeznom rukom vladaju ustrašenim ruralnim stanovništvom; ima nešto malo slobode medija, ali komercijalna televizija i bulevarska štampa (tiskana ili digitalna) premoćno dominiraju, ubrizgavajući trivijalne i ‘konzervativne’ sadržaje, uglavnom rasističku i nacionalističku propagandu, na najvulgarniji zamisliv način. Tajne službe imaju nerazmjerno velik utjecaj, civilno je društvo zastrašeno i isprana mozga, ali otpadnici se rijetko kažnjavaju ili ubijaju. Kad su ljudi zgađeni cijelom situacijom (a jesu!), pripisuju sve te stvari ‘demokraciji’, a ne njezinoj suprotnosti koja je na snazi. Istodobno, još uvijek utjecajni liberali suprotstavljaju se bilo kakvoj temeljitijoj reformi, pogotovu onoj egalitarnoj, redistributivnoj ili eksperimentima s direktnom demokracijom, proglašavajući ih ‘etatističkim’ ili, u najmanju ruku, ‘kriptokomunističkim’. Govor o narodu, radničkoj klasi ili jednostavno o siromašnima, o položaju žena, etničkih i seksualnih manjina, proglašava se neprihvatljivim i ‘nedemokratskim’. Čak se i najblaže socijaldemokratske ideje anatemiziraju – sjetite se ludila oko Sirize, koju se proglasili uskrsnućem Staljina. U retrospektivi zvuči smiješno, ali plasirano je sasvim ozbiljno. Neprijatelj komotno pobjeđuje, da. Ali on (ili ona, no uglavnom on) zaboravlja jednu stvar: upravo je on i nitko drugi demontirao ‘liberalnu demokraciju’ i razotkrio je kao laž, stoga nema povratka na status quo iz 1989. Jedini put naprijed je socijalizam. Etnicističko ludilo uništava ove oslabljene države, ne ojačava ih, kako smatra desnica; rezultat je kaos, a ne uspostavljeni red. Sad treba biti trezven, realističan i politički pronicljiv, ali i rigidno principijelan, konzekventan i strpljiv. Šanse za socijalistički internacionalizam će doći i to je jedino što može spasiti Europu, naročito naš dio, od katastrofe.

U razgovoru s Andrewom Ryderom koji je objavljen na portalu Jacobinmag.com (https://www.jacobinmag.com/2015/05/tamas-fascism-socialism-east-europe-hungary/) konstatirali ste da nema puno nade za ljevicu u postsovjetskim zemljama u kojima je klasni diskurs napušten već 1956. Što je s postjugoslavenskim prostorom? Je li prošlost i budućnost revolucionarne ljevice ovdje bitno drugačija?

Za razliku od Sovjetskog tabora gdje je nacionalizam, u blažem ili žešćem obliku, bio ključan (a ovo se često zaboravlja, sjetimo se samo Rumunjske, gdje se država 1970-ih i 1980-ih godina približila klasičnom fašizmu), Titova je Jugoslavija kao federacija bila nagnana da izgradi etničku jednakost, autonomiju i internacionalističku ideologiju s akcentom na zemlje trećeg svijeta (iako su konkretni nasljednici bivših saveznih republika i pokrajina sad uvjereni da su svi bili diskriminirani i ugnjetavani, što je vrlo smiješno). Ovo se ne može sasvim zanemariti, budući da je postjugoslavenska stvarnost tako nezadovoljavajuća, a odvojenost bivših saveznih republika djeluje puno više umjetnom od takozvane ‘umjetne’ države koja je postojala ranije, unatoč (ili baš zbog) divljačkoj mržnji ili užasnim ubijanjima koja su se dogodila. Raspad Jugoslavije bio je i ostao tragedija. Stoga klasni diskurs nije nemoguć. Ali izbjeglička kriza također, unatoč skoro jednoglasno rasističkom službenom odgovoru - puno manje u bivšoj Jugoslaviji ili Rumunjskoj u usporedbi s Mađarskom ili Slovačkom gdje, naročito u potonjoj, nema migranata, ali nije važno - mogla bi prisiliti na propitivanje sveobuhvatnog, zajedničkog elementa u sudbini ovih raznolikih populacija pogođenih ekonomskom, socijalnom, kulturnom ili političkom krizom kasnog kapitalizma.

Nakon 1989. liberalni se kapitalizam, što god inače mislili o kapitalizmu, predstavljao kao obećanje zaštite od terora, totalitarizma, diktature, prisilne uniformnosti. Podrazumijevalo se i obećanje mira, što su jugoslavenski ratovi vrlo brzo opovrgnuli. Postfašizam je to obećanje uglavnom zaobišao, a ne naprosto prekršio

Zašto 1989. promatrate kao kraj prosvjetiteljstva? Zašto se, kako pišete, mađarski konzervativci obračunavaju s Kantom?

Ne isključivo mađarski i ne isključivo konzervativci. Ponajviše zato što je kapitalizam u opsegu pojma apstraktan sistem, u kojem je klasa tek posljedica osnovne strukture, ne neka vrsta neovisnoga, primarno kolektivnoga bića. Klasa se transformira u narod samo komunizmom, drugim riječima transformira se iz čistog fenomena kapitalističke strukture u politički subjekt, u ‘samu sebe’. To bi otkriće bilo nemoguće bez Kanta, Fichtea i Hegela, koji su još uvijek najveći filozofi kapitalističkog moderniteta. Kasni kapitalizam i neoliberalizam su pokušali ublažiti taj tvrdi pojmovni okvir posegnuvši za ‘kulturom’ kao subjektom povijesti (‘meka ljevica’ nije posve nevina u toj transformaciji). Sloboda i jednakost transformirani su u ‘raznolikost’ i ‘pluralizam’, kojima dominiraju običaji, naslijeđe, sjećanje i slično. To otvara put prema etnicizmu (analizirao sam etnicizam u časopisu ‘Socialist Register’ za 2016., koji je upravo izašao u Londonu, Torontu i New Yorku). To su fundamentalno reakcionarne, romantično-konzervativne ideje. Nacionalizam je bio ključna ideologija kapitalizma (kao što je etnicizam danas) u industrijskoj i kolonijalnoj epohi; prosvjetiteljstvo je bilo tek njegova utopija ili teorija, ako hoćete. Zanemarujem ovdje neke pozitivističko-rasističke devijacije starih prosvjetiteljskih mislioca, krajnje nevažnih. Ali rasizam je oduvijek bio komponenta kapitalističkog moderniteta i još uvijek to jest.

Europske ‘vrijednosti’

Analitičari liberalne političke orijentacije sad zaključuju kako je mađarska ograda skandalozna i ‘neeuropska’, zaboravljajući da su zidovi u Europi prisutni već dugo (npr. u Bugarskoj ili španjolskim enklavama u Africi). Jedna od fraza koju često zazivaju kao imperativ jesu europske, ponekad i kršćanske vrijednosti. Što su za vas europske vrijednosti?

Postoje ograde u Grčkoj i u SAD-u, na granici s Meksikom, kao i drugdje. To nikako ne znači da mađarska ograda nije skandalozna. A što se europskih vrijednosti tiče, budimo, za promjenu, ozbiljni: ponajprije, što su to vrijednosti? One se ovdje konstruiraju na vulgarno veberijanski način, nasuprot prosvjetiteljskom naslijeđu ‘principa’ i ‘teorema’. ‘Vrijednosti’ bi, prema tome, bile moralni i politički principi koji se pripisuju grupi ljudi, obično određenoj populaciji koja navodno utjelovljuje specifičan tip ‘civilizacije’; budući da su to psihološke realnosti koje prebivaju u srcima pojedinaca koji pripadaju specifičnoj ‘civilizaciji’ ili ‘kulturi’, ne bi smjele biti podložne kritici. Civilizacije i kulture su, naravno, ljudske realnosti koje se nasljeđuju tradicijom, no to ne znači da ih se ne može kritizirati ili mijenjati. No ova ideologija ‘vrijednosti’, posebice snažna u Srednjoj i Istočnoj Europi, uključujući i zemlje njemačkoga govornog područja, podrazumijeva da ne smijete kritizirati ili suprotstavljati se principima, nego samo osobama. ‘Pripadate’ određenom setu ‘vrijednosti’ i kulturno ste identični njima.

Dakle ako se suprotstavljaš katoličkim ili islamskim ili liberalnim ‘vrijednostima’, time, navodno, ponižavaš ljude koji im simbolički pripadaju, provode ih, vjeruju u njih. Postmoderni pluralizam je upravo to: parataksa međusobno nekomunicirajućih enklava utjelovljenih ideja koje objedinjuje tek uzajamno poštovanje i uzajamna (poželjna) ignorancija. Stoga osobe koje ne pripadaju određenim ‘vrijednosnim’ svjetovima ne mogu biti prihvaćene na teritorijima koje nastanjuju ljudi lojalni drugim vrijednostima. Ako si unutar vrijednosnog teritorija kritičan, onda si izdajnik. Tako je u Istočnoj Europi danas: ako si primjerice liberal ili marksist, onda si izdajnik nacije (upravo kao 1930-ih) jer nisi sposoban identificirati se s dominantnim ‘vrijednostima’ koje određuju legitimne načine pripadanja grupi. Tolerancija tu znači tek omeđivanje teritorija koji žmiri na svaki drugi ‘vrijednosni’ kozmos, istodobno ga ignorirajući i poštujući.

Za razliku od prošlosti, fanatizam ili konverzija nisu više mogući jer ste, po vladajućoj hipotezi, rođeni unutar seta ‘vrijednosti’ svoje grupe, pa ne možete pokušati uspostaviti vlastite principe kao svojevrsnu politiku istine (koja se smatra ‘totalitarnom’); dakle zatvoreni ste unutar tradicije svoje grupe i od vas se ne očekuje da prelazite njezine filozofske granice. To je u suprotnosti s kršćanstvom, prosvjetiteljstvom i komunizmom, koji svi, iz različitih razloga, ne smatraju da su ideje povezane s genetski naslijeđenim značajkama.

Što se tiče ‘Europe’, riječ je o rasističkoj reinterpretaciji tradicionalnog liberalizma (s korijenima, naravno, u usporedno naivnim etnocentričnim formulacijama robovlasničkog liberalizma 18. i 19. stoljeća, u kolonijalnom periodu). S jedne stane, prema tom stajalištu, ne bismo trebali kritizirati autoritarne i tiranske prakse među ‘orijentalcima’, jer su one u skladu s njihovim robovskim načinom razmišljanja. Ne bismo dakle trebali prisiljavati nevoljke Azijce i Afrikance (a prema nekima i Slavene) na ‘demokraciju’. S druge strane, ‘sloboda’ je specifično bjelačka stvar i treba je braniti, ali ne od primjerice ekstremne desnice, nego od Stranca koji je prezire, jer sirota životinja voli ropstvo. Pogledajte samo idiotske analize srednjostrujaških američkih i europskih medija o Putinovoj Rusiji, koje su ništa drugo nego čisti etnički prijezir. Stoga kad netko – umjesto ‘prava’, ‘oslobođenje’ ili ‘emancipacija’ – kaže ‘Europa’, slobodno ga možete nazvati rasistom, jer upravo to i jest.

Sloboda, jednakost i bratstvo su ili univerzalni revolucionarni principi ili nisu ništa. Činjenica da su kao ishodišne ideje Francuske Republike ispisani po francuskim vojarnama, poreznim uredima ili toaletima puka je koincidencija s obzirom na njihov idejni status i univerzalno važenje.