Glavni cilj i svrha obrazovanja je zadovoljan učenik; reklamno je geslo koje se nerijetko pojavljuje u vidu velikih plakata i moguće ga je lako uočiti u brojnim institucijama svih razina obrazovanja. Naizgled je neproblematična poruka u opticaju. Učenik je u fokusu procesa, svi ciljevi i zadaci obrazovanja usmjereni su na njega/nju. Društveno-hegemonijski konsenzus po ovom pitanju odavno je već realiziran. Marginalizirani su ideali obrazovanja kao emancipacije, kanoni znanja kao spoznajne vrijednosti po sebi. Traži se jasan cilj, precizna aplikacija i svrha, mora se utjeloviti praktična rezultanta takvog procesa, a to je učenik. Učenik optočen nečim što se u suvremenom obrazovanju, očito u suglasju s dominantnom tehnokratsko-kapitalističkom ideologijom, imenuje "izlaznim kompetencijama" učenja. A iste su valjda konačni produkt "vještinama usmjerenog obrazovanja". No ono za što se pritom "kačimo", intrigantan simptom koji nas je i nagovorio da se ovdje posvetimo interpretacijama spomenute reklamne sintagme, jest pridjev zadovoljan. Znači, ne prosvijetljen, ne pametniji, ne zainteresiran, već "zadovoljan učenik".
Na što cilja ideal zadovoljstva u takvom kontekstu, kako se on mjeri i što su njegovi pokazatelji? I ne pripada li vrijednost zvana zadovoljstvo nekim drugim društvenim registrima, recimo potrošačkom? Tko je dakle zadovoljan učenik, ta ideal tipska figura suvremenog obrazovanja? Svi koji rade u sustavu obrazovanja i imaju iole promišljen kritički odnos spram obrazovnih trendova današnjice (obrazovanje je permanentno izloženo reformama), više ili manje su frustrirani brojnim smjernicama s viših instanci iz kojih se može iščitati imperativ svojevrsnog "ugađanja" učenicima i studentima, koji se u takvoj optici sve više tretiraju kao klijenti na pripadajućem tržištu. Takva se frustracija povećava kako se spuštate prema nižim razinama obrazovanja, jer to između ostalog znači i veću te snažniju prisutnost ambicioznih roditelja u cijelom kontekstu, odnosno njihovih zahtjeva, pritisaka, ali i prijetnji ukoliko nisu zadovoljni "uslugama" koje nastavnici isporučuju, a vezane su uz njihovo potomstvo, sve odreda genijalno. Na kraju krajeva, recentna praksa pokazuje da su najzadovoljniji oni učenici-klijenti koji sa što manje uloženog napora, a može i raznoraznim prečicama, postižu što bolji rezultat. Dokopati se što boljih postotaka, postići što više ocjene, bez suvišnih "maltretiranja" strožih nastavnika. Kako reče lik direktorice jedne škole "zahtjevnom i strogom" nastavniku u slovenskom filmu "Neprijatelj razreda": "Nekada su se oni (učenici) bojali nas, a sada se mi (nastavnici) bojimo njih." Ovakvi su trendovi neposredni rezultati obrazovnog sustava koji se izvana glanca varljivim sjajem, a iznutra je obesmišljen, suštinski ispražnjen od sadržajnog smisla.
