Na reklamnom su panou uprizorene tri mlade žene u anđeoski bijelim haljinama. Moglo bi se reći da su u gabaritima danas dominantnih standarda lijepog, odnosno da se uklapaju u konvencionalna estetska mjerila aktualne epohe. Erotizirani seksipil tek je blago naglašen u slici. Recimo u vidu izraženog dekoltea koji se spušta duboko prema pupku. Iz vizualne reprezentacije reklame lako čitamo da je djevojka u središtu mladenka koja se sprema za vjenčanje, a njoj su zdesna i slijeva, sparene nježnim dodirima prijateljske podrške, prišivene pripadajuće djeveruše. Iako u središtu plakata, ove su žene tek kulisa, slika za potporu komercijalnom eventu nazvanom "Wedding art. Boutique sajam vjenčanja".

Riječ je dakle o sajamskoj prodaji fensi vjenčanja, o onom o čemu "svaka djevojčica sanja", kako se to već reklamira u medijski populariziranim narativima, a zapravo u sjaj današnjeg neukusnog glamura uvaljane konzervativne tlapnje. Ako dobro razumijem poantu događaja koji se reklamira, nakana je da se tokom nekoliko navedenih višesatnih termina promoviraju i eventualno prodaju spektakularno osmišljena i koncipirana vjenčanja. U prilog spektaklskom ugođaju ide i spomenuti naziv na engleskom jeziku jer bi već i njegov prijevod na hrvatski, umjetnost vjenčanja, pretvorio event u događaj. Drugim riječima, nešto "svjetsko" uprljalo bi se blatom provincijalnog, a to naravno ne dolazi u obzir. Takav je učinak ideologije spektakla, pustošeće sile postmodernosti koja nikog i ništa ne pušta po strani. Svaki motiv ovog svijeta, ma što to i tko to bio, matrica spektakla pretvara u estetiziranu sliku. Blještavu vizualiju lišenu prosudbene valorizacije, goli prizor koji je izložen ne tek pogledu, već tupom zurenju. Spektakl naglašava puku formu koja u sebi impregnira svaki sadržaj, čini ga irelevantnim viškom, niveliranim do neprepoznatljivosti, sveden tek na kričavu komercijalnu robu isporučenu tržištu.

Istinito i neistinito, dobro i loše, lijepo i ružno... za spektakl su nebitne i suvišne binarnosti, dileme bez stvarnog smisla kada ih se zgodno upakira u prikladan šljašteći, šaroliki celofan. Tako i "vjenčanje iz snova" – kada ga se odgovarajuće spektaklski obradi i smjesti u poslovno-industrijske konture "wedding arta" – kalkulira sa svim konvencionalnim imaginarijem malograđanske romantike (najljepši i najvažniji trenutak u vašem životu, dan koji ste oduvijek čekali, ostvarenje svih vaših snova...) i pretvara ih u još jedan set vrijednosti namijenjen tržišnoj prodaji. A onda i one tri mlade žene s velikog reklamnog plakata kao da doživljavaju dijaboličnu transformaciju. Slika je sve mutnija i sve ih je teže razlikovati od onog klasično pornografiziranog tijela žene s kalendara, neukusno nasađenog na promo karoserije nekog motora ili automobila, kako bi im se "podarila" veća moć i snaga.