Rumorilo je prvo nekoliko dana, a onda je iz uprave fakulteta stigla zvanična informacija s detaljnim obrazloženjem zašto će jedan od najvećih fakulteta u Hrvatskoj, Filozofski fakultet u Zagrebu, u semestru koji započinje ovih dana izvoditi nastavu na daljinu, to jest online. Navedeni razlozi naizgled zvučali su razumljivo. Na raspolaganju su poprilična bespovratna financijska sredstva iz Fonda solidarnosti Evropske unije koja se do lipnja ove godine moraju utrošiti za obnovu od potresa i energetsku obnovu – o neefikasnosti države u "povlačenju" financijskih sredstava iz fondova EU-a dosta se pisalo i u ovom tjedniku – pa se i Filozofski fakultet u Zagrebu našao na popisu javnih i državnih institucija obuhvaćenih tim projektom.
S obzirom na opseg i kompleksnost radova – najavljena je obnova fasade, zamjena oštećene stolarije i staklenih stijena, kao i sanacija deke i zidova zgrade – te na veliki broj studenata, profesora i drugog osoblja koji dnevno cirkulira prostorom fakulteta, uprava je iz sigurnosnih razloga odlučila kontaktnu nastavu uživo privremeno zamijeniti online verzijom, to jest nastavom na daljinu. Na drugoj strani, studenti su izrazito negativno reagirali na tu odluku, pokrenuli su peticiju "Ne online nastavi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu", te naglasili kako su nalazi struke po pitanju online nastave jasni: ona nije dobra u kontekstu stjecanja znanja, socijalizacije i kvalitete studentskog života, kao ni mentalnog psihičkog zdravlja. Međutim, Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Agencija za znanost i visoko obrazovanje su rezolutno odbili dati dopusnicu za ovakvo izvođenje nastave.
Čekajući epilog ove priče posegnuo sam za kratkim bilješkama koje sam u to vrijeme vodio i prisjetio se osobnih impresija na tragu kolektivnih šokova koji su započeli s pandemijom prije tri godine. Dio tih sjećanja upravo se tiče takvih iskustava, naglog i nepripremljenog prijelaza na online nastavu u rano proljeće 2020. Nikad prije, a ni kasnije, nisam jače iskusio stanje krajnje otuđenosti i besmisla u profesiji kao tada. Velika je frustracija, osjećaj uzaludnosti dok govorite u ekran kompjutora, tipkate nešto po tastaturi i "šerate" slajdove u pokušaju da s druge strane, iz tog mraka, te virtualne tame dobijete bilo kakvu povratnu reakciju. Da ne bude zabluda, i klasična je fakultetska nastava uživo – s obzirom na poraznost kontinuiranih, pustošećih reformskih trendova u obrazovanju i znanosti koji traju već dugo – degradirana do neprepoznatljivosti.
No online nastava je simbolično finale takvih procesa. Znamo to, ali mnogi se prave da je sve u redu, u skladu s duhom vremena i navodnom neizbježnošću udjela sofisticiranih tehnologija u našim životima. Na veliko zadovoljstvo korporacija koje prodaju programe za takve prakse.
