"Pa ti si baš marljiv kad u ovo doba i na ovoj temperaturi još uvijek ustrajavaš", u prolazu sam dobacio kvartovskom kestenjaru koji ima štand na križanju obližnjih mi ulica u Zagrebu. "E prijatelju, radije bih bio na Prijovićki večeras, al' ne možeš", odgovorio mi je. Kratko mi je trebalo da shvatim na što i koga misli.

Aleksandra Prijović, ta mega folk zvijezda. Brižno i profesionalno oblikovan te na estradno regionalno tržište plasiran proizvod. Za dotičnu pjevačicu iz Srbije nisam čuo sve dok u hrvatskim medijima i javnosti nisu krenule bombastične najave zagrebačkog spektakla. A onda kolektivna nevjerica i šok, izazvani informacijom o rasprodanih pet uzastopnih koncerata u Areni. Što dosad nikom nije uspjelo.

Izrečeno je tim povodom sve i svašta u srednjostrujaškim medijima, uglavnom očekivano i dobro nam poznato. Od klasičnog tabloidnog, medijsko-reklamnog parazitiranja u vidu konstruiranja spektakla s osobno-intimnim detaljima (što radi u hotelu, s kim je, što jede i pije...), preko teza da se radi o nekakvoj Ceci 2.0., iliti "Ceci bez Arkana", do najgore nacionalističke klasike.

Nebuloznih tlapnji ovdašnjih desnih populista u javnosti i medijima koji u fenomenu "Aleksandra Prijović u Zagrebu" vide nekakvu zavjeru, zasad posljednji korak u nastojanjima Srbije da pomoću popularne kulture izvrši meku, ali ne i bezopasnu agresiju na Hrvatsku. Da izvede hegemonijsko porobljavanje hrvatske kulture, baštine i društva općenito. Da okalja tradiciju pripadnosti europskom identitetu, dakako onom od stoljeća sedmog.

U glavama i na usnama, a ponešto i u džepovima takvih, rat se nije, ne može i ne smije završiti. A priča je jasna da jasnija biti ne može. Na tragu nedavne opaske Vladimira Arsenijevića na novinarsko pitanje što nas spaja, pri čemu se mislilo na narode i kulture postjugoslavenskog prostora.

Kratak odgovor je glasio – popularna kultura. Upravo tako, popularna kultura, ali ne kao nekakvo oružje, zavjerenički megaprojekt jednih nacionalista protiv drugih nacionalista, već popularna kultura i njeni produkti kao unosno tržište, koji dopiru do širokih slojeva u živućim društvenim entitetima. Teško premostiva je to prepreka za regionalne nacionalizme, pogotovo u bližoj povijesnoj projekciji.

Otud i permanentna histerija među hrvatskim nacionalistima svih kalibara, posebno onim učenijim, po pitanju zajedničkog jezika. Jer dokle god je neposredne komunikacije i potpunog jezičnog razumijevanja, dotle će zamjetan regionalni učinak imati kolektivne emocije oblikovane (i) popularnom kulturom. Kada se na takvu kulturalnu matricu nakače konkretni materijalni interesi protagonista aktivnih na bogatom estradnom tržištu – a ti likovi nisu banalni – onda se oponenti mogu samo po ušima poklopiti. A vi, pevači/ce, samo pevajte. I dođite nam ponovo.