Neki od nas još se uvijek sjećaju onih starih teza koje su donedavno, u historijskom smislu, kotirale kao validna teorijska polazišta za ideal-tipski zamišljenu javnu komunikaciju u uljuđenom građanskom društvu liberalno-kapitalističke demokracije, graničnika koji se samodopadno kočoperi "s kraja povijesnog vremena".
To je ona "habermasovština" koja je moderno društvo pretpostavila u vidu racionalnog sučeljavanja pojedinaca vođenih činjenicama i principima argumentativne rasprave, koji u ključu dijalektičkog mišljenja tvore javno mnijenski prostor što nadilazi naše individualne horizonte pri promišljanju svijeta. Ne treba biti intelektualno minuciozan i tankoćutan um kako bi se konstatirao danas notoran uvid da je naše kolektivno javno mnijensko "oslobođenje" u internetskoj eri novomedijsko-tehnološki posredovane komunikacije, sistemski određene kapitalističkom nezajažljivom pohlepom za profitom, rezultiralo nečim potpuno suprotnim. Namjesto zazivane argumentativno-racionalne debate, dobili smo permanentnu triviju neukusnog spektakla, erupciju komodificiranog brbljanja, besmisleno blebetanje pretvoreno u još jednu robu na tržištu. Glupost se postulirala kao legitimna javna gesta.
Stoga je do opće razine normativiziran i legitimiran stav: imam pravo izreći svoje mišljenje o svemu i svačemu. Ugnijezdilo se takvo "mišljenje" na pijedestal, ne da bi ga prethodno trebalo utemeljiti u pripadajućoj mu genealogiji, pokazati otkuda je ono dospjelo i na čemu počiva. Poduži uvod bio je potreban u svrhu kontekstualnog, društveno-povijesnog smještanja i primjerenog tretmana ovotjednog fragmenta grada. To je djelić dijaloga dviju anonimnih djevojaka u javnom prostoru: "Je l' ti znaš da nijedna žena u Hrvatskoj koja se cijepila protiv korone nije rodila?"; "Stvarno? Nisam znala, grozno."
Nije mi namjera da ovdje, kao bezuvjetni vakser, ukopavam rovove i osipam moralističku paljbu po antivakserskom svjetonazoru. Neću biti ni kivan na bedastoću tih mladih cura. Prešutjet ću i poteškoće koje imamo u svakodnevnom društvenom životu zbog stanja svijesti i praktičnih odluka onih koje navedeni citati reprezentiraju. Pritom ne hinim nekakvu toleranciju, dapače. Kada fašistoidni, zli politički lutak populistički manipulira besmislenom tvrdnjom da on "ima pravo na virus", tada takvoj barabi treba ubrizgati duplu dozu tog istog virusa u samici odjela psihijatrijske bolnice i pomno mu pratiti reakcije. No spomenute anonimuse vidim kao žrtve sistemsko-institucionalnih politika, premreženih neodgovornošću, nebrigom i dugotrajnim sistematičnim zanemarivanjem. Izbezumljene i prestrašene jedinke koje, ne bez razloga, ne vjeruju više ničem i nikom. Ali koje je ipak nemoguće amnestirati od odgovornosti jer ne žive samo u svom, već i u društvenom svijetu prema kojem svi imamo odgovornost.
