Početkom listopada 1967. godine predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito posjetio je Liku, Kordun i Baniju. Tako je 1. listopada posjetio Karlovac, Ogulin, Plaški i Plitvička jezera, gdje je razgovarao s predstavnicima ličkih općina, da bi 2. i 3. listopada posjetio Titovu Korenicu, Udbinu, Donji Lapac, Gospić, Lički Osik i Otočac.

Zatim je, nastavivši put za Kordun, posjetio Slunj, Vojnić i Petrovu Goru, gdje je razgledao partizansku bolnicu i groblje, a potom nastavio put za Vrginmost i Topusko, gdje je 5. listopada razgovarao s predstavnicima kordunskih i banijskih općina.

Idući dan, 6. listopada, posjetio je Glinu, Petrinju, Kostajnicu i Dvor. U svim mjestima bio je srdačno dočekan, a s predstavnicima društveno-političkih i privrednih organizacija vodio je razgovore o problemima razvoja dotičnih općina.

U pratnji predsjednika Tita bili su dr. Vladimir Bakarić, predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Jakov Blažević, predsjednik Sabora SR Hrvatske, dr. Savka Dabčević Kučar, predsjednica Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, Miko Tripalo, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, Ivan Krajačić, član CK SKH, dr. Milivoj Rukavina, član Saveznog izvršnog vijeća, Vladimir Popović, generalni sekretar predsjednika Republike i Đoko Jovanić, general-pukovnik i komandant Pete vojne oblasti JNA. Svi oni bili su prisutni u Topuskom na razgovoru s predstavnicima Korduna i Banije o problemima razvoja i o društvenom-političkom životu tog kraja. Razgovor se vodio u velikoj dvorani lječilišne restauracije, gdje je 1944. godine održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a.

Prema pisanju beogradske Politike i zagrebačkog Vjesnika, nakon što su kraća izlaganja održali predstavnici Karlovca, Vrginmosta, Siska i Petrinje, riječ je dobio i predstavnik Gline, predsjednik Skupštine općine Franjo Čumpek. U kraćem izlaganju on je upoznao predsjednika Republike s osnovnim podacima iz kojih se jasno vidi da je Banija dala ogromne žrtve u narodnoj revoluciji, da je iz rata izašla sa spaljenim selima, opustošenim krajem, razorenom privredom i s ogromnim poteškoćama koje su savladavane maksimalnim zalaganjem stanovništva. On je istakao da su ulaganja u privredni razvoj bila mala, da je period obnove bio dug, skoro deset godina, a da je u traženju izlaska iz nerazvijenosti suviše dugo tražen put u svakoj općini, bez dovoljno povezivanja i udruživanja, i uz relativno malo ulaganja šire zajednice.

Najveće uspjehe zabilježila je Banija nakon što su izgrađeni industrijski kapaciteti Pamučne predionice u Glini, Mesne industrije Gavrilović u Petrinji, Tvornice trikotaže u Kostajnici i Drvnog industrijskog poduzeća u Dvoru. Međutim, prava prekretnica u razvoju tog područja nastala je 1964. kada je donijeta tzv. Banijska koncepcija privrednog razvoja, rekao je Franjo Čumpek. Realizacijom prve faze ove koncepcije postignuto je mnogo u privrednom razvoju, ali je veliki napredak također učinjen u modernizaciji saobraćajnica, elektrifikaciji, zdravstvu, školstvu i rješavanju komunalnih problema. Vrijednost je ovog programa što su se na njegovoj pripremi i realizaciji udružile snage i sredstva iz svih banijskih općina i koncentrirali na ključne zajedničke probleme Banije, koja je svoj razvoj usko vezala uz Sisak i druge razvijenije centre.

U daljnjem izlaganju, Franjo Čumpek upoznao je predsjednika Republike s budućim zadacima u razvoju Banije. Između ostalog je rekao da je izlaz Banije upravo u razvoju poljoprivrede, a da će nosilac i pokretač tog posla biti mesna industrija Gavrilović u Petrinji. Stoga je veoma važno da se nastavi već započeta kooperacija na banijskom području. Takva proizvodnja, naglasio je, znatno je pridonijela ekonomskom jačanju sela. Isto tako, u prvom planu je daljnja modernizacija cesta i daljnje proširenje industrijskih kapaciteta Gavrilovića, Tvornice trikotaže u Kostajnici i Pamučne predionice u Glini.

Čumpek je također rekao da treba definitivno riješiti boračke probleme. Banija je preko općinskih skupština nastojala da svojim sredstvima pomogne i ublaži najteže slučajeve, ali ljudi stare i treba što prije naći rješenje. Neodgodivo je, smatra on, riješiti visine porodične invalidnine i potpuno preseliti ljude iz ratnih bajti, te kompleksno riješiti invalidsko-boračku zaštitu. Naglasio je da bi to trebalo rješavati na nivou federacije, a ne republike ili općine. Na kraju svog izlaganja, Čumpek je rekao da bi u realizaciju Banijske koncepcije trebalo investirati oko 340 milijuna dinara. Privreda Banije i Siska osigurat će oko 130 milijuna, a ostalo bi trebala da osigura šira zajednica, u prvom redu republički Fond za ceste i republički Fond za razvoj nedovoljno razvijenih krajeva.

Nakon što su govorili i predstavnici ostalih općina te privrednih organizacija Korduna i Banije, riječ je uzeo predsjednik Tito ("Htio bih, drugarice i drugovi, da kažem još nekoliko riječi."). Predsjednik je istakao da je zadovoljan što su svi faktori shvatili značaj orijentacije na vlastite snage i što razvoj ne gledaju isključivo kroz podizanje tvornica već prvenstveno vode računa o saobraćajnicama, obrazovanju, komunalijama, životnom standardu građana i drugom. Predsjednik Republike je, između ostalog, rekao: "Dimnjaka imamo danas širom Jugoslavije, ali nekima od njih morat ćemo da skratimo visinu, to jest ona poduzeća koja nemaju uvjeta za opstanak morat će, možda i da se zatvaraju, ukoliko ne uspiju da se preorijentiraju. Velika je, dakle, stvar što ste vi uspjeli da realno procijenite pravac razvoja ovog kraja."

Predsjednik Tito je također komentirao set zakona koje je Savezna skupština SFRJ donijela 1965. i tako započela privrednu reformu. "Kada se u izvršavanju reforme dalje odmakne, to jest kada bude više sredstava, onda ćemo moći da podižemo i više tvornica. Tada ćete i vi moći da podižete tvornice tamo gdje se pokaže da je to potrebno", rekao je Tito, i dodao: "Bilo mi je drago kad sam čuo da se ovaj kraj poslovno povezuje s tvornicom Gavrilović. To je snažna tvornica koja može povoljno da djeluje na razvoj vaše poljoprivrede, pa time i cijelog vašeg kraja. Kooperacija je inače vrlo dobra stvar."

Govoreći o problemima zbrinjavanja porodica palih boraca i učesnika narodnooslobodilačkog rata, predsjednik Tito je rekao: "Vi ste već čuli da sam na više mjesta govorio o potrebi da se pomogne onima koji još trpe posljedice rata. Prije svega o roditeljima čiji su sinovi i kćeri pali u ratu, a sada nema tko da se stara o njima. Tim starim, samohranim ljudima zajednica mora pomoći što prije, jer oni ne mogu dugo čekati na rješavanje životnih problema. Tu obavezu smatram prioritetnom, i s humanog i političkog stanovišta. U tom pogledu, da još jednom naglasim, važnu ulogu mora imati Savez boraca."

Na kraju razgovora predsjednik Tito je rekao: "Veoma mi je drago što sam imao priliku da čujem čitav niz stvari koje mi ranije nisu bile dovoljno poznate. Razumije se, neću ostati samo na tome što sam upoznao probleme o kojima je ovdje bilo riječi, nego ću, zajedno sa drugovima iz republičkog rukovodstva, preduzeti korake da se oni i rješavaju. Kao predsjednik Republike neke od tih problema pokrenuću i u organima federacije, a vjerovatno ćemo o njima govoriti i na plenumu CK SKJ."

Na kraju svog izlaganja predsjednik Republike je istakao i potrebu jačeg angažiranja i konkretnije aktivnosti Saveza komunista na razrješavanju svih društvenih problema i poželio uspjeh narodu Korduna i Banije u daljnjem razvoju, što je popraćeno burnim i dugim aplauzom.

Ujutro 6. listopada predsjednik Tito je srdačno ispraćen iz Topuskog, odakle se s kolonom automobila uputio prema Glini. Istovremeno, Glina je bila na nogama od ranih jutarnjih sati, već ukrašena zastavama i svježim cvijećem. Na Trgu bratstva-jedinstva okupilo se nekoliko tisuća mještana i stanovnika okolnih banijskih sela koji su nestrpljivo očekivali dolazak predsjednika Republike. Tu je bila i grupa od stotinjak prvoboraca glinske komune, koja je s partizanskom pjesmom, predvođena narodnim herojem Adamom Petrovićem Gigcem, prošla centrom Gline i došla da pozdravi vrhovnog komandanta i predsjednika Republike. Na grudima bivših boraca danas već postarijih ljudi i žena, blistala su ratna odlikovanja.

Nešto poslije devet sati, predsjednik Tito sa suprugom Jovankom i članovima pratnje stigao je u Glinu, gdje mu je ogromna masa ljudi priredila oduševljene ovacije (prema tadašnjim procjenama, bilo je između šest i sedam tisuća ljudi). Tu su ga dočekali predsjednik Skupštine općine Glina Franjo Čumpek i sekretar Općinskog komiteta Saveza komunista Glina Dragan Crevar, a onda i narodni heroji glinske općine: Stanko Bjelajac, general-pukovnik i načelnik štaba Četvrte vojne oblasti JNA, Milutin Baltić, predsjednik Republičkog vijeća Saveza sindikata Hrvatske i Adam Petrović Gigac.

Zatim je predsjednik Skupštine općine predsjedniku Republike predstavio općinske rukovodioce i predstavnike privrednog i javnog života Gline. Tito se rukovao sa svima a zatim je prišao grupi prvoboraca s kojima se rukovao i skoro sa svakim razmijenio pokoju riječ, tako da su to bili dirljivi susreti ratnika i starih vjernih drugova iz najtežih dana. Potom su ispred svečane pozornice predsjedniku Titu i supruzi predali bukete cvijeća pioniri Višnja Djaković i Ranko Ljubičić, učenici sedmog razreda Osnovne škole "Narodni heroj Nikola Demonja" iz Gline.

Prema pisanju Vjesnika, predsjednik Skupštine općine Franjo Čumpek zaželio je dobrodošlicu predsjedniku Titu, počasnom građaninu Gline, izrazivši sreću svih prisutnih što im se pružila prilika da ga po drugi put mogu pozdraviti u svojoj sredini (Tito je prvi put posjetio Glinu 27. srpnja 1952., kada je na sportskom igralištu održana centralna republička proslava Dana ustanka naroda Hrvatske koja je prema tadašnjim procjenama okupila oko 100.000 ljudi – op. a.). "I ovom prilikom, kad vas pozdravlja čitava Banija“, rekao je Čumpek, „dopustite da vam u ime ovog stanovništva najprisnije vezanog za sve što ste učinili, čestitam 30-godišnjicu dolaska na čelo SKJ i izrazim veliku zahvalnost i naše najtoplije želje da još dugo vodite ovu zemlju i njezine narode u nove radne pobjede."

Predsjednik Tito zahvalio se na toplim riječima dobrodošlice i zatim izrazio radost što se ponovo našao među onima koji su u ratu podnijeli velike žrtve. Rekao je da je iznenađen onim što je vidio na svom putu, rekavši da su, usprkos teškoćama, ipak vidljivi veliki rezultati 20-godišnje izgradnje i podizanja životnog standarda ljudi. "Došao sam u nerazvijene krajeve Like, Korduna i Banije da vidim kako živite, što ste do sada učinili i što bi mi trebali učiniti da vam pomognemo da se vaš kraj još brže razvija", rekao je Tito. "Ovaj kraj će moći brže da napreduje kad se dalje odmakne u ostvarivanju privredne reforme", rekao je na kraju predsjednik Tito, "ali ne može se čekati dugo na rezultate reforme, već se Baniji i drugim nedovoljno razvijenim krajevima mora pomoći da što prije krenu putem bržeg razvitka." Riječi predsjednika Tita bile su popraćene burnim klicanjem i ovacijama.

Predsjednik Tito u pratnji predsjednika Skupštine općine Franje Čumpeka uputio se zatim pješice glavnom glinskom ulicom do gradilišta spomen-doma žrtvama fašističkog terora, "koji se podiže na mjestu bivše pravoslavne crkve u kojoj su ustaše 1941. poklale 2000 nedužnih srpskih seljaka", pisao je Vjesnik (ili 1.200 kako je pisala Politika). O detaljima izgradnje predsjednika Tita informirali su Franjo Čumpek i narodni heroj Adam Petrović, kao predsjednik Odbora za izgradnju.

Pred hotelom Istra (kako se tada zvao hotel Kasina – op. a.), burno pozdravljen od nekoliko tisuća Glinjana, predsjednik Tito se oprostio od svojih domaćina, a zatim se zajedno s ostalim visokim gostima uputio u kraći posjet Pamučnoj predionici, prvom industrijskom objektu na području glinske komune. U ovom kolektivu koji zapošljava 360 radnika i nalazi se pri vrhu jugoslavenske ljestvice produktivnosti rada među predionicama, predsjednika Tita su pozdravili generalni direktor Berislav Kuhar i tehnički direktor Aleksandar Ban. Obilazeći pogone, predsjednik Tito je pokazivao velik interes za rezultate u proizvodnji, kao i za uvjete rada. Pošto je razgledao pogone, Tito je s pratnjom i kolonom automobila nastavio put prema Petrinji, Kostajnici i Dvoru, gdje je također gostoljubivo dočekan i srdačno ispraćen, nakon čega se specijalnim "Plavim vlakom" vratio u Beograd.

O šestodnevnoj posjeti predsjednika Jugoslavije Lici, Kordunu i Baniji opširno su izvještavali i drugi dnevni listovi u zemlji, poput Borbe iz Beograda i Večernjeg lista iz Zagreba. O posjeti su također pisali regionalni tjednici Ličke novine iz Gospića, Karlovački tjednik iz Karlovca i Jedinstvo iz Siska. Pa ipak, ono što nam još uvijek nedostaje to su znanstvena istraživanja i historiografske analize ovog značajnog događaja iz povijesti socijalističke Hrvatske, o kojem također postoji bogata fotodokumentacija, uključujući film „Tito na Baniji 1967.“, gdje istaknuto mjesto zauzima upravo Titov posjet Glini 6. listopada 1967. godine.

Fotogaleriju možete razgledati ako kliknete na fotografiju iznad teksta.