Dvije godine nakon velikog međunarodnog uspjeha ostvarenog zajedničkim dugometražnim debijem ‘Lekcija’, Kristina Grozeva i Petar Valčanov polučili su novo ostvarenje ‘Slava’. ‘Lekcija’, nagrađivana na značajnim festivalima poput San Sebastiana, Rotterdama i Tokija, zborila je o drami nastavnice engleskog jezika koja se zbog neodgovornog životnog sudruga zadužila kod kamatara, jer joj ponos nije dozvoljavao plodonosniju komunikaciju s imućnim ocem koji se nakon smrti njezine majke oženio mnogo mlađom, atraktivnom ženom. Bio je to film suverena stila koji je polučio dojmljivu atmosferu (neki prizori, poput onih u tamnom sjenovitom prostoru kamp kućice gdje protagonistica vodi bitan razgovor s partnerom, bili su upravo briljantni), te izvanredne autentičnosti u prikazu ljudskih psihologija, uz to narativno i dramaturški gotovo besprijekorno posložen, sa sjajnom Margitom Goševom u glavnoj ulozi osobe koja je istovremeno tvrdoglavo odlučna i bolno ranjiva. U novom filmu Grozeva i Valčanov ponovno su se oslonili na glumačku vrsnoću Goševe i Stefana Denoljubova, koji je u ‘Lekciji’ igrao kamatara, ponovno opisuju devijacije aktualnog bugarskog društvenog trenutka i ponovno uvjerljivo ocrtavaju karaktere protagonista i njihova stanja.
‘Slava’ u središte stavlja dva lika – siromašnog željezničara Canka i uspješnu voditeljicu PR sektora ministarstva prometa Juliju, koje povezuje vladina želja da fokus s korupcijske afere u dotičnom ministarstvu prebaci na ‘heroja’ kao običnog čovjeka ‘iz naroda’, jer je Canko prijavio policiji veliku svotu novca pronađenu na pruzi, umjesto da je prisvoji. Julija je ona koja taj tzv. spin treba izvesti, a u sklopu travestijske ceremonije daruje Canku jeftin digitalni sat kao tobože vrijednu nagradu za časno djelo, pri čemu uzima staru Cankovu uru, poklon njegova oca, i zagubi je. Canko, naravno, želi da mu se sat vrati, ta želja je, naravno, Juliji zadnja stvar na pameti, tim prije što osim svog posla pokušava začeti tzv. umjetnom oplodnjom, po svemu sudeći više da bi zadovoljila dobroćudnog supruga nego iz vlastite želje. Frustrirani i naivni Canko postaje potom lak plijen novinara koji ga želi iskoristiti kao svjedoka korupcije na željeznici koja tereti ministra, a onda postaje žrtvom zakulisnih igara koje provodi Julija kako bi ga kompromitirala. Dvoje protagonista pritom su gotovo cijelo vrijeme u neizravnom, no vrlo snažnom međusobnom odnosu, što je odlično autorsko rješenje, a kad se u završnici napokon ponovno osobno sretnu, moglo bi doći i do tragedije.
Grozeva i Valčanov iznova rade u naglašeno realističkom modusu, pokazuju se kao majstori detalja i zanimljivog tretmana tzv. nedogađajnosti, podjednako posvećeni i društveno-kritičkom i psihološkom aspektu, a i nude interesantnu mogućnost promatranja lika Canka u tradiciji naivnih likova Franka Capre. U odnosu na ‘Lekciju’ ‘Slava’ je ipak nešto manje dojmljiva, prije svega zbog oskudnijeg stilskog iskaza – u njoj nema nijedne scene koja bi fascinirala svojom posebnošću. Stilska konzistentnost dosljedno provedena kroz cijeli film vrijedna je respekta, međutim pokoja scena koja bi iskočila za dugo pamćenje ne bi bila naodmet. Svakako, Grozeva i Valčanov ‘Slavom’ uvjerljivo potvrđuju da su ozbiljan autorski tandem na koji međunarodna filmska scena treba računati u budućnosti, kao što Goševa i Denoljubov potvrđuju da su glumci od formata. Iako nije naodmet primijetiti kako na internacionalnom planu od balkanskih (i uopće istočnoevropskih) filmova uspijevaju gotovo isključivo oni koji u središte vlastite društvene zbilje stavljaju korupciju, što već postaje manirom i stječe kolonijalni okus.
