Jedno od specifičnih obilježja starog krajiškog mjesta Vojakovački Osijek, sasvim sigurno je drveni pečat za prosforu. Riječ je o pečatu kojeg mještani koriste tokom pravoslavnog Božića za izradu kvasnog hljeba okruglog oblika zvanog česnica.

Pečat u sebi sadrži ćirilična slova koja označavaju Isusa Hrista i prenose hrišćansku poruku, a na svetoj liturgiji služi za pričešće. Isti pečat tradicionalno se upotrebljava i za slavski kolač. Tom prilikom se njegovi razni simboli, među kojima pojedini predstavljaju i staroslavensku mitologiju - peruniku, boga Peruna - utiskuju u tijesto kolača.

Ovaj pečat po običaju prenosi se s generacije na generaciju i rado se posuđivao porodicama koje ga nisu imale. Ima ga gotovo svaka porodica srpske nacionalnosti. Pored slavske ikone i raznih drugih narodnih vrijednosti, zauzima važno mjesto u svakoj kući i krajiškom kolektivnom sjećanju. Pojedini pečati stari su i preko 100 godina, rađeni su od drveta, a njegovi vlasnici često su ih označavali inicijalima svog imena i prezimena. To je i slučaj s jednim pečatom koji nosi inicijale ime Gaje Vitanovića, čovjeka koji je rođen krajem 19. vijeka i živio do polovine 20. vijeka. Da se ne bi izgubio i bio uvijek viđen, pečat bi se obično stavljao na zid ili u namještaj u kući. Mogao se nabaviti u pravoslavnim crkvama i manastirima, mada je dio njih napravljen u kućnoj radinosti ili kod seoskih stolara. Prema kazivanjima starijih mještana, u Vojakovačkom Osijeku pečate je izrađivao majstor Milorad Vitanović. Ovakvih pečata, koliko je poznato, nema u drugim potkalničkim mjestima u kojima živi srpski narod - iznimka je samo porodica Vranković u Radeljevom selu u Opštini Rasinja. Treba dodati da o ovim pečatima u drugim selima s pravoslavnim stanovništvom, posebice u koprivničkom i dijelu križevačkog kraja, nema nikakvih saznanja. Upravo te činjenice pečatu daju veliki kulturni i historijski značaj te samim time ga predstavljaju kao rijetku i vrijednu nematerijalnu kulturnu baštinu.

O pečatu, posve očekivano, najviše znaju oni najstariji, a jedan od njih je i Dragan Vitanović, stanovnik Vojakovačkog Osijeka.

- Taj drveni pečat jako je star predmet koji ima vjersku i nacionalnu važnost za nas krajiške Srbe. Moj pečat, koji u porodici već imamo više od 80 godina, još uvijek se brižno čuva. Ja znam da on potiče od moga djeda i da se uvijek koristio za Božić i krsnu slavu. Pečat je išao s koljena na koljeno, s djeda na oca i na sina te tako dalje. Mogu slobodno reći da je pečat svojevrsna posebnost moga kraja. To je nešto sveto i jedinstveno na ovim prostorima. Velika je čast imati stvar koja ima svoju tradiciju i koja je dio historije. Koliko znam, gotovo svaka porodica u mom selu ima taj pečat ili ga je imala. Znao se on kod nekih i izgubiti, no sačuvalo se sjećanje o njemu. Bitno je da ta starina bude svakako sačuvana, da se koristi te da o njoj znaju mlađe generacije - rekao je Dragan.

O ovim znamenitim pečatima još u 19. vijeku pisao je i poznati pravoslavni sveštenik i srpski etnograf Nikola Begović. U svojoj knjizi "Život Srba graničara" navodi kako je pečat lijepi adet (običaj), i srpska ljubav te kako se njegove otiske po hljebu znalo viđati i na Kordunu.