Filip Drača usudio se napraviti nešto što je u Hrvatskoj uistinu hrabar čin političkog aktivizma. Ili huliganizma, ovisi s koje strane gledate. Usudio se dirnuti u prvog predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana. Odnosno, u njegov nedavno podignut spomenik u Zagrebu. Na postolje je crnim sprejem nacrtao srp i čekić, komunistički simbol. Nakon što je protiv njega podignuta neviđena hajka koju je potaknula policija pozivom građanima da im pomognu pronaći krivca, u čemu su im spremno pomogli i mediji objavljujući njegovu fotografiju, Drača je ‘priveden pravdi’.
Zašto ste se odlučili crtati po postolju spomenika?
Mnogi su me ljudi pitali zašto, očekujući valjda od mene neki grandiozni govor o trenutnom društvenom stanju. Najčešće odgovaram da su mi serafi tako naredili, jer neke velike motivacije naprosto nema. Taj svoj čin ne shvaćam jako ozbiljno, i komično mi je koliko je odjeknuo.
Dobro, velike motivacije nema, ali ipak nešto čovjeka mora potaknuti na politički čin. A vaš čin je politički?
Čitavo naše društvo je jedan neopisiv cirkus. Kako je uopće moguće tako komičnog čovjeka kao što je Tuđman doživljavati ozbiljno? Trabunjao je o tome kako je on neki hrvatski George Washington i fantazirao da će ga ljudi jednog dana smatrati spasiteljem takozvane zapadne civilizacije. Moje motivacije isto tako nisu ozbiljne, ja provociram i sprdam se. Koga sam uvrijedio, njegov problem; nešto nije u redu sa čovjekom koji Tuđmana i njegovu malu komičnu zemlju doživljava kao svetinju.
Policija se, očito, ne slaže. Jesu li podnijeli kaznenu prijavu protiv vas?
Jesu. Komedija je i to kako su hitro i učinkovito reagirali i u kakvoj se situaciji sada nalazim.
Očekujete li veliku kaznu?
Veliku kaznu neću dobiti ni u kojem slučaju. Maksimalna za ono što me se tereti su dvije godine zatvora.
Nešto slično čeka i Zorana Ercega koji se usudio protestirati prilikom otkrivanja spomenika Tuđmanu. Jesu li kriteriji različiti? U Hrvatskoj je srušeno ili nestalo oko tri tisuće spomenika posvećenih NOB-u. Ne sjećamo se da je policija tada uopće, a kamoli tako hitro reagirala?
Dakako da postoji disparitet oko toga kako se reagira na devastirane spomenike NOB-u i kako se reagiralo na ono što sam ja učinio, ali ne dijelim iščuđavanje i indignaciju nad takvim dvostrukim standardom; pa naravno da je tako, bilo bi čudno da je drugačije. Glede Zorana Ercega, mislim da nas dvojica i nismo toliko slični. Njemu je, razumljivo, i dalje stalo do toga da ova država bude nešto vrijedno poštovanja.
A vama?
Danas je jasnije nego ikad da Republika Tuđmanija nema budućnost. Meni nije stalo do toga da ona bude bolja, jer ne vjerujem da je to moguće.
Na hajku s elementima javnog linča protiv vas upozorile su Radnička fronta i Nova ljevica. Jeste li imali neugodnosti zbog toga i kako gledate na tu podršku stranaka?
Nisam očekivao medijsku hajku. Možda se ne bih odvažio na svoj čin da sam je od početka imao na umu. Ali što je, tu je, ne mogu se sad poput desničarskih kukavica povući u mišju rupu samo zato jer me je javnost malo razotkrila. Ne uživam u ovolikoj pozornosti, ali neću ni pobjeći od nje kad je već tu. To bi bila puno veća sramota od bilo kakve medijske eksponiranosti. Zahvalan sam na svačijoj podršci, dolazila ona od političkih organizacija ili od nepovezanih individua.
Nacrtali ste srp i čekić. Što oni vama danas znače? Jeste li komunist?
Što je komunizam? Pokret i doktrina čiji je cilj oslobođenje proleterijata, one klase koja živi od prostituiranja po tržištu rada. Ja jesam za to oslobođenje, pa jesam i komunist. Što se tiče srpa i čekića, neki ljudi kažu da sam zapravo nagrdio taj simbol, a ne spomenik Tuđmanu, jer srpu i čekiću nije mjesto na takvom spomeniku; ja mislim da srp i čekić ne treba tretirati kao neku svetinju.
Pa i Tuđman je bio partizan i komunist?
Možda jest, ali komunizam je nešto daleko veće od svih ljudi koji su se u prošlom stoljeću identificirali s njim.
Ilegalce nije bilo tek tako lako uhvatiti. Gdje ste vi pogriješili?
Bio sam dosta neoprezan, kako to i biva s akcijama koje uopće ne isplaniraš.
