Umro je u devedeset i prvoj godini. Od svih državnih čelnika današnjega svijeta, s duljim stažem može se pohvaliti samo britanska kraljica Elizabeta II. Proricali su mu (i priželjkivali) smrt unatrag punoga jednog desetljeća (u toku kojega je predao vlast svojemu bratu Raoulu, ali je ‘iz sjene’ i dalje bio aktivan, u prvome redu tekstovima što bi ih povremeno objavljivao). Umro je, gotovo bi se moglo reći, onda kada je on htio. Baš kao što je i živio. Usprkos.
Uz svojeg najbližeg suborca, Argentinca Ernesta Che Guevaru, Castro će postati poklonik ideje o svjetskoj revoluciji, a u sklopu toga i one o izvozu revolucije
Kao pripadnik radikalnih krugova kubanskih studenata pobunio se protiv korumpiranog režima diktatora Fulgencia Batiste (preko kojega Kubom nisu vladale Sjedinjene Države, nego izravno i jedva prikriveno američko kriminalno podzemlje). Zaradio je kaznu zatvora od petnaest godina, ali kako je diktator bio uvjeren da je utamničenjem vodećih opozicionara slomio i duh otpora u cijeloj zemlji, amnestirao ga je nakon nekoliko godina. Fidel Castro odlazi u progonstvo u Meksiko, odakle se ilegalno vraća na Kubu i u planinama Siera Maestre pokreće gerilski oružani pokret otpora protiv režima. Ono što je započeo s malom skupinom sljedbenika i uz prognoze ‘stručnjaka’ koje su mu davale ‘kratak život’ pobjedonosno je završio ulaskom u Havanu 1959. godine i preuzimanjem vlasti. Tu je početak legende o njemu.
Castro nije bio komunista (mada će ga takvim zapadna propaganda prokazivati desetljećima). Čak je i medeni mjesec proveo u Sjedinjenim Državama protiv kojih će se sve više početi okretati, kako je shvaćao dubinu američke podrške režimu Fulgencia Batiste, ali i pravu narav politike Washingtona u svijetu. Svjestan činjenice da je u svima koji su dobro živjeli u Batistinom carstvu korupcije i kriminala dobio ogorčene neprijatelje, posegnuo je za autoritarnim oblikom vladavine kojega se nikada neće odreći. Politički neistomišljenici nisu dobro prolazili. Stotine tisuća su uspjele pobjeći na obližnju Floridu. Uz njihovo aktivno sudjelovanje u početku mandata predsjednika Kennedya iz Amerike je pokušan desant na Kubu s ciljem rušenja Castra. Neslavno je propao, a s porazom invazora u Zaljevu svinja nastavljena je legenda o Fidelu Castru, vrhovnom zapovjedniku (maximo lider). Suočen sa sve otvorenije neprijateljski raspoloženim Sjedinjenim Državama (za koje je bilo dovoljno deklarirati se protivnikom imperijalizma, pa da se zaradi pogubni epitet ‘komuniste’) počeo se okretati prema Sovjetskom Savezu. Moskva ja pak objeručke prihvatila priliku da u jeku Hladnoga rata i utrke u naoružanju sa Sjedinjenim Državama praktično na američkome pragu podupire režim konfrontiran s Washingtonom, ali i mnogo više od toga: da na Kubi instalira projektile koji bi, opremljeni nuklearnim bojnim glavama, izravno ugrožavali (u vremenu koje nije dozvoljavalo bilo kakvu obranu) ključne američke gradove. Sve je to danas već povijest, tek činjenica je kako je godine 1962. tzv. Kubanska raketna kriza dovela - doslovno - svijet na rub Trećeg svjetskog rata. Sovjetski vođa Hruščov shvatio je što je u igri i povukao se, ali ne prije nego što je dobio američko obećanje o povlačenju američkih raketa iz Turske. Castro je tada bio - politički nerazumno i potencijalno samoubilački - protiv aranžmana Moskva - Washington, ali kako je ovisio o pomoći i podršci Moskve morao je pristati. Propagandno je predstavio cijelu krizu, suvišno je i reći, kao svoj uspjeh.
U narednim desetljećima američke blokade i sankcija nije pretjerano reći kako su upravo Amerikanci bili ti koji su Castra održavali na vlasti. Vješto igrajući na kartu nacionalnoga ponosa, on je osigurao podršku najvećeg broja građana (onih koji su ostali na Kubi), a koji su - kao prvo - vidjeli veličinu svoje zemlje u tome što uspješno prkosi jednoj od dvije supersile tadašnjega svijeta, a - kao drugo - znali prepoznati pozitivne strane Castrove vladavine: jednake šanse u životu za sve, slobodno školovanje za sve, relativno pristojan život, mada daleko do bogatstva i čari potrošačkog društva, mogućnost studiranja u prestižnim učilištima tadašnjeg socijalističkog svijeta, izvanredno dobro organiziranu medicinsku skrb s vrhunskim liječnicima (na tu će temu i famozni Michael Moore napraviti jedan od svojih provokativnih filmova kojima će razotkrivati svu bijedu američkog ‘društva blagostanja’). Uz svojeg najbližeg suborca, Argentinca Ernesta Che Guevaru, Castro će postati poklonik ideje o svjetskoj revoluciji, a u sklopu toga i one o izvozu revolucije. Mada će Che poginuti u jednome od takvih pothvata, Castro neće odustati (sve to uz podršku Moskve kojoj nije trebala njegova knjižica člana komunističke partije, nego politika što joj je u globalnim okvirima odgovarala), pa će kubanske vojnike slati i u Afriku (Angola). S rađanjem (Beograd 1961.) i profiliranjem pokreta nesvrstanih, Castrova će Kuba u tome pokretu ‘nismo ni s jednima, ali ni s drugima’ naći svoju nišu ne samo preživljavanja, nego i djelovanja. Upravo Castru treba zahvaliti tezu o Sovjetskom Savezu i socijalističkim zemljama kao ‘prirodnim saveznicima’ nesvrstanih. I upravo je Castro takvim svojim nastojanjem nagnao nespornog lidera pokreta, jugoslavenskog predsjednika Tita, da uđe u posljednju veliku bitku svojega života, da otputuje na summit nesvrstanih potkraj ljeta 1979. u Havanu. I da se tamo izbori za reafirmiranje izvornih načela nesvrstavanja, ili jednostavnije rečeno: da nesvrstani ostanu svoji.
Nakon Titove smrti Pokret će polako, ali sigurno plutati prema margini svjetske scene, detant će ‘otopiti’ odnose Amerike i Kine, pa Amerike i Sovjetskog Saveza, past će berlinski zid, socijalizam će se kao globalni poredak raspasti, Sovjetski će Savez nestati s političke karte svijeta. Castro i njegova Kuba će u teškim prilikama opstati. Novi kamenčić u mozaiku o legendi. Čuven po višesatnim govorima kojima je nepogrešivo znao ‘zapaliti’ masu, po promišljenim, ali često na američku adresu otrovnim člancima u partijskom glasilu, bradati Fidel Castro, uvijek u zelenoj uniformi, sa cigarom u ruci, postao je jedna od ikona međunarodne scene. Jedni su ga mrzili, drugi su mu se divili. Prvi su bili oni koji su njegovim dolaskom na vlast izgubili (i njihovi potomci), kao i oni čijim je geostrateškim interesima smetao, drugi oni kojima su otvorene do tada neslućene životne šanse (npr. da kćerka žene koja je zarađivala čisteći tuđe stanove postane ambasadorica - primjer nije izmišljen!). Otkako je prije jednoga desetljeća obolio, američka ga je propagandna mašinerija pokopala bezbroj puta. No, on je uporno živio dalje, dajući nove elemente za građenje legende o ‘vrhovnom vođi’. Doživio je da Kubu posjete dvojica papa, ali i da Amerikanci napokon shvate (nakon punih 40 godina!) svu jalovost svoje politike blokade prema Kubi i da je ukinu. Doživio je obnavljanje diplomatskih odnosa između dviju zemalja i posjet američkog predsjednika Obame Kubi (mada to ni po jednoj izrečenoj riječi nije bila Canossa, objektivno Obamin dolazak u Havanu bio je samo i jedno to).
Umro je na pragu promjena koje su neizbježne, ali koje - barem u dogledno vrijeme - neće uvesti Kubu u okrilje tzv. zapadnih demokracija i isključivo tržišne ekonomije kojom dominiraju privatno vlasništvo i profit. Kakva će biti Kuba nakon Castrove smrti, teško je reći. Ali, da je on osigurao svoje mjesto, kao legenda, u povijesti svoje zemlje, to je gotovo sigurno (naravno, ukoliko se Kubi ne dogodi nešto slično onome čemu svjedočimo u Hrvatskoj, no to je već neka druga tema).
