U svojih 50 godina postojanja Međunarodni festival animiranog filma Animafest više je nego uspješno ispunio ulogu kao mjesto susreta majstora, poslenika i obožavalaca animacije iz svih dijelova svijeta. No Animafest je prevladao i brojna iskušenja s kojima je bio suočen, od dugog niza vanjskih okolnosti koji završava gradonačelnikom Bandićem, potresom i koronom, pa do dileme koliko politika treba utjecati na festival, uključivši i (ne)učestvovanje filmova iz nekih zemalja. O nekim zanimljivim situacijama iz prošlosti festivala razgovaramo s Margit Antauer, zvanom Buba, koja je svojevrsni dobri duh festivala i kojoj je ove godine uručena specijalna nagrada.

Prve godine festivala, 1972., situacija u zemlji bila je vrlo zanimljiva: te su zime suzbijene nacionalističke snage hrvatskog proljeća, suzbijena je i epidemija velikih boginja, a tih se dana razračunavalo i s grupom ubačenih ustaških elemenata, tzv. bugojanskom skupinom.

- Animafest se otvara u isto vrijeme kad djeluje bugojanska skupina i kad se na Krku otvaraju hoteli Haludovo s Playboyevim zečicama, što pokazuje kontrast i svu složenost zemlje. Tada je počela bezvremenska priča koja traje 50 godina. Jugoslavija je bila poželjno mjesto gdje će doći ljudi iz Kine koji nisu mogli zamisliti da će putovati, lakše dostupna za one iz istočne Evrope i potpuno prihvatljiva za one sa zapada - kaže nam historičar Tvrtko Jakovina koji je učestvovao u izradi monografije o 50 godina Animafesta.

- Svi glavni programi tada su održani u dvorani Doma JNA, a kako je bilo dosta gostiju, od publike do profesionalaca, nije bilo dovoljno mjesta pa se sve ponavljalo dva puta: prvi program bio je za domaću publiku, a drugi za animatore - sjeća se Margit Antauer.

Festival koji je dugo bio bijenalan osnovan je na želju Zagreb filma i uz veliku podršku Grada Zagreba, a pod pokroviteljstvom međunarodnog udruženja animatora ASIFA. Kad je Animafest pokrenut, postojala su dva festivala animacije, jedan u Annecyju, a drugi u rumunjskoj Mamaji. Zagrebački je trebao biti treći zbog ideje da se svake godine izmjenjuju. Međutim, Mamaja je zbog loše financijske situacije morala odustati, pa su se Annecy i Zagreb izmjenjivali. Kako se Annecy s vremenom okrenuo biznisu, bilo je evidentno da će festival morati biti svake godine - govori Antauer i dodaje da se Animafest od svog drugog izdanja održavao mahom u Lisinskom.

- Treće izdanje bilo je u Domu JNA, a 1980. i 1982. bili smo u Studentskom centru, odakle smo otišli jer nije bilo klime. U Lisinskom su festivali održani 1984. i 1986., a dvije godine kasnije festival je organiziran u centru grada s pozornicom na Cvjetnom trgu, da bi 1990. i 1992. pa sve do 2006. opet bio u Lisinskom, uz disperziju po gradu u izdanju 1994. Uz Lisinski su se tražile i druge lokacije, u igri je bila i Gliptoteka, dok se kino Europa pokazalo kao dobro rješenje, samo da je bilo malo veće - ističe ona.

Razgovarali smo i o političkim utjecajima.

- Uvijek ih je bilo, iako ne dominantnih, u političkim strukturama koje izdvajaju sredstva za festivale, jer bez pomoći Ministarstva kulture i Grada Zagreba festivala ne bi bilo. Ali pomoglo je što se na animirane filmove gledalo kao na zabavu za klince tako da, koliko sam ja pratila, od 1992. do 2006. nije bilo velikih utjecaja. Naravno, u ranoj fazi 1970-ih i 1980-ih neki filmovi koji su bili naglašeno politički s ekstremnijim stavovima nisu prikazivani - kaže Antauer.

Izdanja 1988. i 1990. još nisu mirisala na raspad, ali se početkom 1990-ih zbog ratne situacije osjećala nesigurnost i bilo je pitanje kako će se festival 1992. održati. Te godine dolazi do kadrovskih promjena, pa odlaze neki autori poput Borivoja Dovnikovića koji je osmislio logo festivala ili Nedeljka Dragića.

- S ratom su mnoge ustanove i firme nestale, među njima i Zagreb film. A da nije došlo do gašenja festivala zaslužan je Ivo Škrabalo, uz dišpet Joška Marušića i njegov utjecaj na Škrabala i Naimu Balić, koja je bila pročelnica za kulturu Zagreba i shvaćala je važnost festivala. Formirano je novo vijeće festivala s novim ljudima i nekim nesuvislim izborima. U želji da Ina da neki novac u vijeće je doveden i Nikica Valentić koji, bar tako mislim, uopće nije znao da je član vijeća niti se ikad pojavio. A mi novac od Ine nismo dobili - ističe.

- Gostiju je bilo manje, oko 30, neki i iz SAD-a čije su vlasti svojim građanima dale do znanja da ne putuju u Hrvatsku, ali se oni nisu osvrtali. Morali smo naći nove članove žirija i selekcijske komisije jer prvobitni nisu moglo doći. Onoj tridesetorici hrabrih, koje smo smjestili u Esplanadu, obećali smo da su naši doživotni gosti, ali to nitko nije koristio. Te 1992. ni ASIFA nije bila pokrovitelj jer su navodno prekasno saznali za festival i nisu bili sigurni što se događa u Hrvatskoj. Uglavnom, festival je prošao, nagrade su podijeljene, a odjek u svijetu bio je fantastičan - sjeća se Antauer.

Dvije godine kasnije javila se nedoumica kako se postaviti prema filmovima iz SR Jugoslavije, odnosno Srbije kojoj su skinute sankcije u kulturi.

- Kako je festival ovisio o državnim i gradskim sredstvima, poslali smo upit Ministarstvu vanjskih poslova kako da se postavimo i da li da šaljemo oglase u SRJ. Rečeno nam je da se ponašamo kao prema svakoj drugoj zemlji. Stiglo je desetak filmova, od čega su dva izabrana za međunarodno natjecanje. Istina, na to u nekim političkim strukturama nisu dobro gledali, kao što se nije dobro gledalo na to što je te godine Dušan Vukotić dobio nagradu za životno djelo, ali ipak nije bilo ni zviždanja ni bacanja paradajza na platno ni vatrenog dočeka, iako se time prijetilo - objašnjava.

- Ista stvar se ponovila ove godine: selekciju smo završili na dan početka rata u Ukrajini, izabrana su dva ruska filma i postavilo se pitanje da li ih skinuti. Tih dana vladala je zbrka, čak nije sviran Čajkovski, ali smo se svi složili da filmovi koji su izabrani kao autorska djela, pogotovo što je većina animatora potpisala peticiju protiv rata, moraju biti prikazani - ističe.

Spojen s Filmotekom 16, Zagreb film se 2000. vratio iz mrtvih i izrazio je želju da organizira Animafest. Kako im je nedostajalo ljudskih resursa, izdržali su jedno izdanje, pa se do 2006. festival vraća u Koncertnu direkciju, a otada produkciju odlično obavlja Hulahop.

Što se suradnje s gradonačelnikom Bandićem tiče, ona je, kaže Antauer, išla gore-dolje, jer mu je neki put festival bio zgodan, a drugi put nebitan. Tjedan dana prije početka festivala 2019. dao je zatvoriti kino Europa zbog naglog remonta, a naredne godine desili su se korona i potres, pa se Animafest od 2019. odvija u SC-u, uz nadu de će se dogodine održati u kinu Europa.

Vesna Dovniković, bivša dugogodišnja glavna tajnica ASIFA-e i predsjednica ASIFA-e za Hrvatsku, rekla nam je da Animafest nikad nije imao problem s politikom jer je to ipak umjetnost animacije koja nije zanimala političare, kao što ih nije zanimala ni Zagrebačka škola crtanog filma. I ona se sjeća prevladanog animoziteta pojedinaca prema srpskoj animaciji, izvanrednog prijema njihovih filmova, bojazni ljudi zbog rata...

- Naš festival je imao poziciju mosta između istoka i zapada; ljudi koji se ne bi imali gdje sresti, sreli bi se u Zagrebu. Kako Rusi, tako i Kinezi kojima je Zagreb bio prvi izlazak u svijet, a i zapadnjaci su iskoristili situaciju. Na geopolitičkoj prednosti plovili smo mnogo godina, sada vidimo da to fali, ali i dalje se družimo, čak i pored interneta - zaključuje.