Fernand de Varennes izvanredni je profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Pretoriji i na Nacionalnom irskom sveučilištu u Galwayu. U fokusu njegovog znanstvenog rada su prava etničkih, jezičnih i vjerskih manjina, a autor je više od 200 radova objavljenih na 30 jezika. Od 2017. obnaša funkciju UN-ovog posebnog izvjestitelja o manjinskim pitanjima, a zbog zalaganja na tom području lani ga je nagradila Federacija europskih nacionalnih manjina (FUEN). De Varennes je prošlog ponedjeljka, u sklopu SNV-ovog međunarodnog skupa "Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima", u Zagrebu održao plenarno predavanje pod nazivom "Jezik, manjine i ljudska prava".

Rat u Ukrajini već je utjecao na jačanje militarizma i nacionalizma u regiji, a te se pojave šire i na ostatak EU-a, pa i globalno. Kako će se to odraziti na stanje ljudskih prava, posebno etničkih i jezičnih manjina?

U posljednjem periodu svjedočimo specifičnom fenomenu – rastu tzv. većinskog nacionalizma. Riječ je o pojavi koja je zapravo postojala i prije rata u Ukrajini. U velikom broju zemalja vidimo da dominantna populacija sve češće poseže za populizmom i zastupa jačanje suvereniteta nacionalnih država, pa čak i nauštrb primjene međunarodnog prava koje podrazumijeva zaštitu ljudskih prava. U tom kontekstu međunarodno pravo doživljavaju kao svojevrsnu prepreku na putu ostvarenja punog suvereniteta. Uostalom, smeta ih i što bi doslovna primjerna međunarodnih odredbi značila suzbijanje ili makar limitiranje rastućih nacionalizama. To je pojava koja se sve češće javlja i u demokratskim državama, a na meti onih koji provode takve politike najčešće su manjine. Tome smo svjedočili i kroz povijest, a i danas se manjine optužuje za širenje pandemije, označuje ih se kao neku vrstu prijetnje, kriminalce. Uzmimo za primjer Indiju, gdje se negiraju prava milijuna građana muslimanskog porijekla ili pak SAD gdje se pravo na glasanje ograničava Afro i Hispanoamerikancima. Na takve pojave nije ostala imuna ni Europa, gdje bilježimo porast antisemitizma i islamofobije.

Jezična geta obično postoje u dominantnom obrazovanju, u onim školama u kojima se inzistira samo na učenju jezika većine. Ironično je da su manjinske škole te koje potiču multijezičnost, dok većinske vrlo često odgajaju djecu koja tečno govore samo jedan jezik

Kako u svemu tome vidite ulogu različitih međunarodnih organizacija, prije svega Ujedinjenih nacija, čiji ste specijalni izvjestitelj?

Prema mom shvaćanju, fundamentalna uloga UN-a trebala bi biti jačanje međunarodnog poretka temeljenog na zaštiti ljudskih prava. U suvremenom dobu to podrazumijeva i suočavanje s novim oblicima populizma i nacionalizma, koje zastupaju pripadnici većinskih naroda ili bilo kojih drugih grupacija. Međunarodne organizacije bi trebale stati u obranu najranjivijih. Naime, recentna istraživanja pokazuju da je oko tri četvrtine govora mržnje na društvenim mrežama usmjereno protiv pripadnika manjina, a predstavnici UN-a, ako izuzmemo neke od mojih aktivnosti, gotovo da uopće i ne govore o tom problemu. Istodobno, tri četvrtine osoba koje ne posjeduju nijedno državljanstvo, a time ni brojna prava, također pripadaju manjinskim skupinama. I to najčešće nije slučajno, već se radi o intenciji. Uzmimo za primjer muslimane Rohingya u Mianmaru, pripadnike ruske manjine u baltičkim državama, Rome u nekim europskim zemljama... Zbog toga je nužno da UN presloži svoje prioritete i stane u zaštitu najranjivijih. Nažalost, UN često nastupa preopćenito, zastupajući stav da svi i svugdje trebaju biti zaštićeni. To je istina, ali u prvi plan trebamo staviti one koji u ovom momentu uistinu trebaju zaštitu. Mislim da u tom smislu ne radimo dovoljno, a riječ je o gorućim problemima koji utječu na destabilizaciju većeg broja država.

 

Upotreba jezika i pisma

A uloga EU-a? Ranije ste isticali da je to prije svega ekonomska zajednica i kako je naivno vjerovati da joj je u fokusu zaštita ljudskih prava.

Mislim da bi EU trebala postati zrelija, odnosno da uz ekonomski postane i jači politički subjekt. To znači da snažnije mora braniti prava svojih građana. Ako imate političku zajednicu koja u dovoljnoj mjeri ne štiti ljudska prava, onda vam se otvara prostora za arbitrarnost, pa čak i diskriminatorne prakse unutar institucija. Jedno od područja u kojem je EU posebno slaba je zaštita prava manjina. Prisjetimo se 2017., kada je FUEN pokrenuo građansku inicijativu "Minority SafePack". Njome se FUEN pred europskim institucijama založio za donošenje mjera potrebnih za opstanak jezičnih i nacionalnih manjina, i u tu je svrhu prikupio više od milijun potpisa građana Europe. Inicijativu je odobrio Europski parlament, ali su na kraju članovi Europske komisije odbacili gotovo sve FUEN-ove prijedloge. Drugim riječima, Europska komisija je milijunu europskih građana poručila kako je irelevantno to što traže. Pritom su posegnuli za argumentom kako je po pitanju zaštite nacionalnih manjina sve u redu. Smatram da je to bila pljuska u lice svim pripadnicima manjina. Neugodnom me iznenadila takva reakcija entiteta koji bi prije svega trebao biti demokratski. A kako možeš biti demokratski ako odbijaš stavove milijuna ljudi i to okupljenih oko građanske inicijative, odnosno mehanizma koji je EU sama kreirala kako bi svojim stanovnicima omogućila da participiraju u izgradnji njenih politika.

Već ste spomenuli da predstavnici većeg broja svjetskih vlada ne primjenjuju međunarodno pravo, kao što je to u Europi slučaj s Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina. Vi se tokom svog mandata bavite pritužbama o kršenju prava. Je li vam ijedna pristigla iz postjugoslavenskih država?

Većina pritužbi koje pristižu iz europskih zemalja odnose se na diskriminaciju Roma. Koliko se sjećam, posljednjih godina nismo zaprimili nijednu s područja bivše Jugoslavije. Kada ste već spomenuli Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe, moram reći da se radi o poprilično slabašnom mehanizmu. Kao što joj sam naziv govori, ona je okvirna, što znači da se radi o dokumentu koji se ne može izravno primijeniti unutar pravnog sustava ijedne zemlje-članice. Znam da se nekima neće svidjeti ono što govorim, ali u ovom slučaju se radi o svojevrsnom triku. S jedne strane, tom se konvencijom nacionalnim manjinama jamče gotovo sva prava, a s druge je ona, zbog svog neobvezujućeg učinka, često mrtvo slovo na papiru.

Mislite li da bi to trebalo promijeniti?

To nije nemoguće, ali je jako teško. Doslovno bi podrazumijevalo ponovno pokretanje procesa ratifikacije konvencije.

Nedavno je Vijeće Europe usvojilo novu Preporuku o suzbijanju govora mržnje, kojom se od država-članica traži da od njega dosljednije štite manjine

Što je s Hrvatskom, jeste li upoznati s problemima s kojima se ovdje suočavaju pripadnici nacionalnih manjina?

Ukratko, nedovoljno sam upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. Ovdje sam prvenstveno stigao kao sudionik konferencije u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, a ne kao istražitelj. Trenutno nisam u službenoj misiji. To mogu samo ako imamo dozvolu Vlade, pa vam mogu iznijeti samo načelne stavove.

Specifična je situacija na istoku zemlje, posebno u Vukovaru, gdje lokalne vlasti već godinama opstruiraju pravo srpske zajednice na korištenje jezika i pisma u javnom prostoru.

Nažalost, nisam u mogućnosti komentirati konkretnu situaciju. Kada govorimo o međunarodnom pravu, postoje dokumenti kojima su propisana prava na upotrebu manjinskih jezika. U njima se navodi da upotreba jezika može podrazumijevati i upotrebu specifičnog pisma te da bi se pojedinim grupama, čiji broj na nekom teritoriju prelazi određeni postotak, trebalo omogućiti korištenje njenog jezika i pisma u javnim institucijama. Osporavanje toga prava u školama, bolnicama i drugim javnim institucijama moglo bi biti diskriminatorno.

U Hrvatskoj, ali i drugdje, većina prava nacionalnih manjina, uključujući i pravo na korištenje jezika i pisma, upravo ovisi o postotku koji pripadnici manjina čine u lokalnim zajednicama. Je li to najbolje rješenje, koje su moguće alternative s obzirom na to da bi zbog depopulacije neke manjine u kratkom periodu mogle ostati bez postojećih prava?

U nekim sredinama se koristi drugačiji pristup. Recimo, Južnom Tirolu u Italiji, gdje živi značajan broj pripadnika njemačke jezične manjine, dodijeljen je status autonomne regije. U takvim slučajevima je lokalnim zajednicama, odnosno manjinama omogućeno da same odlučuju na koji način se žele koristiti svojim jezikom i pismom te kako će organizirati vlastite škole. Riječ je o dva radikalno različita modela i pritom oba mogu biti dobra. No za same manjine je na duže staze, naravno, prihvatljiviji model koji podrazumijeva autonomiju. On im ne jamči samo jačanje vlastitih zajednica, nego često i opstanak. S druge strane, imamo primjer Finske, gdje je u jednoj općini pravo na upotrebu švedskog jezika također uvjetovano postotkom govornika. Međutim, sve i da taj postotak padne ispod razine najnižeg propisanog zakonom, govornicima manjinskih jezika se njihova prava jamče i dalje, makar na određeni period. Jednom kada se dosegnu željena prava na upotrebu jezika, njih naprosto ne bi trebalo ukidati odmah po novom popisu stanovništva.

Koje su uloge i prednosti manjinskog obrazovanja u suvremenom dobu? Naime, nacionalisti, ali ne samo oni, takvu vrstu obrazovanja u Hrvatskoj često optužuju za segregaciju djece?

Nikako se ne slažem s takvim stavovima. Ako pogledate istraživanja UNESCO-a i Svjetske banke, jasno je da manjinske škole ili one u kojima se nastava izvodi na manjinskim jezicima itekako doprinose razvoju dvojezičnosti. Uostalom, dokazano je da djeca kojoj je omogućeno da uče na materinjem jeziku postižu daleko bolje rezultate. Pošto djeca pripadnici manjina uče i većinske jezike, ne vidim kako bi to utjecalo na stvaranje geta. Zapravo, jezična geta obično postoje u dominantnom obrazovanju, u onima školama u kojima se inzistira samo na učenju jezika većine. Ironično je da su manjinske škole te koje potiču multijezičnost, dok većinske, vrlo često, ovisno od države do države, odgajaju djecu koja tečno govore samo jedan jezik. Postoji odluka Međunarodnog suda pravde u kojoj jedan sudac ističe da osnivanje škola koje podučavaju manjinske jezike nema nikakve veze s rasizmom ni segregacijom. Zaključio je da je takvo nešto u multietničkim sredinama zapravo jedino razumno.

 

30 godina od Deklaracije

Dakle, riječ je o prednosti?

Apsolutno. Uostalom, ne postoji ni za što izreka "Što više jezika znaš, to više vrijediš". Multijezičnost otvara više različitih vrata. Žalosno je da neki pojedinci pa i predstavnici vlada to ne shvaćaju. Manjinsko obrazovanje ne predstavlja nikakve barijere. Baš suprotno, itekako je korisno za djecu. Ako baš hoćete, manjine imaju pravo da se obrazuju na svojim jezicima u vlastitim, ali i javnim, većinskim školama i prema brojnim međunarodnim propisima.

Govorili ste o porastu govora mržnje usmjerenog protiv manjina. Tome svjedočimo i u Hrvatskoj, posebno od pristupanja Uniji. Lani ste, tokom prezentacije svog izvještaja, izjavili kako holokaust nije započeo s plinskim komorama, već govorom mržnje. Rade li lokalne vlasti dovoljno na rješavanju tog problema?

U rješavanju toga problema postoje dva pristupa: mrkve i batine. Mislim da je jedna od glavnih zadaća vlada promocija inkluzivnosti i bogatstva različitosti, što predstavlja pristup mrkve. Nijedna država nije monoetnička, monoreligijska ili monojezična. Nažalost, postoje vlade koje ne slave to bogatstvo, a u ovom trenutku, kada svjedočimo porastu netolerancije u gotovo svim krajevima svijeta, to je potrebnije nego ikada. Pristup batine pak predstavlja donošenje zakona kojima se sankcioniraju govor mržnje i drugi oblici nasilja usmjereni protiv manjina. Većina europskih država ima takve zakone, ali brojni izvještaju pokazuju da se te odredbe često ne primjenjuju u praksi. Primjeri iz pojedinih zemalja dokazuju da represivni aparati i državnim odvjetništvima to nije prioritet. Uostalom, u nekim državama naprosto nije ni poželjno procesuirati one koji krše antidiskriminacijske propise. Nedavno je Vijeće Europe usvojilo novu Preporuku o suzbijanju govora mržnje, kojom se od država-članica traži da dosljednije štite manjine od takvih štetnih pojava. Bilo mi je drago kad se to dogodilo jer većina drugih institucija zapravo još ne prepoznaje da su upravo pripadnici manjina najčešće izloženi govoru mržnje. Takav postupak mi djeluje ohrabrujuće.

Što će vam biti u fokusu rada do kraja mandata kao posebnog izvjestitelja UN-a?

Uskoro nas čeka obilježavanje 30. godišnjice usvajanja UN-ove Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. Smatram da nam to treba biti povod za reevaluaciju dosegnutih napredaka, da vidimo što trebamo promijeniti ili tek napraviti. Ako ćemo iskreno, UN od usvajanja Deklaracije nije puno napravio na području zaštite manjina, pa će u mom fokusu biti pokušaj promjene takvog pristupa. Nadam se da ću uspjeti u tome.

Kako to objašnjavate?

Deklaracija je donesena u kontekstu raspada Jugoslavije i u tom momentu su UN i druge institucije, prije svega one europske, prepoznale kako je potrebno dodatno zaštititi prava manjina koje su ugrožene ratovima. Međutim, od toga nisu puno dalje odmaknule, nego su svoj fokus prebacile na neke druge skupine. Recimo, autohtone, starosjedilačke narode. Oni u UN-u danas imaju posebno mjesto, vlastiti stalni forum koji zastupa njihove interese. Nedavno su takav forum dobile i osobe afričkog porijekla. Nacionalne, jezične i vjerske manjine još uvijek nemaju takvu vrstu tijela. Zbog toga na godišnjicu donošenja spomenute deklaracije gledam na kao priliku za promjenu. Štoviše, prvi put u 30 godina na Općoj skupštini UN-a u New Yorka održat će se događaj na visokoj razini kojem će u fokusu biti spomenute, ranije zaboravljene manjine. To znači da bi sve vlade koje su zastupljene u Općoj skupštini trebale raspravljati i o tim pitanjima.