Mnoge se dileme nameću onome tko se danas u novinama prihvaća zadatka da piše o sto godina postojanja KPJ/SKJ. Povod je osnivački kongres održan 24. aprila 1919. u Beogradu. Logika feljtona nameće dakle i logiku historiziranja. Početi s početkom, pa razvojem događaja, slavnim povijesnim vremenima koja imaju i svoj kraj, pa i nekakav život poslije smrti. No svaki pokušaj periodizacije koji prihvatimo toliko je opširan da u razradi zahtijeva puno više prostora od jednog feljtona u pet nastavaka. Uzmimo samo ovakvu podjelu: preteče komunističkog organiziranja, a to znači povijest socijaldemokratskog radničkog pokreta od sredine 19. stoljeća u Austro-Ugarskoj, Turskoj, novooslobođenoj Srbiji. Faza ujedinjenja i konsolidacije, početkom 1920-ih godina. Doba državnog terora i ilegalnog rada, obračuni frakcija i uloga Kominterne. Pripreme za narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju, od 1938. nadalje. Sam rat, partizanski većim djelom, ali i armijski u posljednje dvije godine ratnih operacija. Obnova i izgradnja zemlje, što po ruskom modelu, što u odstupanju od njega. Pa sukob sa Staljinom, koji samo kulminira 1948., a prisutan je cijelo vrijeme Titova položaja na čelu partije. Komunisti su dali inicijativu i za uvođenje samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, u svim njegovim fazama, gdje se njihova pozicija radikalno mijenjala. Na kraju Jugoslavije kao države razdoblje je 1980-ih, koje opet možemo podijeliti u dva nejednako dekadentna dijela, raspad i nestajanje SKJ kao organizacije. No i prevođenje njegovih dijelova u nove stranke, sada u pravilu republički i pokrajinski zasnovane. Ukratko, vidimo da se povijest KPJ/SKJ u velikoj mjeri poklapa s općom poviješću dvije Jugoslavije ili barem s njihovim socijalnim i političkim povijestima. A to je jedno ogromno gradivo, za koje nam i samo ulaženjem na ‘srednjoškolskom nivou’ (iako takvih srednjih škola više nema) treba, u vremenskom smislu, barem jedno polugodište, a u prostornom desetak nastavaka.
Veliki trenuci u stogodišnjem životu partije onaj su živi zalog naše budućnosti i danas, kada u smiješno prevelikom broju tzv. političkih stranaka, a ustvari poduzeća za reprodukciju postojećeg, uzalud tražimo natruhe politike koja će nas izvući iz ćorsokaka
Drugi je način da se okanimo ćorava posla i sasvim napustimo ambiciju da ćemo ovdje uspjeti ispisati neku historiju KPJ/SKJ, pa još k tome nešto pridodati već općepoznatim stvarima (ili se postavljati u polemičkim pogledima na pojedine ljude, događaje i podjele, kojih ne nedostaje i na našoj, nerevizionističkoj strani, da sada zanemarimo polemiku s revizionistima). Da onaj tko poznaje ovu tematiku, možda ipak sazna nešto novo o njoj. Ali prava nada je da ćemo privući one koji do sada nisu imali interesa da se time bave, a ovdje će uvidjeti da bi to moglo biti važno. Pritom, naravno, mislimo na mlađe čitaoce. Pa već i u autora koje smo konzultirali i s kojima smo razgovarali na djelu je smjena generacija. Tako da na odsjecima povijesti, ali i u organizacijama civilnog društva, živi i radi jedna kritična masa novih istraživača jugoslavenske prošlosti, pa onda unutar nje i prošlosti KPJ/SKJ.
Odustanemo li od iole sistematičnog historiziranja, što nam preostaje? Uvijek neka vrsta problemskog pristupa. Pronaći nekoliko niša u preobilju povijesnog materijala, ali i tematskih monografija i radova, te u razgovoru sa sugovornicima pokušati riješiti barem neke dileme iz prošlosti partije. Primjerice, kako se u raznim fazama mijenjao odnos između klasnog i nacionalnog problema, kada je partija, kako je pisala historičarka Gordana Vlajčić, mislila da nastupa vrijeme ‘čiste klasne borbe’, a kada je uvukla nacionalna i seljačko pitanje u funkciju revolucije. Ili: kako je partija vidjela svoj različiti ‘izvansistemski položaj’ u različitim koncipiranjima projekta socijalističkog samoupravljanja. U kojem je smislu i ona trebala odumirati, prepuštajući svu vlast direktno samoupravno organiziranoj radničkoj klasi? Na temi komunista i samoupravljanja beskonačno se sastančilo, sada već po republičkim partijskim tijelima. Mi smo konzultirali zbornik ‘Komunisti i samoupravljanje’, koji je samo izbor iz šireg naučnog savjetovanja ‘SKJ u uvjetima društvenog samoupravljanja’ održanog na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu od 19. do 21. januara 1967. A kako se tek postaviti u borbi klanova, u što se pretvorio sukob među republičkim partijama, otvoreno sredinom 1980-ih, a latentno i prije tog vremena?
Na kraju smo se odlučili za neku vrstu kombinacije ove dvije metode: historizacijske i problemske. Uostalom, one se u realnom životu i ne mogu ovako arhetipski odvajati. Tajna svakog fenomena je i u njegovoj genezi, a sve što jest, za nas materijaliste i marksiste jest ujedno i povijesno. Ono što je sigurno jest da ovakav pristup nužno mora ostati fragmentarnim. On ne može ni dotaknuti, a kamoli iscrpiti svu problematiku prisutnu oko stogodišnjice postojanja KPJ. Pa ipak, nadamo se da ćemo reći nešto više od prigodnih novinskih članaka koji su tim povodom ovih dana izlazili. I dok desnica koristi svaku priliku da napada tekovine socijalizma, pa onda i KPJ kao jednog od njegovih tvoraca, a što je po logici ‘novog’ pobjedničkog početka restauracije rubnog kapitalizma i razumljivo, manje razumljivi su zaključci do kojih često dolaze oni koji bi htjeli biti dobronamjernima spram socijalističkog naslijeđa, spram djela partije, pa i reći koju o smislu današnjeg značenja našeg bavljenja ovom tematikom. Jer tu je, po mišljenju ovog autora, na djelu svojevrstan paradoks. Nazovimo ga istovremenim viškom i manjkom entuzijazma za predmet svoga proučavanja. ‘Višak’ bi se mogao svesti na razne apologije, pitanje je je li nostalgija tu još prava riječ, pa onda možda i za melankoliju na ljevici. S jedne strane, nikada dovoljno divljenja djelu ilegalaca, partizana, organiziranih snaga revolucije. Što je isto tako donekle razumljivo, pozovemo li se na psihoanalitički princip povratka potisnutog. Samo što je u tom povratku često prisutno malo znanja i još manje prerade ili, bolje, prorade materijala koji se razmatra. No ono što više čudi jest gotovo unisoni zaključak, naročito u mlađih pisaca i istraživača, da su to sve svjedočenja jednog vremena koje je zauvijek nestalo. I tu je taj ‘manjak’. Tako da se prošlog vremena i partije u njemu moramo sjećati, ali ne i nešto naučiti za današnje borbe, koje se navodno odvijaju u svijetu potpuno drugačijem od onoga u kojem je djelovala KPJ.
Diskontinuitete u povijesti nitko razuman neće negirati. To da države nastaju i nestaju, da partije nastaju i nestaju, da cijeli narodi i jezici (ako je to nekome vruća tema) nastaju i nestaju, povijesne su činjenice. Vrijeme se ne kreće pravocrtno. Od zamišljenog do realiziranog cilja. Pa onda od napuštanja jednog cilja i prihvaćanja novog. To bi bila ideja promjena paradigmi. I tako uvijek ispočetka. Ciklički. I ciklusi, naravno, postoje, posebno npr. u logici kapitalističkih kriza i mi smo sigurno usred jednoga. No postoji i spiralno kretanje prema ‘gore’, ‘naprijed’ ili kako već vremenski i prostorno odredimo našu ideju napretka. I to ne samo u svijesti o slobodi. Već i u slobodi samoj. Zato su političke sekvence moderne povijesti, događale se one prije 50, 100 ili 150 godine, više ‘sada i ovdje’, više ispunjeno, povijesno vrijeme, od praznih stranica, vremena ‘izvan povijesnog događanja’ (kako bi rekao filozof Milan Kangrga) koje prečesto živimo. Zato su veliki trenuci u stogodišnjem životu partije onaj živi zalog naše budućnosti i danas, kada u smiješno prevelikom broju tzv. političkih stranaka, a ustvari poduzeća za reprodukciju postojećeg, uzalud tražimo natruhe politike koja će nas izvući iz ćorsokaka, kojem sve te stranke, koje i nisu glavne uloge u drami svoga života, bezglavo hrle.
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije izašle su barem tri ‘službene’ historije kpj/skj. Radi se o knjigama na kojima su radili instituti i grupe autora i nakon toga bi se nastavljala diskusija o dobrim mjestima i propustima u radu
Što je to zastarjelo iz zadnjih odlomaka poznatog programa SKJ iz 1958. gdje se govori, u duhu mladog Marxa, o potrebi nadilaženja svega postojećeg? Ono što klasici marksizma u ‘Manifestu komunističke partije’ opisuju kao pretvaranje svega naoko čvrstog i postojanog u dim, zlobnik bi rekao da je zadesilo i samu KP. No program SKJ ne govori nigdje da prvi pokušaj mora do kraja uspjeti. On čak ne govori ni o tome da Jugoslaviju kao državu treba po svaku cijenu sačuvati, iako je njezino nasilno razbijanje, naravno, bilo mračno i nije se smjelo dogoditi. ‘Mi se ne zadovoljavamo postignutim: mi sebi postavljamo još složenije i još teže zadatke. Jedinstvo naših redova uslov je da ih ostvarimo. Ciljevi i ideje koje smo upisali u svoj Program postaju vodilja naše borbe, obaveza i čast revolucionarnog života svakog jugoslovenskog komuniste.’ Kritika je humus u kojem ruje stara krtica revolucije. Pa ako je partija kao jedna konkretna organizacija – SKJ – i propala, to nije zato što je bila dogmatskom i ‘totalitarnom’, već zato što je poštena većina i u toj partiji uvidjela da je narod u jednom trenutku više ne želi, a vladati na silu protivilo se svim njihovim uvjerenjima. Još ćemo se vraćati na tu logiku samodokidanja. Tu je i odgovornost komunista za raspad jednog sistema, ali krivnja je u zločinaca koji su došli s druge strane, onkraj komunističkog programa, ma koliko neki od njih bili i članovima SK.
O toj odgovornosti govori zadnji odlomak Programa: ‘Da bismo izvršili svoju istorijsku ulogu u stvaranju socijalističkog društva u našoj zemlji moramo sve svoje snage posvetiti tome cilju, biti kritični prema sebi i svome djelu, biti nepomirljivi neprijatelj svakog dogmatizma i vjerni revolucionarnom stvaralačkom duhu marksizma. Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno, i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!’ Između ciničkog i emfatičkog čitanja ovih redaka krije se i sva lepeza mogućih razloga zašto se danas ponovno bavimo historijom KPJ/SKJ.
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije izašle su barem tri ‘službene’ historije KPJ/SKJ i mi ćemo ih sve konzultirati. Radi se o knjigama na kojima su radili instituti i grupe autora i nakon što je rad završen nastavljala bi se diskusija o dobrim mjestima i propustima u radu. Tako da su ti priručnici bili više work in progress negoli neke svete krave koje bi kanonizirale službene istine o nekim povijesnim epizodama. Naravno da su one bile i rezultat trenutnih odnosa moći u vrhu znanstvene i političke zajednice te da su ih uvijek pisali provjereno ‘podobni’ pobjednici. No i tu je bilo iznimaka, a jedna je postala i previše poznatom. A to je revizionistički rad Franje Tuđmana u Institutu za izučavanje radničkog pokreta u Beogradu.
Knjige koje spominjemo su ‘Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije’, redakcija Rodoljub Čolaković, Dragoslav Janković i Pero Morača, Institut za izučavanje radničkog pokreta, Beograd 1963.; ‘Istorija Saveza komunista Jugoslavije; kratak pregled’, napisali Pero Morača, Dušan Bilandžić i Stanislav Stojanović, drugo izdanje, Rad, Beograd 1976.; ‘Povijest Saveza komunista Jugoslavije’, autori Janko Pleterski, Danilo Kecić, Miroljub Vasić, Pero Damjanović, Fabijan Trgo, Pero Morača, Branko Petranović, Dušan Bilandžić i Stanislav Stojanović, Izdavački centar ‘Komunist’, Narodna knjiga i Rad, Beograd 1985. Te knjige obiljem podataka osnova su za historizacije, no interpretacija se, naročito u posljednja dva desetljeća postojanja socijalističke Jugoslavije, znamo, namnožilo. Problemskih studija, monografija, autobiografija, radova svih tipova ima vrlo mnogo. A pošto su ih pisali uglavnom profesionalni povjesničari i političari, radi se u pravilu o debljim tomovima. Bilo kako bilo, gledali smo da osim literature imamo i izjave sudionika za zadnje razdoblje, kada već svjedoka za vrijeme između dva rata gotovo da i nema među živima, odnosno znalaca i eksperata raznih generacija za pitanja cjelokupne povijesti KPJ/SKJ.
(Nastavlja se)
