Na radost sve one braće i sestara, svih onih mojih bližnjih neodgojenih na alegorijskim postulatima Tinovoga "krivovirna pravca" i na iz toga izlučenim izvedenicama "pravovirna krivca" što će sad na me popizditi; ma, iskrnji naš brat bratu i brat sestri, Boris Dežulović, u manjoj je zavadi s Isukrstom od punih trajekata naših biskupâ i vlakova svećenikâ koji se među nama, vjerničkim pukom iliti metaforičkim stadom, što je lirski eufemizam za stoku, najčešće nadmeno i oholo kočopere nimalo metaforički poput pivca u dvorištu među kokošima.
To tvrdim kao sakramentalni kršćanin i punokrvni katolik ("katolik jedan kroz jedan" iliti totus catholicus kako Dežulovića opisuje fra Drago Bojić), pod punom materijalnom, kaznenom i blablabla... odgovornošću. Jerbo, i po katekizmu Katoličke crkve i po Bibliji sviju katoličko-pravoslavno-protestantskih konfesija, sakramentalno kršćanski i punokrvno katolički dužan sam navijestiti i obznaniti kako je drug Boris puno bliži Isukrstu od nebrojenih poniznih ovčica i skromnih kravica, farizejskih klečadura po trgovima, parkovima i nasadima.
Godinama kritički pišući o nakaradnim pojavama unutar vjerskih zajednica, Boris Dežulović nerijetko je izazivao nemalu sablazan, iritirajući ponajprije one koji su ogrezli u farizejšćinu i koji su doživjeli prepast ugledavši nakazu od vlastitog lica licemjerja u zrcalu koje im je k čunci prinio rečeni autor.
Najveći dio te svoje "religiozne" publicistike objavljivane u više novina ili portala disperziranih po državama bivše države, sabrao je na čak 600-tinjak stranica knjige "Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg". Ni u jednom tekstu pisac se nije izrugivao ni s Isukrstovim riječima ni s porukama evanđelja, nego je helicere svojih kritika i ironija gestom vrhunske satire upravljao ravno u prsi posvećenim glavama i praktičnim kršćanima kod kojih je bio evidentan razlaz i od Isukrsta i od evanđelja!
Vješto koristeći citate iz Biblije (uz jasno navođenje svetopisamskog mjesta iz kojega potječu), dodatno je porazio tobože ponizne klerike i tovraže skrušene laike. Štoviše, neki dijelovi pojedinih eseja iz ove knjige – već po čistoći humane poruke! – trebali bi postati i dijelom kanona Svetog pisma, odnosno makar katekizma ili kakvog priručnog vademekuma.
Ama, s današnje promatračnice ukusa uha i okusa oka ova kazališna predstava jamačno je ne samo akutno subverzivna i vulgarna, već eklatantno skaredna kao vrlo naglašena beštimadurska scenska grezaduršćina, gdje su koprolalija i blasfemija osnovni postulati izrijeka, riječju: najmanja jedinica izraza
Sagledaju li se s vrha do dna Borisovi tekstovi na kršćanske teme kolacionirani u knjizi "Summa atheologiae", koncentriranom čitatelju koji nema nesporazuma s kognitivnim rasuđivanjima i spoznajnim sposobnostima, uz minimum intelekta i na vrh noža poznavanja sažete skripte s najpopularnijim Isukrstovim tiradama, bit će jasno da je piscu polazišna točka za svaki tekst vazda bila neka nova parafraza onoga čuvenog, i izoliranog, Isukrstovoga popizditisa što je rezultirao njegovom prvom ofenzivom u hramu kad je razvalio stolove i derao se na trgovce, govoreći: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku" (Iv 2,16).
Knjiga "Summa atheologiae", zapravo je – Evanđelje po Borisu, Borisu Dežuloviću.
Samo sakramentalno pretili kršćani i praznokrvni katolici neće pravo razumjeti o čemu je ovdje riječ. Hm, ionako, kad se mnogim posvećenim glavama pogledaju tjelesa i gvace, već i odokativno je lako primijetiti kako su mnogi među njima više bogogojazni, nego bogobojazni... Prevladaše putenost i žlica nad duhovnošću, materija nada duhom.
A kako su selektivno, namjerno ne hoteći razumjeti intencije Dežulovićeve u njegovim "duhovnim" napisima, jednako su tako umjetno potpomognuto ne željeli pojmiti i sadržaj njegove kolumne "Jebo vas Vukovar". Ustvari, laž je da su napadači pročitali "samo" naslov ove kolumne; ne, to je prijesna laž: napadači na nj nisu pročitali ama ni naslov, samo su čuli za nj... Dežulovićev sad već kultni tekst "Jebo vas Vukovar", naravno, šokirao je šire tupaste mase, dok su šire intelektualne mase pravo razumjele dovitljivu alegoriju koja obezgrješuje tobožnju skarednost i debilima podmetnutu blasfemiju u njoj. Dežulovićev sad već kultni tekst "Jebo vas Vukovar", zapravo, prijevod je programa stranke Domovinski pokret posve razumljiv za široke tupaste mase.
Kad mi netko dokaže da nije grub i grez, odvratan i ogavan čin kirurga pri operaciji kad reže kožu i kida meso, buši hrskavicu i siječe kost da bi spasio zdravo tkivo i u konačnici život čovjekov, onda ću priznati da je Borisov tekst "Jebo vas Vukovar" grub i grez, odvratan i ogavan. Razumjeli ste, jasno: onako kako kirurg oku grubim činom spašava ljudima živote, jednako tako i Boris oku grezim riječima spašava život ljudî u Vukovaru… Konačno, to je primjenjivo i na sve njegove ine tekstove sakralne tematike, u kojima bez anestezije piše o Crkvi u Hrvata, često "autokefalnoj" Crkvi u Hrvata, koja svojim udaljavanjem od čovjeka, ustvari, gradi farmu za uzgoj – izgubljenih ovaca...
I, kao što je Isukrst bio rekao Petru: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18), tako je redatelj Hrvoje Korbar poručio Borisu: ti si autor libra "Summa atheologiae" i od tog libra učinit ću predstavu "Tako nam Bog pomogao" i ni na jednoj izvedbi neće biti prazne stolice! I bi tako...
Dosad je odigrana 20-ak puta, a ja sam je imao sreću gledati na festivalu "Ka Kultura u Tučepskin zaseocima" krajem srpnja. Na prvo gledanje ili slušanje, ova predstava kazališta Playdrama iz Splita učinit će se kao dramski prikaz nekovrsnog "ateističkog manifesta"; međutim, ukoliko je gledatelj ili slušatelj u stanju dozvati momentalnu budnost, trezvenost i prisebnost te ako je kadar razabrati primjenjivost Isukrstovih riječi u stvarnom životu deklariranoga katolika, e, jebiga, onda je, po svemu sudeći izgubljena ovčica, u velikom problemu pri mogućoj ćakuli sa Sinom Božjim...
Poneka gruba riječ, greza, tobože nepristojna i takoreći vulgarna, neće se odbiti od gledateljeva i slušateljeva čela, već će se, sasvim suprotno, u nj zabiti kao brokva u jelovinu ili, jezikom predstave, kao kurac u pizdu. I, pritom se izgubljene ovčice – kao i, evo baš sada neki od čitatelja, s naglaskom na čitateljice dok očima ližu preko ovih riječi – neće zgroziti nada suštinom i licemjerjem na koje se te riječi odnose i u koje uperit hoće svoje reflektore pomnje, nego će se brzopletošću instinktivnog, a ne intelektualnog refleksa uhvatiti za (grubu) riječ, a ne za (ogavno, kudikamo grublje) djelo...
Mlada publika će to prihvatiti i to je veliki problem za Crkvu, koja nije u stanju prepoznati "znakove vremena" i primijetiti kako je klepsidra prosijala pijesak – star doduše dvije tisuće godina, ali ga je, jebiga, ipak najzad i prosijala – i da su nepovratno nestala doba u kojima se iz godine u godinu, iz dekade u dekadu, iz vijeka u vijek moglo prelijevati vazdazelene i vazdažive floskule po formuli perpetuum mobile, te da je naglo nastupilo vrijeme koje je u trenutku poništilo analogna iskustva i ponašanja, te je gotovo preko noći uvela u svakodnevicu obijesnu digitaliju na koju mnogi još nisu spremni. Biskup Mate Uzinić to je skužio, i papa Frane, i mnogi drugi; ali, fosil kamene kosti dobro ugrađen kao kamen zaglavni još će dugo pružati otpora...
Da bi se od heterogene knjige dao načiniti dramski okvir, Hrvoje Korbar je uzeo likove Boga, Krista, anđela i Gospe, koje su utjelovili sjajni mladi glumci Stipe Radoja, Donat Zeko i Stipe Jelaska (anđeo i Gospa). Oni na odista brutalan i radikalan način propituju, ponajprije, odnos Hrvatâ i Boga, Crkve i društva, Crkve i Boga... Predstava je vrlo motorična, i impulzivna, živa i vibrantna, pa stotinjak minuta prođe i brže od stanke koje nema.
Poznajući vrlo dobro sadržaj ove knjige, ostaje mi jedino žal nad spoznajom kako je u knjizi ostalo enormno puno zgodnih citata, aforističkog streljiva s metaforama umjesto baruta, te da su se te ingeniozne Dežulovićeve šajete efektno mogle iskoristiti kao dramske replike.
Ama, s današnje promatračnice ukusa uha i okusa oka ova kazališna predstava jamačno je ne samo akutno subverzivna i vulgarna, već eklatantno skaredna kao vrlo naglašena beštimadurska scenska grezaduršćina, gdje su koprolalija i blasfemija osnovni postulati izrijeka, riječju: najmanja jedinica izraza. Na taj jezik smo naučili u svakodnevnoj kolokvijalnosti oko sebe, ali još uvijek nismo posve svikli da taj oblik trajanja na koji smo pristali još vidimo i na kazališnoj pozornici. Pa da tome – slobodi Bože! – još i plješćemo... Aplauze smo ipak namijenili i rezervirali za oaze gdjeno uspijevaju kaktusi i palme kudikamo otpornije na našu umjetno potpomognutu moralnu sljepoću.
I onda nas noge dovedu do na predstavu "Tako nam Bog pomogao" kad, i gdje, Dežulovićev tekst glasnom toljagom glumaca razbije blještavi kaleidoskop lažnoga šarenila, te umjesto tog samljevenog stakla preda nas iznese, rečeno je, pravo pravcato zrcalo, ogledalo ilitiga špigl, u kojemu svatko od nas može nesmetano ugledati neumiveni vlastiti nam portret: lice licemjerja s kakvim idemo leći, a ne lice kakvim izlazimo iz kuće.
