Briselski sporazum je na samrti. Kad su ga prije šest godina Beograd i Priština potpisali pod pokroviteljstvom i uz garancije Europske unije, sporazum je Srbiji omogućio dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU, a i Kosovu je otvorio europske perspektive koje su se u početnoj fazi trebale iskazati kroz uključivanje kosovske privrede i društva u regionalne procese i integracije, ali i kroz viznu liberalizaciju koju su članice EU-a trebale odobriti kosovskim građanima.

Beograd je ispunio skoro sve svoje obaveze koje je preuzeo potpisivanjem sporazuma, a Priština se oko ključne svoje domaće zadaće, kojom se od nje tražilo da formira Zajednicu srpskih općina (ZSO) kao srpsku manjinsku političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju, prvo vrtjela kao mačka oko vruće kaše. Potom je Zajednicu proglasila neustavnom i neprihvatljivom jer bi se njezinom realizacijom Kosovo federaliziralo i na njegovu teritoriju instalirao srpski entitet sličan Republici Srpskoj u BiH.

Paralelno s rastom otpora protiv formiranja ZSO-a u kosovskoj politici je zaživjela, a potom počela jačati opcija po kojoj je za albanske nacionalne interese bolje pristati na srpsko-albansko etničko razgraničenje nego na federalizaciju Kosova. Srpska autonomija trajno bi vezala barem dio Kosova uz Srbiju, a prepuštanje kosovskog sjevera s većinskim srpskim stanovništvom Srbiji osim što bi dodatno etnički homogeniziralo Kosovo otvorilo bi vrata i njegovu ujedinjenju s Albanijom. Jedan od glasnijih zagovornika razgraničenja među albanskim političarima postao je kosovski predsjednik Hashim Thaci, a u tome ga je podržao i albanski premijer Edi Rama. No i protivnici razgraničenja i promjene granice, ali i formiranja srpske autonomije nisu sjedili prekriženih ruku, već su krenuli u kontraofanzivu koja se sada već pretvorila i u negaciju Briselskog sporazuma jer pokušava vratiti dijalog o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine u fazu prije njegova potpisivanja, kad se iz perspektive Prištine činilo da je samo pitanje dana kad će Kosovo postati članica UN-a i ostvariti puni međunarodni suverenitet.

Povod da krenu u otvoreno miniranje Briselskih pregovora dio kosovskih političara, predvođenih premijerom Ramushem Haradinajem, pronašao je u uspješnom srpskom miniranju kosovskog kandidiranja za članstvo u Interpolu, pa su uveli enormne dodatne carine na uvoz srpske robe na Kosovo, navodno kao odgovor na neprijateljsko srpsko miniranje kosovskog integriranja u međunarodne institucije. Danas je još očitije da dupliranje carina na srpsku robu nije samo revanš za srpsko miniranje kosovskog učlanjenja u Interpol jer je u međuvremenu uslijedio niz poteza kojima se Srbiju tjeralo da trajno digne ruke od sporazuma. Među njima se ističu formalno pokretanje procesa formiranja kosovske vojske i nacionalizacije hidroelektrane Gazivode te Rudarsko-topioničarskog kombinata Trepča koji sada funkcionira u dva odvojena poduzeća – Trepča jug, koje zapošljava oko 1300 uglavnom albanskih radnika i posluje s gubitkom, te Trepča sjever, koje s 2400 srpskih radnika posluje pozitivno. Kruna tih poteza bilo je prošlotjedno parlamentarno izglasavanje ‘Platforme o dijalogu o konačnom, sveobuhvatnom i pravno obavezujućem sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Kosovo i Republike Srbije’.

Platformom su definirani maksimalistički ciljevi albanske politike koji ni albanskim, a pogotovo srpskim pregovaračima ne ostavljaju nimalo prostora za postizanje kompromisnog rješenja. Radi se zapravo o ultimatumu kojim se od Srbije, ali i ostatka svijeta traži da priznaju Kosovo u sadašnjim granicama, da ga prime u članstvo UN-a, Vijeća Europe i Europske unije, da mu priznaju ekskluzivno pravo da raspolaže prirodnim i ostalim resursima i da o tome ni sa kim ne pregovara, da prihvate da na Kosovu neće biti nijedne druge razine vlasti osim lokalne i središnje državne, da se slože s formiranjem specijalnog suda za srpske ratne zločine na Kosovu, da priznaju pravo Kosova da dobije ratnu odštetu od Srbije…

Briselski sporazum i pregovori koji su uslijedili sve su te ultimatume, koji su sada pobrojani u kosovskoj Platformi, izravno i neizravno stavili na srpsko-albanski pregovarački stol. Iz šturih informacija o pregovorima koji traju šest godina ipak se može nazrijeti da se tragalo za rješenjima o svim otvorenim pitanjima koja se tiču i albanske većine i srpske manjine na Kosovu, pa i onih svakodnevnih poput prelaska granice s pasošima ili osobnim kartama, srpskom privatnom, korporativnom i državnom vlasništvu, srpskoj kulturnoj i vjerskoj baštini na Kosovu… No sve se na koncu svelo na dva modela u kojima bi se sva ta brojna otvorena pitanja razrješavala: prvi je već zapisan u Briselskom sporazumu i rješenje vidi u formiranju srpske političke, kulturne i teritorijalne autonomije, a drugi je etničko razgraničenje s korekcijom granica uz recipročno davanje političke i kulturne autonomije preostalim pripadnicima srpske i albanske manjine na Kosovu, odnosno u Srbiji.

Kosovska politička elita je usvajanjem parlamentarne Platforme prekrižila oba modela i sve svoje političke žetone stavila na kartu unitarne kosovske države koja ni o čemu neće pregovarati sa Srbijom, ali i s drugim državama i njihovim asocijacijama, osim o tome kad će priznati takvo Kosovo i primiti ga u svoje članstvo. Službeni Beograd pak zasad ustraje da se briselski pregovori nastave tamo gdje su stali prije uvođenja prištinskih dodatnih carina na srpsku robu i pritom sve otvorenije govori da mu je najprihvatljivije rješenje etničko razgraničenje, ali decidirano ne odbacuje ni model srpske manjinske autonomije koja bi bila integrirana u kosovske državne i društvene institucije te bi specijalnim vezama bila povezana i sa Srbijom.

Problem je međutim što su se oko toga podijelile i najmoćnije države koje ganjaju svoje interese na Balkanu. Od ranije je jasno da dio njih radi svojih interesa Kosovo tretira kao dio Srbije, drugi su uvjereni da je odavno postalo samostalna i suverena država koju samo treba još primiti u UN, ali i među njima su sve brojnije one države koje navijaju za srpsko-albansko kompromisno rješenje, pri čemu su jedni skloni etničkom razgraničenju kao navodno trajnom rješenju, a drugi preferiraju europske modele rješenja koje uključuje manjinsku autonomiju i federalizaciju Kosova jer je u suštinu federalizma ugrađeno konsenzualno političko odlučivanje na kojemu počiva EU, ali i skoro sve razvijene europske države, pa i one koje su etnički homogene, ali poštuju i razvijaju svoju regionalnu šarolikost i nasljeđe. No otkad su migrantska kriza i Brexit doveli u pitanje i te postulate na kojima počiva današnja Europa, na udaru tih procesa očito su se našli i Briselski sporazum i srpsko-albanski pregovori o normalizaciji međusobnih odnosa, pa nije trebalo dugo čekati da i na Kosovu i u Srbiji zažive politike kojima je cilj njihovo eutanaziranje i ukopavanje u stare nacionalne rovove. Na Kosovu ih predvodi većinska vladajuća politička elita, a u Srbiji su palicu zasad preuzeli opozicijski politički lideri, ponajprije oni okupljeni u Savezu za Srbiju kojima se i pokapanje sporazuma i pregovora čini kao dobra prilika za rušenje Vučićeve naprednjačke vlasti.