U kuću portugalskog pisca Joséa Saramaga u Tíasu, gradiću na kanarskom otoku Lanzarote, ulazi se kroz prostoriju za druženje. U njoj dominiraju fotografije vulkanskog krajolika i crno-bijela slika koja prikazuje drvenu barku s migrantima. Samo je lani na Kanare na fragilnim brodicama sa zapada Afrike stiglo oko 32 tisuće migranata. Na stolu na ulazu u kuću posloženo je nekoliko predmeta. Mapa Lanzarotea, obavijest o radnom vremenu kuće i muzeja, plakat "Free Palestine, We stand with Gaza" i lokalne novine Diario de Lanzarote.
Na naslovnici novina fotografija je Bamoryja Coulibalyja, nogometaša koji igra za otočki klub Orientación Marítima. Čitajući intervju s naslovnice doznajemo da je Coulibaly rođen na jugu Obale Bjelokosti, kao treće od osmero djece. Majka je prodavala tradicionalne lijekove, otac bio električar. Coulibaly je prestao ići u školu s 13 godina i počeo raditi. Prvi mu je posao bio prodavanje kopački. Hodao je od škole do škole u Abidjanu, najvećem gradu u zemlji, kontaktirao zainteresirane za kopačke, dobivao postotak od prodaje. Dnevno je uspijevao zaraditi najviše tri eura, koje je davao majci.
Dio novca ipak je sačuvao za sebe. S tim je novcem kao četrnaestogodišnjak s dvojicom prijatelja, Ahmedom i Ousmaneom, sjeo u kombi prema Maliju. Odredište im je bio Maroko. Obitelj nije znala za njegov plan, otišao je bez pozdrava. Trojica prijatelja čula su savjete drugih mladih iz Abidjana koji su se javljali iz Maroka, govorili da ima posla. Putovanje je trajalo više od mjesec dana, spavali su u napuštenim kućama, jeli po poljima. Kad su stigli u Maroko shvatili su da stvari nisu onakve kakve su im bile prezentirane – njihovi su poznanici zarađivali tek toliko da prežive. Tako je i Coulibaly ostao preživljavati u Maroku, dvije godine je radio zidarske poslove. A onda je doznao za mogućnost odlaska na Kanare.
S još 38 ljudi ukrcao se na gumenjak. Ahmed i Ousmane su ostali u Maroku čekajući novu priliku za ukrcaj. "Znao sam da je opasno, ali nisam imao mnogo opcija. Znate da možete umrijeti, ali ipak preuzimate rizik, jer želite drugi, bolji život", opisuje Coulibaly novinarima. Dva su dana plovili, uz puno straha i nervoze. Nitko na brodu nije mogao sklopiti oka. Srećom, susreo ih je brod za spašavanje Salvamar i uspješno su se iskrcali na Lanzarote, svi živi. Kako je bio maloljetan, Bamoryja su smjestili u centar za maloljetnike, a nakon toga je još šest mjeseci proveo u skloništu.
Punoljetnost je za mlade često uzbudljiva vremenska točka preokreta, ali za njega nije bila. Morao je napustiti sklonište, izletio je na ulicu. Radio je što je i kako stigao, najprije u firmi za mramor, zatim kao sobar u hotelu. Paralelno je sam učio španjolski. A onda je dobio priliku raditi kao savjetnik u skloništu za maloljetnike, istom onom u kojem je i sam boravio. Tamo radi i danas, uz igranje nogometa. "Imao sam puno sreće", zaključno kaže novinarima Coulibaly. Od dvojice prijatelja s kojima je napustio Abidjan prije šest godina jedan još teško preživljava u Maroku, a drugi je umro na Atlantiku, tijekom pokušaja prelaska na Kanare.
Igranje nogometa za otočki klub ga veseli. Nekad je prodavao kopačke, a sada mu plaćaju da u njima igra. Ne može samo od toga živjeti, ali može malo lakše život kombinirati. Razgovor za Diario de Lanzarote završava željom ode u posjet familiji u Obalu Bjelokosti. Nije ih vidio šest godina i nada se da će ovog ljeta imati priliku. Da im se ispriča što je kao dijete otišao bez pozdrava, da im padne u zagrljaj kao dvadesetogodišnjak.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
