Iz ruku nam ispada kutija markera neon boje. Žuta, zelena i roza padaju jedna po drugoj na pod. Na nešto podsjeća taj prizor. Kad mozak odvrti film, ukaže se slika meksičkog golmana Jorgea Camposa na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1994. godine. Pa da, Camposov dres! A tu su i dozlaboga dosadne kolekcije u H&M-u i sličnim dućanima – ove godine i oni odaju počast markerima, ali nema u njima za oči ništa od sočnosti Camposovih dresova 1990-ih.
Tih je godina Campos igrao za Pumas UNAM i LA Galaxy i nastupao za meksičku reprezentaciju. Dok je većina golmana bila odjevno neupečatljiva, on je na teren izlazio šareno ušećeren, kao da je golman iz lunaparka ili cirkusa, ispao iz omota Slatke tajne. Cirkuski dojam pojačavale su njegove akrobatske obrane, teatralni letovi za loptom. Golmani su često trpani u sporedne nogometne redove, pa su i njihovi dresovi dugo bili zanemareni, u usporedbi s dizajnom i kvalitetom dresova za ostale igrače. Dok pravila nisu promijenjena 1970-ih, u domaćim su ligama diljem Europe i Južne Amerike uglavnom bili ograničeni na zelene, plave, grimizne i bijele majice, a za međunarodne utakmice uobičajene su boje bile žuta i crna. Od 1970-ih se počela širiti paleta, što je promjena koja se dogodila paralelno s uvođenjem televizora u boji u brojna kućanstva.
Sa svojih 1,68 m Campos je bio dosta nizak za vratara, a dresove neonskih boja s natripanim geometrijskim uzorcima koristio je i za vizualna ometanja protivnika. Kad je tek stigao u Pumas, igrao je i kao napadač, u prvoj sezoni je zabio 14 golova. Na golmanskoj se poziciji usidrio godinu kasnije, ali to nije zaustavilo njegove golgeterske pothvate – tijekom sedam godina u Pumasu zabio je 31 gol. Dresove u kojima je nastupao uglavnom je dizajnirao sam, a za te ga je pothvate inspiriralo djetinjstvo u Acapulcu, naročito kultura surfanja. Brendovi kao što su Umbro i Nike naknadno su svoje etikete ušivali u već napravljene setove. Svi su mu dresovi stajali nekako šlampavo, hlače uširoko, rukavi klapali. Mediji su mu pojavu opisivali kao boli-glava moment, nazivali ga fluorescentnim momkom, trigerom za epileptičare. Pa ipak, među ljudima je (po)ostao ikona, zapamćen diljem svijeta, iako nikad nije igrao za velike klubove. Sa Svjetskoga prvenstva 1994. godine još u očima titraju njegove neonske boje, kontrasti s tamnoljubičastom i crnim strelicama.
Komplet u kojem je te iste godine igrao za Pumas dodatno je zanimljiv jer je natpis "J. Campos" postavljen duž rukava, čime je Campos počeo eksperimentirati i s pozicioniranjem teksta na dresovima. Kroz godine je naredao apstraktne uzorke, podsjećao narod da su žuta i ljubičasta komplementarne, na rozu podlogu kačio šarene rombove. Iako je u LA Galaxyju igrao kratko, svoj je boravak obilježio zlatnom majicom, s naglašenim ovratnikom i manžetama što se cakle na suncu. Po završetku nogometne karijere udomaćio se kao komentator na TV Azteca, i dalje u svom stilu – bez pardona je u sandalama i odijelu komentirao utakmice u studiju. Nije se u ovih trideset godina od Camposa pojavio niti jedan nogometaš tako drečavo odjeven, kao ni sportski brend koji bi se odvažio na udarničku kolekciju u njegovom duhu. Loše bi se prodavala, možda, a Campos se prodajom nije opterećivao. Francuskom golmanu Fabienu Barthezu pripisuju se zasluge za uvođenje golmanskih majica kratkih rukava, koje je prvi nosio u Marseilleu, Danca Petera Schmeichela pamtit će se po dresu XXXL veličine, a Camposu vazda ostajemo dužni za dugu između stativa.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
