Rokere, skejtere i nogometaše uvijek je nešto vuklo prema meni, konstatira njemački redatelj i pisac Werner Herzog u friško objavljenim memoarima "Svaki čovjek za sebe i Bog protiv svih". Magnetizam koji rezultira tako strašnim trojstvom na vrhu teško da bi čovjek ikome poželio, ali Herzog se ne žali. Fokusirat ćemo se na nogometnu liniju koja se provlači kroz njegove memoare, a rokere i skejtere prepuštamo drugima.
Herzog opisuje kako je 1960-ih u Münchenu prvi put gledao vijesti i nogometne utakmice na TV-u, u stanu domara koji je živio kat iznad njega. Nogomet je igrao i na ulici, kao mladić u raznim amaterskim ekipama. "Zaradio sam i svoj udio uobičajenih nogometnih ozljeda. Križni ligament, na primjer, i još jednu, dok sam još bio golman, u utakmici protiv Bavarskog ceha mesara. Puno srčanih mesarskih naučnika krenulo je na nas kao da smo telad, a jedan njihov napadač me je nabio ispod brade", opisuje u knjizi.
U životu je, kaže Herzog, samo dva puta s nekim postao prijatelj od prvog trenutka upoznavanja. Jedan od to dvoje (ne)sretnika bio je Werner Janoud, za kojeg je odmah znao da će biti prijatelji do kraja života. Kako ide ta priča? Herzogovski bizarluk uz dodatak fudbala. Došao Herzog 1970-ih u Limu, na trening kluba Sporting Cristal. U Peruu je tada snimao film "Aguirre, gnjev božji". Na treningu je prva ekipa kluba igrala protiv druge, i u jednom je trenutku b ekipi zafalio igrač. Trener je stavio Herzoga u igru.
Dopalo ga je tako da odmjeri snage s Albertom Gallardom, peruanskim igračem koji je bio jedna od zvijezda Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. godine. "Gallardo je bio brzi frik, luđak koji je stalno radio manite stvari na terenu, i nikad nije radio ono što biste očekivali. Htio sam mu barem otežati stvari, stati mu na put, pa sam ga mahnito pokušavao slijediti uokolo. Nakon deset minuta netko mi je dodao loptu i u toj fazi više se nisam mogao sjetiti koji su dresovi moje momčadi i kako uopće igramo. Nakon 15 minuta sam se s grčevima u želucu iskrao s terena i povraćao satima u grmlje oleandra pokraj igrališta. Janoud me izvukao iz grmlja i od tog smo trenutka prijatelji", opisuje Herzog.
A jedan od najbližih mu životnih drugara tog ga je dana i stavio u igru, trener Rudi Gutendorf. Portret Gutendorfa i omaž njihovom prijateljstvu donosi kratki film "Lopta je ološ" koji je Herzog snimio 1999. godine. Gutendorf je bio strastveni trener i svjetska lutalica, čovjek uz čije ime još uvijek stoji Guinnessov rekord jer je trenirao 55 timova u 32 zemlje, na pet kontinenata (mršti li se Stanko Mršić?).
Trenersku karijeru započeo je 1950-ih u klubu Blue Stars Zürich u Švicarskoj, zatim je bio igrač i trener u Luzernu, a 1961. otišao u Tunis i preuzeo klub US Monastir. Početkom 1970-ih je došao trenirati Sporting Cristal u Peru, da bi se vrlo brzo prebacio u Čile, gdje je bio izbornik nacionalne reprezentacije, pio viski sa Salvadorom Allendeom i "pričao o svemu, a najmanje o nogometu", a onda pobjegao nakon što je vlast preuzela hunta Augusta Pinocheta.
Naredna je desetljeća proveo trenirajući ekipe u Australiji, Tanzaniji, Gani, Nepalu, Ruandi, a na mnogima od tih mjesta susretao se s prijateljem Herzogom. Prije desetak godina, kad mu je bilo 86, Gutendorf je i dalje bio u potrazi za novim trenerskim poslom, i sa žalošću medijima konstatirao da je klubove sram ponuditi mu ugovor, da im se čini da je prestar. A njegov drug Herzog danas, 81 mu godina tek, piše knjige u punom zamahu i nada se da će upravo one nadživjeti njegove filmove.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
