Metaforom parazita, preuzetom iz istoimene knjige francuskog filozofa Michela Serresa, važnog no donedavno ne tako poznatog imena suvremene misli, zaogrnuta je koncepcija najnovijeg Salona mladih, nacionalne bijenalne manifestacije s misijom predstavljanja mlade umjetničke scene. Serresov je inovativni koncept o parazitskoj strukturi društvenih veza i odnosa prema okolišu, tehnologiji i komunikaciji ponudio posve novu interpretaciju bazičnih društvenih sistema i subjekata, a naše doba obilježeno rapidnim krizama – političko-ekonomskim, ekološkim i egzistencijalnim, kao i onim intelektualnim, prouzročenim rasapom velikih narativa i uporišnih točaka zapadne misli – u Serresovu je djelu pronašlo adekvatnu rezonancu. Ne čudi stoga da se njegov lik i djelo u posljednjoj dekadi često pojavljuju kao referenca na izložbama i u pojedinim djelima koja koketiraju s prilično populariziranim konceptom antropocena, svojevrsnim terminološkim depoom za goruće suvremene anksioznosti.
U domaćem kontekstu ovogodišnji je Salon mladih dočekan kao dobrodošla i iščekivana doza svježine. S jedne strane, konceptualni i teorijski okvir uspostavio je ipak mnogo veći i suvremeniji odmak nego dosad, iskoračivši prema očiglednim uzorima u sličnim tematskim grupnim izložbama po srednjoeuropskim gradovima. S druge strane, selekcija radova pristiglih na temelju javnog poziva otvorila je prostor brojnim novim imenima, za razliku od nekoliko posljednjih Salona koji su ipak uglavnom okupljali već afirmirane autorice i autore. Odjeci ideja postavljenih u kustoskoj koncepciji mogu se šaroliko pratiti u izloženim radovima, a oni najzanimljiviji među njima uspjeli su se duhovito, autoironično ili refleksivno postaviti prema patologijama današnjice i dubiozama sutrašnjice. Tako, primjerice, Antonio Kutleša kao odgovor na globalnu prijetnju nestašice hrane izlaže "hranu za vlastiti opstanak", insekte koji konzumiraju ljudsko tkivo, a koji će sami u perspektivi, postati ljudski obrok, dok Klara Burić upućuje na ugroženost autohtonih šumskih vrsta u instalaciji koja kombinira video dokumentaciju krčenja šuma s laboratorijski sintetiziranim mirisima zelenila i 3D printevima mladica pitomog kestena. Simbol parazita dao je prilično otvorenu, fluidnu tematsku bazu, pa su više ili manje uspješno uklopljeni i radovi koji se "parazitskom" metodom spajanja raznovrsnog sadržaja poigravaju formama i materijalima ili jezikom i značenjima, kao u slučaju umjetničke knjige Teute Gatolin, nastale kolažiranjem tekstova Jamesa Huttona, Galilea Galileija i Nikole Tesle po uzoru na dadaističku i konkretnu poeziju.
Većina se izložaka urgentnim i vrlo konkretnim temama poput ekološke krize, osjećaja egzistencijalne nesigurnosti, posvemašnjeg nadzora, kolektivnih neuroza i fragmentiranih identiteta rascijepljenih između fizičke i virtualne okoline, dakle, bavi na prilično spekulativan, poetičan način. Doima se stoga kao da su mladi, zaokupljeni promišljanjem potencijalnih modusa operandi u eko-tehnosferi neke ne toliko daleke distopijske budućnosti, personificirane u instalaciji "Eden" Medium movementa, koju autori nazivaju "toksičnom oazom postljudske prirode", zaboravili na neke vrlo opipljive parazitske fenomene u lokalnom društveno-ekonomskom realitetu. Tek dvokanalna video instalacija Petra Vranjkovića i Buge Kranželić zadire u tu problematiku, i to na primjeru podstanarskih iskustava autora. Jesu li se pleća novih generacija savila pod teretom naslijeđenih kriza do mjere da mogući izlaz traže u preživljavačkoj, grozničavoj prilagodbi na izvanredno stanje koje nas očito očekuje (i) u budućnosti, valja tek vidjeti.
