U skladu s institucionalnim ciklusima, druga polovica rujna bila je događajima nabijen period za kulturu u Splitu. Uz raspisivanje Javnog poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi, donijela nam je ona u okviru četvrte sjednice Gradskog vijeća, održane 22. rujna, podvlačenje crte pod rad svih gradskih kulturnih ustanova. Naravno, najveću pažnju je dobio glavni gradski teškaš, HNK Split, čiji je ravnatelj Srećko Šestan na navedenoj sjednici razriješen dužnosti nakon poduže javne trakavice, uz iščekivanje finalne potvrde ministrice Nine Obuljen Koržinek. Što se pak ostalih ustanova tiče, na dnevnom su se redu u obliku pojedinih točaka našla izvješća o njihovom radu u protekloj godini. Uz Šestanovo razrješenje, splitsko je Gradsko vijeće očekivano odbilo prihvatiti izvješće o radu Muzeja grada Splita, Prirodoslovnog muzeja, Javne ustanove za upravljanje park-šumom Marjan i Hrvatskog doma Split. Upravo je slučaj potonjeg najinteresantniji među njima, kako zbog maglovite procedure koja je dovela do odbijanja izvješća, tako i zbog raširene javne percepcije o programskoj uspješnosti te nove gradske ustanove u kulturi.
Kao što je poznato, Hrvatski dom je otvoren na samom kraju 2020., nakon temeljite obnove glasovite Tončićeve zgrade iz 1908. godine, u čijem prizemlju se nalazi Gradsko kazalište lutaka. U skladu s ideološkim konsenzusom, odabran je restauratorski pristup vraćanja secesijske fasade u "izvorno stanje", s eksplicitnom namjerom da se u javnom prostoru s njome obnovi i građansko-nacionalni povijesni kontinuitet. Taj su kontinuitet, dakako, grubo prekinuli zli komunisti, na što nas podsjeća i službena stranica Doma, koja srećom ipak spominje da su za čišćenje fasade od secesijskih dekoracija odgovorni talijanski fašisti. U samu zgradu je, dakle, od početka upisana potencijalna kontradikcija nove ustanove – istovremeno korak stotinu milja naprijed u razvoju opustošene kulturne infrastrukture i ostanak stotinu godina u prošlosti u poimanju njene javne funkcije.
Bilo kako bilo, s obzirom na nepostojanje specijaliziranog koncertnog prostora u drugom najvećem gradu u državi, obnova Hrvatskog doma i pokretanje zasebne ustanove u kulturi stvar je koju je zasigurno trebalo pozdraviti s povećom dozom entuzijazma. U skladu s medijskom pripremom terena, na čelo Hrvatskog doma imenovan je Marin Kaporelo, pravnik sa solidnim iskustvom u glazbi i koncertnoj produkciji i organizaciji, poglavito kroz nekoliko godina vođenja splitske Glazbene mladeži. Kaporela je Opara postavio direktno na funkciju v. d.-a ravnatelja, putem ugovora o djelu, s vjerojatnim planom da mu po formalnom i operativnom postavljanju Doma na noge pripadne i "puno" ravnateljstvo. Međutim, kako je Jasenka Leskur Staničić prošle godine pisala za Slobodnu Dalmaciju, Kaporelo je zbog promjene vlasti naprosto ostao u limbu kao v. d., što je funkcija na kojoj je i dan-danas u novom, nenaklonjenom mu političkom kontekstu.
U te dvije godine, pošteno je reći da je Kaporelo, usprkos skepsi zbog njegove političke pozadine, ali i iznimno teških pandemijskih uvjeta u kojima je Dom počeo s radom, napravio iznimno velik posao s minimalnim organizacijskim kapacitetima. Točnije, uz Kaporela, čitav tim Doma broji svega troje zaposlenih: jednog voditelja tehnike i održavanja, voditeljicu marketinga i prodaje te producenta. Prije svega, obnovljena, ali praktički prazna zgrada pod Kaporelom je pretvorena u funkcionalni koncertni i radni prostor u smislu tehničke i druge opremljenosti, uključujući i napredni akustički tretman glavne dvorane te nabavku vrhunskog koncertnog klavira. Povrh toga, na trećem katu Doma je adaptirana dodatna scena za događanja manjeg formata, Glazbeni salon Jakova Gotovca, koji je otvoren u ožujku ove godine. Čak i na razini čiste programske kvantitete stvari djeluju vrlo dobro, osobito s obzirom na činjenicu da je velik dio radnih kapaciteta bio posvećen prilagodbi i opremanju prostora. Kako je Kaporelo naveo u obraćanju gradskim vijećnicima i vijećnicama na rujanskoj sjednici, u prvoj, pandemijskoj godini održano je 110 događanja, od čega 86 koncerata – čak polovica u suradnji sa splitskim udrugama, glazbenicima i sastavima. Tekuća godina, za koju se ustanova mogla prijaviti na javno financiranje, donijela je 150 koncerata, uz vrlo solidnu prosječnu posjećenost. Tu su i brojne programske suradnje, gostovanja značajnih glazbenica i glazbenika, sponzorski ugovori te međunarodna umrežavanja. Navedeno, smatra Kaporelo, pozicionira Hrvatski dom kao "najaktivniju, najproduktivniju koncertnu dvoranu u Hrvatskoj".
Ništa od navedenog, međutim, nije ga spasilo od ekspresnog i proceduralno pomalo bizarnog odbijanja izvješća o radu za 2021. godinu. Prvo je na otvaranju točke na Gradskom vijeću predsjednik Željko Domazet naveo kako je Odbor za proračun i financije odbio financijsko izvješće sa – sedam suzdržanih glasova. Budući da tijekom rasprave nije ponuđeno pojašnjenje takve nesvakidašnje odluke, a bilanca poslovanja Hrvatskog doma je pozitivna, za konkretnije razloge obratili smo se predsjednici Odbora Lidiji Bekavac, no ona nas je samo informirala kako zapisnik s pripadajuće sjednice još nije usvojen. U istom tonu potpunog izostanka argumentacije odvila se i rasprava o izvješću o radu Hrvatskog doma: Kaporelovi uvjerljivi odgovori na svega dva pitanja o financijama nisu naišli na daljnje propitivanje, rasprava je zaključena, a izvješće jedne ključne ustanove odbijeno a da se nije mogao čuti niti jedan razlog za to.
Kao osoba iznutra upoznata s mehanikom splitske kulturne politike, Tamara Visković je u izjavi za Novosti napomenula kako je neusvajanje financijskog izvješća "rutinski politički uvod u smjenu ravnatelja, kakav su koristile sve političke garniture do sada". Visković pritom pojašnjava kako "za usvajanje financijskog izvješća nije bitno pokazuje li dobitak ili ne, već postoje li dvojbe o njegovoj vjerodostojnosti. Ukoliko takve dvojbe postoje, one bi trebale biti adresirane, ne samo da bi se obrazložila odluka, već i zato što je to stvar javnog interesa". Slijedeći njen uvid, moglo bi se reći da je tretmanom rasprave o radu Hrvatskog doma vladajuća većina u Splitu pokazala da joj nije stalo do suštinske rasprave o javnom interesu u kulturi, nego o čistoj pripremi terena za kadroviranje, koju je Visković naslutila još na prethodnoj sjednici, na kojoj su "pojedini vijećnici mahali Kaporelovim ugovorom, koji je, inače, u bitnom isti kao i ugovori svih ostalih ravnatelja, čija se imena nisu prozivala". Uz dojam o usvajanju "folklora kvazirasprave" i u ovom sazivu Gradskog vijeća, Visković napominje kako "iskrena zabezeknutost v. d. ravnatelja, čije je izvješće glatko odbijeno" sugerira da se radi o osobi "koja vjeruje da, ako radi vrijedno, izvještava korektno i obraća se pristojno, neće biti premazan katranom, a hoće". Po njenom sudu, odbijanje izvješća o radu Hrvatskog doma je "sasvim nepotrebno i nezasluženo", dok Kaporelov rad ocjenjuje "vrlo kvalitetnim".
Ovakve, po svemu sudeći opravdane ocjene na stranu, o radu Hrvatskog doma zasigurno bi se dalo govoriti i kritički. Premda nije sporno da je, osobito u uvjetima u kojima je ustanova bila prisiljena raditi, obavljen izniman posao, dugoročno bi s oprezom trebalo gledati na uočljivu sklonost još uvijek aktualnog v. d.-a ravnatelja ka komercijalizaciji prostora, primjer čega je i nedavno gostovanje izložbe trofeja Svjetskog nogometnog prvenstva. U tom je svjetlu od iznimnog značaja koliko će se, primjerice, Dom na duge staze pokazati otvorenim za sadržaje koji su slabije uklopivi u Kaporelov programsko-poslovni obzor. No ništa od toga nije previše interesiralo vladajuću većinu u raspravi. Odbijanje izvješća o radu Hrvatskog doma za 2021. godinu u tom smislu nije zabrinjavajuće samo zbog Kaporelovog izvjesnog odlaska, nego i zato što ništa ne sugerira da aktualna vlast u Splitu raspolaže suvisli(ji)m planom o sudbini te mlade, ali za kulturni život Splita iznimno važne ustanove.
