Oduševljenje s kojim je Davorko Vidović, savjetnik Hrvatske gospodarske komore za radnu politiku i zapošljavanje, prije nekoliko dana progovorio o skorom uvođenju beskvotnog režima za uvoz stranih radnika u Hrvatsku, baš mnogo kazuje i o nekima od temeljnih uzroka koji su doveli do takvog stanja na domaćem tržištu rada. Do stanja, naime, u kakvom ni pored dugotrajne visoke nezaposlenosti ovdje nema dovoljno radnika za brojne poslove i sektore. Popratne okolnosti su nam bolno dobro poznate: domicilna radna snaga bježi na zapad EU-a sve otkako su joj se tamo prije koju godinu širom otvorila vrata, a na hrvatske preniske plaće dolazi još očajnija sirotinja s azijskog Srednjeg istoka. Već i rad uvezen s ostatka Balkana lagano postaje preluksuzna roba za ovdašnje prilike, mada vanjska trgovina tom vrijednošću tek prerasta u iole živahniju društvenu djelatnost.
Ukratko rečeno, dosadašnji sistem uvoza radnika po kvotama koje su određivane striktno za pojedinačne sektore i određena radna mjesta, liberalizira se prema tzv. slovenskom modelu. Mogućnosti regulira Zakon o strancima kojem i dalje predstoje oba saborsko-zastupnička čitanja, ali očekuje se njegovo prihvaćanje na ljeto, dok bi novi režim nastupio od sljedeće godine. Slovenski model podrazumijeva ukidanje kvota, pa su zadržani samo izvjesni kontrolni mehanizmi poput nadzora poslodavaca u (ne)isplati plaća, te poreza i doprinosa. No odmah treba reći da se obaveze tih unajmljivača rada nisu kontrolirale valjano ni dosad, kad su bile i jesu složenije od onih koje su predviđene za skoru budućnost.
Donedavni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić tako je lani obznanio da oko 70 posto poslodavaca koji zapošljavaju strane radnike, prethodno uopće ne traži domaće na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, zakonskoj obavezi usprkos. Dozvole su svejedno dobivali, baš kao što je ova država blagoslovila takoreći sve kapitalističke zahtjeve u području radnopravnih politika. Hrvatska nije nimalo slučajno dospjela u sami vrh Europske unije prema udjelu nesigurnih, prekarnih oblika rada i pripadajućih odnosa. Te je politike najmlađa članica EU-a naprosto prepustila tržištu, a ono je već odavna globalno, te glatko povezano. Pritom su uspješnu suradnju u većini zemalja koje i primaju radnu snagu, ne samo izvoze, ostvarile stranke desnog i lijevog centra – zajedno prema istom cilju.
Onako kao što naš navodni socijaldemokrat Vidović ne uspijeva suspregnuti fascinaciju rušenjem barijera protoku radne snage, nominalno lijevo-centrističke stranke odradile su zapravo glavninu prljavijeg legislativnog i izvršnog posla za krupni kapital u golemom dijelu Europe. Ali naučili smo i da kapitalu nikad nije dosta, jer si po prirodi akumulacije i plođenja ne može dopustiti ništa doli rast, a u protivnom gubi vrijednost. Zato hrvatski poslodavci, nije ni to posebna tajna, već uoči saborskog prihvaćanja slovenskog kvotnog modela lobiraju za onaj koji se naziva i njemačkim – model bez ikakvih ograda, te naročito bez kontrolnog mehanizma. Domaći sindikati, tj. Savez samostalnih sindikata Hrvatska kao realno jedini barem donekle relevantan u ovom slučaju, već su primorani zacrtati rezervnu liniju fronte za radnička prava na toj udaljenijoj poziciji.
Naša stvarnost već je dobrano određena novonastalim stanjem na otvorenom tržištu rada, iako se o tome govori i dalje oskudno i suzdržano. Uzmimo za primjer Dubrovnik, topos koji u datom razdoblju godine bilježi najkoncentriraniju navalu kapitala, dakle obrta po kilometru četvornom ili per capita, kako god uzeli. Nitko nije stigao npr. sociološki, a nije se bogme ni pretrgao da bi uspio, obraditi činjenicu kolosalnih sezonskih migracija – za naše proporcije – radništva iz kontinentalne Hrvatske, no uto su već nagrnuli dnevni migranti iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Trebinja. Njihova svakodnevica, život među Dubrovčanima i stranim turistima, nije predmetom ni ekonomskih analiza, kamoli sociologije.
Kolona od par tisuća radnika tako i dalje svaki dan u jeku sezone pješke i bez glasa promiče graničnim prijelazom Brgat – Ivanica, popraćena također šutnjom promatrača. Pred našim očima radno meso cirkulira u razmjerima koji su do prije samo nekoliko godina bili nezamislivi, ali se na nj ne obaziremo niti kad nam efekti svega toga zaprijete upravo smrtno. Dubrovnik se uspijeva nekako pokrpati konobarskim i sobarskim kadrom, dok nema pojma što bi činio sa sve većim, zjapećim nedostatkom liječničkog i sestrinskog. Doktorice i doktori, sestre i medicinski tehničari ne žele dolaziti tamo u pečalbu, jer im ni pola plaće nije dostatno za trošak stanovanja. Jednom kad se važni sektori poput nekretninskog prepuste u cijelosti tržištu, pa izostanu javne politike stanovanja s olakšicama za najšire slojeve, problem lako izbije na sasvim drugoj strani nacionalne ekonomije. Strateške politike očito nije moguće tretirati odvojeno, kampanjski i neobavezno, već moraju biti pojmljene i realizirane u svojoj ukupnosti, jer u protivnom grubo zakazuju. Štoviše, takve najviše služe kao politikantski alibi, instant-vrijednost za potkusurivanje dresiranih medija i tješenje sluđene javnosti. Hrvatska u tom kontekstu ne poznaje suvisao ekonomsko-politički kontinuitet u svoju korist već gotovo tri desetljeća.
Konkretnije rečeno, monetarna politika s ovisnošću kune o dojčmarki i euru zadnjih četvrt stoljeća služi prvenstveno strancima, dok od fiskalne imaju korist i domaći kapitalisti, ajde, no pretežno tek oni. Industrijska je ukinuta s istim rezonom dobrobiti za inozemni kapital, a regionalna nije ni mogla zaživjeti bez prethodnih sastavnica, pa obitava samo u prostoru napučenom folklornim ili predizbornim fantazmama. Ukidanje kvote za uvoz radnika u tako uređenom ambijentu stoga biva finalni akord slobodnotržišne pošasti koja nezajažljivo guta i našu zemlju. Alternative je tome, međutim, ipak bilo, i nije sadašnja nevolja bila nekakva sušta neminovnost koju smo mogli samo pasivno čekati, nalik gigantskom asteroidu koji će neopozivo zbrisati sav život s lica ove izmučene planete. Izrabljivačka ekonomija nipošto nije prirodna pojava, kao što se liberalni komentatori trude da nas uvjere i pacificiraju.
Da su se patriotski razgalamljeni političari nekim ludim čudom odlučili razvijati veću domaću materijalnu proizvodnju, a tako i zaposlenost prema onoj koja se naziva punom, bila bi to neka sasvim druga priča. Puna zapreka i otpora izvana, dakako, ali ne bez izgleda u nekom boljem i socijalnijem epilogu po stanje rada i radništva. No prvo su uništena sva uporišta radničkog sudjelovanja u donošenju odluka o proizvodnji, resursima i višku vrijednosti, da bi sve skončalo u demokratoidnoj farsi od parlamentarnog i sličnog izabiranja. U tome danas lagodno žive jedino veliki i srednji poslodavci, politička klasa, branitelji i drugi prirepci vlasti.
Pseudodomoljubna kuknjava oko demografske situacije zbog koje su brižni političari nagnani popustiti apetitima za veći uvoz jeftinog rada kakav zasad sindikati nemaju priliku štititi, u toj priči je najobičnija zamjena teza. Zato i Davorko Vidović, kad izlaz za krizu radnog kadra nalazi u liberalizaciji, prešućuje činjenicu da je on sam u tome dio problema, a ne rješenja. No pamtimo i kako nam je Svjetska banka nametnula drugi stup mirovinskog osiguranja, obaveznu kapitaliziranu štednju koja otvara javnobudžetsku rupu od gotovo milijardu kuna godišnje. Tim američkim receptom u korist banaka – kojem se ranije divio samo Pinochet – mirovine nisu povećane, ali je proračunski deficit rezultirao sve težim ekonomskim stanjem, i posljedično iseljavanjem, odnosno notornom depopulacijom. I baš je Vidović bio taj hrvatski ministar rada i socijalne skrbi kojeg su prije uvođenja drugog stupa globalni mentori vodali po Čileu da se nagleda divote.
