Jednu hladnu nedjelju u prostoru zagrebačke Kuće ljudskih prava pred nas izlazi grupa ljudi. Slažu stolice u krug. Sjedaju na stolice, trče oko njih. Potom miču stolicu po stolicu. Natječu se tko može sjesti, sve je manje mjesta. Gledamo predstavu "I'm not a racist, but" Centra za kazalište potlačenih POKAZ.

Organizacija je to koja, kako navodi na svojim stranicama, "promiče inkluziju, dijalog i pravednost" korištenjem metoda i tehnika kazališta potlačenih te kritičke pedagogije. Cilj je stvaranje "pravednog društva dijaloga, temeljenog na jednakosti i solidarnosti, oslobođenog od sustava opresija". Uskoro ćemo saznati što to točno znači.

Na samom početku predstave jedna osoba, koja figurira kao tzv. džoker i koja djeluje kao posrednik između dva dijela predstave, kao i između "glumaca" i "publike", objašnjava nam kako su svi problemi koji su postavljeni u predstavi zapravo stvarni, životni problemi grupe koja je napravila predstavu. Predstava nije osmišljena tako, govori nam dalje džoker, "da samo mi nešto radimo, a vi sjedite". Publika će također imati priliku iznijeti svoje ideje i misli, ali i "ući" u predstavu, ako to bude željela.

Pred nama se potom nižu scene. U jednoj sceni, osobi migrantskog porijekla prodavač prvo želi prodati kist po skupljoj cijeni, a potom ga prodaje drugoj osobi, "našem čoviku". U drugoj je sceni stan koji je do prije dvije minute bio slobodan čudesno ipak unajmljen kada najmodavac čuje da se osoba zainteresirana za stan zove Mohammed.

Scena koju dijeli treći glumac govori o poslodavcu koji zaposleniku, stranom radniku koji ne razumije hrvatski, na prepad daje ugovor na potpis. Sljedeće riječi poslodavca nakon potpisivanja bile su "otkaz" i "hvala, doviđenja".

Nakon što se izredaju scene publika se dijeli u manje grupe da ih prokomentira. Potom kreće rasprava. Jedan sudionik iz publike govori kako su mu sve scene bile razumljive, jer je većina gledatelja sve to već doživjela. Dijele se iskustva koja su vrlo slična viđenim scenama iz predstave.

- Kad idem u nabavku, često se desi da postoje duple cijene – jedne za domaće i jedne za mene – govori jedan sudionik.

- Dobio sam posao u call centru na temelju znanja engleskog i francuskog, ali je u ugovoru pisalo da se traži osoba koja zna i njemački jezik, pa sam na toj osnovi dobio otkaz – dijeli svoju priču druga osoba.

Potom kreće drugi dio predstave. Onaj forumski. Što bismo promijenili da smo u nekoj od situacija koje smo gledali prije desetak minuta, pita nas džoker. Što možemo napraviti kako bismo možda spriječili da se navedene scene drugačije odviju ili da ih promijenimo?

Ljudi iz publike potom ustaju i interveniraju u scene po svojem odabiru, mogli bismo reći više ili manje uspješno. Ideja je, govori nam džoker, da nastavimo razgovarati, razmišljati i smišljati ideje i mogućnosti za to kako zajedno možemo raditi na promjeni.

Kako se navodi na stranicama POKAZ-a, kazalište potlačenih vrsta je interaktivnog političkog teatra koju je šezdesetih godina u Brazilu osmislio Augusto Boal i onda desetljećima razvijao kroz radionice i predstave diljem svijeta.

Kazalište potlačenih kao termin obuhvaća niz kazališnih i aktivističkih tehnika koje povezuje inzistiranje na demokratskom dijalogu i (samo)osnaživanju potlačenih skupina, dok su sve tehnike ukorijenjene u svakodnevnom iskustvu nasilja i opresije, kako bi sudionici i sudionice od pasivnih promatrača postali aktivni sudionici vlastitih života. Tehnike koje se koriste su različite, ali dijele iste osnovne principe: utemeljene su na doživljenim opresijama, dijalogu, pozivu na djelovanje. A zašto uopće raditi i koristiti kazalište potlačenih?

- Ono stvara jedan puno radikalniji horizontalni prostor od drugih vrsta organiziranja i aktivizma, a definitivno više nego mnoge druge vrste umjetnosti – govori organizatorska voditeljica u POKAZ-u Josipa Lulić.

Opisuje nam kako u svakoj izvedbi kazališta potlačenih postoje dva dijela: predstava i forum.

Ono stvara jedan puno radikalniji horizontalni prostor od drugih vrsta organiziranja i aktivizma, a definitivno više nego mnoge druge vrste umjetnosti – govori organizatorska voditeljica u POKAZ-u Josipa Lulić

- U prvom se dijelu do kraja odigraju scene onako kako su zamišljene, dok se u drugom, forumskom dijelu razgovara s publikom, ona intervenira, traži drugačije modalitete i mogućnosti da se stvari možda odigraju na drugačiji način – pojašnjava Lulić.

Da bi forumski dio funkcionirao začetnik kazališta potlačenih Augusto Boal smatrao je da bi nakon predstave ona trebala gledateljima "ostaviti kamenčić u cipeli". Nešto nas treba nastaviti "žuljati", kopkati, potaknuti da nastavimo misliti i promišljati: "Čekaj, a što bih ja sad napravio?"

Mi smo to žuljanje zasigurno osjetili. Komentiramo kako se nakon predstave, kad smo izašli u hladnoću tog nedjeljnog predvečerja, čekajući autobus i hodajući doma, nismo mogli otresti frustracije jer u sceni koju je publika izabirala za interakciju, onoj s prodajom kistova, nema – katarze. Nema laganog rješenja scene. Ne postoji deus ex machina. Nakon predstave vrtjeli smo navedenu scenu u glavi, pitajući se što bismo napravili, kako bismo riješili situaciji. Ali odgovor nismo našli. Kopkalo nas je to.

Lulić se smije. To je uveseljava, jer kaže da je onda "posao" kazališta potlačenih zapravo dobro obavljen. Naime, osnovna poanta je da izbacuje katarzu. Boal je bio izrazito protiv nje. Pa, zašto?

Prvo, kako pojašnjava Lulić, katarza je iz teatrološkog aspekta pacificirajuća te se kao takva koristila još od grčkog doba.

Tijekom predstave bi se kod gledatelja stvorila određena vrsta nezadovoljstva, nestabilnosti ili napetosti. Kroz katarzu bi oni svoju napetost ostavili u kazalištu i izašli živjeti i dalje u statusu quo. Boalova teza je da katarza zapravo održava status quo, stoga mu je bilo jako važno da se dio kazališta potlačenih vodi forumski. Otuda onaj "kamenčić u cipeli".

Nakon predstave s nama bi trebala ostati određena doza frustracije, ali i ideje, smjera u kojem možemo razmišljati, pa čak i novog pogleda na razumijevanje određenog problema.

- Ta frustracija daje impetus za organiziranje, za konkretne akcije, direktnu promjenu u društvu – kaže Josipa Lulić.

Dodaje da je Boal inzistirao na tome da je forum proba za društvenu promjenu.

- Ali da je samo proba - naglašava.

Josipa Lulić s publikom

I ta proba ne smije završiti u kazalištu. Ideja je da ljudi iz kazališta izađu s konkretnom inspiracijom, idejama i, u krajnjoj mjeri, potrebom da iz te neke frustracije nešto zapravo i naprave. Zanimalo nas je kako teče rad na predstavama kazališta potlačenih. Prvo, kolektivno.

- Puno toga dolazi iz tijela. Koristi se puno kazališnih vježbi koje ciljaju na različita životna iskustva. Potom postoje igre koje su vezane za demehanizaciju tijela, one koje su vezane za glas – nabraja Lulić.

Kroz igru se otvara i postavlja određeni okvir nakon čega se dijele iskustva. Dijeljenje iskustva je važno, ističe organizacijska voditeljica POKAZ-a, jer bitan dio svega čini rad na povezivanju, na stvaranju povjerenja, kao i sigurnog prostora u kojem ljudi mogu progovoriti. Potom se iz konkretnih priča i primjera sudionika modeliraju priče za kazalište. Sve su priče bazirane na življenom iskustvu.

U onoj sceni s kistovima s početka priče, iz predstave "I'm not a racist, but", umjesto kista u stvarnom je životu bio šal na Hreliću.

Kazalište potlačenih vrsta je interaktivnog političkog teatra koju je šezdesetih godina u Brazilu osmislio Augusto Boal i onda desetljećima razvijao kroz radionice i predstave diljem svijeta

- No šal, kist... To to nije važno. Važno je da je iskustvo dijeljeno – ističe Lulić.

Scene koje se postavljaju u sklopu kazališta potlačenih zapravo su pitanja. Međutim, poanta nije da se u sat ili dva predstave nađe odgovor ili rješenje na neko "veliko" pitanje. Recimo, ekipa POKAZ-a je na predstavi "I'm not a racist, but" radila sedam mjeseci.

- Mi nakon tih sedam mjeseci, sa svim tim življenim iskustvima, nismo shvatili kako bismo te scene točno riješiti. Stoga ne očekujemo da će se sve riješiti u sat vremena predstave. I to nikada ni nije poanta – kaže Lulić.

Poanta je zapravo pronalazak novih mogućnosti, strategija, novih ideja, svježih pogleda na situaciju. Možda čak i novih pitanja. Zato Lulić ističe da se predstava prikazuje u svoj njenoj kompleksnosti, jer su i životna iskustva koja su dijeljena kompleksna.

- Osoba koja kupuje kistove iz scene se možda neće znati snaći u toj situaciji. Možda ne zna hrvatski. Ili joj možda ne pada na pamet zvati neke institucije države poput policije ili porezne, jer nema rješenje – govori ona.

Taj šal iz "stvarnog života" koji osoba nije mogla kupiti, tj. kistovi iz predstave, možda predstavlja malu stvar, ali je osobi koja je upravo tu scenu iz života podijelila i odabrala za kazalište potlačenih snažno ostao u sjećaju, nastavlja Lulić, jer se radi o "vrlo jasnom primjeru rasizma na koji je ta osoba željela reagirati, ali nije imala mogućnosti".

- I tu je poziv ljudima iz publike da to prepoznaju i vide što mogu napraviti iz svoje pozicije – dodaje.

Lulić kaže kako je, nakon što je počela raditi u sklopu kazališta potlačenih, počela sve više primjećivati opresiju. To joj je bio "veliki šok".

- Cijeli taj proces s kazalištem potlačenih me nekako baždario da počnem primjećivati opresiju – kaže.

Kazalište potlačenih uvijek balansira između verbalizma i aktivizma. Obje te prakse je teoretičar Paulo Freire na kojega se Boal uvelike oslanjao oštro kritizirao. Freire je, naime, oboje – i verbalizam i aktivizam – vidio kao prakse koje na površini djeluju kao da žele promijeniti društvo, ali zapravo sudjeluju u statusu quo.

- Verbalizam je teoritiziranje, analiza, ostajanje u pričama bez konkretnog rada na terenu. Aktivizam je djelovanje koje se pretvara u neki humanitarizam ili nešto slično, a koji se zapravo bez razumijevanja strukture opet vrti i održava, servisira status quo – pojašnjava Josipa Lulić.

Međutim, postoje primjeri iz prakse, kada se verbalizam i aktivizam susreću i mogu dati konkretne rezultate. Recimo, tijekom rada POKAZ-a s ljudima različitih životnih priča iskristaliziralo se jedno pitanje, tj. problem – traženje stana.

Uz to što su cijene najma drastično porasle, Lulić kaže i kako se brojni pri traženju stana susreću sa ksenofobijom. Stoga se radi na oformljivanju grupe volontera koji bi pomogli s pregledavanjem oglasa, traženjem smještaja i eventualnim zvanjem potencijalnih stanodavaca.

I to je, smatra Lulić, konkretan primjer za koji se može reći da je korak u pravom smjeru. Balansira između aktivizma i verbalizma, jer je riječ o politizaciji određenog pitanja, zagovaranju i pomaganju te se radi na više razina koje se međusobno prožimaju. Radi se aktivistički, ali kroz osvještavanje sistemskog problema, koji nas žulja, kao kamenčić iz cipele.

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma