U subotu, 13. januara, sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma u 17:30 kreće prosvjedni marš za Palestinu pod sloganom "Život, sloboda, pravda": treći masovni skup koji u glavnom gradu organizira Inicijativa za slobodnu Palestinu. Hoda se u ime preko 22 hiljade ubijenih kroz samo tri mjeseca, u znak sjećanja na preko devet hiljada izgubljenih dječjih života: hoda se radi milijun i 900 hiljada Palestinki i Palestinaca koji su danas raseljeni, izgladnjeli i iscrpljeni na ulicama i u šatorima jer je izraelska armija uništila više od 70 posto njihovih domova.
Govoriti o kulturocidu, o sustavnoj destrukciji arhitektonske baštine, važnih građevina i arheoloških nalazišta dok svjedočimo takvom užasu luksuz je koji sebi možemo priuštiti samo zato što nas užas ne zahvaća, ali izraelski vojni stroj ne briše samo živote ljudi, nego i tradiciju, prikupljeno znanje, kolektivnu memoriju jednog naroda. Gore galerije, škole su srušene, muzeji nestaju. Još u oktobru, projektili su teško oštetili pravoslavnu crkvu sv. Porfirija, najstariju u Gazi i jednu od najstarijih crkava uopće na svijetu, pobivši civile koji su se ondje skrivali. Prošlog mjeseca, još je teže oštećena i najstarija tamošnja džamija Al-Omari. Bombarderi su naciljali glavnu gradsku javnu knjižnicu, spalivši desetke hiljada knjiga i arhivskih dokumenata: Dan Sheenan, novinar portala Literary Hub, nije bio jedini koji se –izvještavajući o tom bibliocidu – prisjetio plamena koji je 1992. godine progutao fond Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u sarajevskoj Vijećnici. Oni među nama koji su prije tri decenije iskusili što to znače razorene zgrade, izbjeglištvo i okupacija možda su na korak bliže tome da zamisle jezu današnje Gaze od onih sa Zapada.
Oni među nama koji su prije tri decenije iskusili što to znače razorene zgrade, izbjeglištvo i okupacija možda su na korak bliže tome da zamisle jezu današnje Gaze od onih sa Zapada
A na Zapadu, za to vrijeme, vode se drukčiji ratovi: oni kulturni. O prvim gušenjima propalestinskih glasova, odmah nakon terorističkog napada Hamasa i daleko smrtonosnijeg odgovora izraelske vlasti u Novostima smo već pisali: o odluci da se na Frankfurtskom sajmu knjiga ne dodijeli nagrada Adaniji Shibli za roman "Sporedni detalj", o otkazu glavnom uredniku časopisa Artforum Davidu Velascu zbog njegovog otvorenog pisma solidarnosti sa žrtvama Gaze… U međuvremenu, sukobi su se rasplamsali. Negdje između otkazivanja londonske izložbe Aija Weiweija, koji se također solidarizirao s Palestincima, i otkazanog ahenskog predavanja kolektiva Forensic Architecture, predvođenog britansko-izraelskim arhitektom Eyalom Weizmanom, koji je izrazito kritičan spram politike Izraela, nižu se manje ili više poznata imena: po Evropi i Americi zabranjene su, odgođene ili zatvorene stotine izložbi, festivala, koncerata, književnih događanja. Vijest kojom su se, početkom ove godine, najviše zabavljali mediji u SAD-u ona je o ostavci dekanice Harvarda Claudine Gay.
Njezino povlačenje izravno su isprovocirale optužbe desnih akademika za plagiranje znanstvenih radova, što je Gay opovrgla, ali pritisak je krenuo još ranije, kada je dozvolila propalestinske prosvjede na sveučilištu. Nije bilo dovoljno to što je pritom jasno govorila o "smrti i razaranju izazvanima napadom Hamasa", ni što je idućeg dana naglasila da "osuđuje teroristička zvjerstva koja je Hamas počinio", ni što se javno ogradila izjavom da studenti "ne govore u ime Harvarda ni njegove uprave": pozvana je, zajedno s još dvoje dekana elitnih američkih univerziteta, na saslušanje pred Kongresom, gdje su morali slušati optužbe za antisemitizam. Ni Gay, a ni većina lijevoliberalnih komentatora ne sumnjaju da je ostavka iznuđena takvim optužbama samo dio šire ofanzive američke desnice na visokoškolske institucije, ali već su same optužbe, u javnosti polariziranoj oko bliskoistočnog sukoba, postale preteške: osim nje, povukla se, uz nešto manje medijske buke, i dekanica Sveučilišta u Pennsylvaniji Elizabeth Magill.
Cinizam cenzure bilo kakve kritike izraelske politike malo gdje se ukazao tako jasno kao u skandalu oko nedavne dodjele Nagrade Hannah Arendt u njemačkom Bremenu. Organizatori – "zeleni" Heinrich Böll Stiftung i gradske vlasti – namijenili su je Mashi Gessen, autor*ici koja je iz Putinove Rusije emigrirala u SAD. Problem nastaje nakon što Gessen u New Yorkeru objavljuje esej "U sjenci Holokausta", u kojem povlači paralelu između izraelskog tretmana Palestinaca i nacističkog tretmana Židova: "Pojam 'geta' možda bi izazvao bijes zbog usporedbe položaja opkoljenih stanovnika Gaze s položajem getoiziranih Židova. Ali tek bi nam taj pojam omogućio da opišemo ono što se sada događa u Gazi. Geto je u procesu likvidacije." Za organizatore, ovo je naravno bilo previše: objavili su da nagradu neće dodijeliti. Ono što im je u eseju, čini se, promaklo jest da Gessen – čiji je židovski djed, inače, skončao u nacističkom logoru – na drugom mjestu citira samu Hannu Arendt, koja je još 1948. uspoređivala neke segmente izraelske politike s politikom nacizma. Ili, kao što je to u Guardianu precizno sažela Samantha Hill, autorica dvaju knjiga o Arendt i freelance novinarka: "Sama Hannah Arendt danas ne bi mogla dobiti nagradu Hanne Arendt." Pod pritiskom teško osporivih argumenata, bremenske vlasti i Heinrich Böll Stiftung naposljetku su popustili i nagrada je – uz trpak okus – prošlog mjeseca uručena Gessen.
U kulturnim ratovima, dakle, ipak se ima smisla boriti. Kao što se recimo borio Nicolas Jaar, jedan od zanimljivijih DJ-a i kompozitora elektroničke glazbe danas, koji je prijetnjom tužbom natjerao Süddeutsche Zeitung da se ispriča zbog toga što je njegovu kritiku stava Bijele kuće bez razloga i dokaza proglasio "prohamasovskom". Kao što se bore hiljade ljudi koji su prepoznali najpoznatije svjetske muzeje i galerije kao mjesta brisanja palestinskih glasova i podrške izraelskoj okupaciji, pa su prošlih tjedana masovno protestirali ispred njujorškog Guggenheima, londonskog Tate Moderna, Kraljevskog muzeja Ontarija u Torontu…
Kao što su se borili "Izdavači za Palestinu", internacionalna ad hoc mreža oko 400 nakladnika koji su početkom decembra na tjedan dana ponudili besplatan download svih svojih naslova posvećenih Palestini, u znak protesta protiv "utišavanja palestinskih glasova unutar zapadne kulturne industrije". Kao što su se borili i bore se brojne autorice i autori aktivni u podršci palestinskom narodu, od filozofkinje Judith Butler, preko milenijalske književne zvijezde Sally Rooney sve do, primjerice, naše Lane Bastašić, o čijem smo angažmanu na ovom mjestu već izvještavali. Jer priča o kulturnim ratovima na Zapadu, daleko od užasa pravoga rata, nije samo priča o cenzuri, lažnim optužbama i cinizmu moćnijih, nego govori i o otporu, solidarnosti, nepristajanju na ravnodušnost.
Ponešto od svega toga odjekuje i kod nas, premda mnogo tiše. Pod naslovom "I djecu? I djecu također" kustoski kolektiv BLOK u suradnji s Inicijativom za slobodnu Palestinu sredinom prošlog mjeseca na Trgu bana Jelačića postavio je umjetničko-aktivistički "privremeni memorijal" sazdan od doniranih dječjih cipelica, u znak sjećanja na hiljade mrtvih palestinskih mališana. U Zagrebu, Muzej suvremene umjetnosti organizirao je predavanje o pokretu nesvrstanih, Kulturno-informativni centar prikazao je film "Mala Palestina (Dnevnik opsade)", Booksa je organizirala večer palestinske i izraelske poezije, pjesme su se također čitale u riječkoj Galeriji SKC koja izlaže i slike palestinskih umjetnika, PEN centar je otvorenim pismom nedvosmisleno osudio izraelsko nasilje… Možda nije mnogo, ali barem je više nego ništa. A možda mnogo više od toga ni nemamo na raspolaganju: govoriti radi onih čiji se glasovi ne čuju, marširati gradom u ime svih koji svoj grad više nemaju.
