Mnogi neupućeni smatraju da je prošlogodišnji zemljotres stanovnike zabačenih sela petrinjskoga kraja unazadio barem dva desetljeća, no ja vam sa sigurnošću mogu reći da se u mojoj parohiji nije mnogo toga promijenilo. Naime, ovdašnji ljudi po već desetljećima prorijeđenim mjestima muku muče s lošim putovima i vodoopskrbom, a donedavno su imali i problema sa strujom. Pored toga, primanja su im uglavnom toliko niska da jedva preživljavaju; kako nema ni autobusne ni željezničke povezanosti s Petrinjom, za svaki odlazak liječniku moraju izdvojiti pozamašnu sumu. Potres je, dakle, samo skrenuo pažnju javnosti na njihove loše, a sada još gore životne uvjete, pa su i novinari bili itekako zatečeni kad su im ljudi objašnjavali kako su do te katastrofe preživljavali - protumačio nam je petrinjski paroh, protojerej Saša Umićević, prije nego li će nas odvesti do Gornjeg Čuntića, seoceta za koje se slobodno može kazati da je smješteno "bogu iza nogu".
Kad smo sišli s asfalta koji završava iza zelene doline prije sela, razrovana i nenasuta cesta sve se više sužavala i pretvarala u neodržavani šumski put, a potom i u nešto nalik strmoj, teško prohodnoj jaruzi punoj lokava vode. Sve unatoč vrućini i dugom sušnom razdoblju. Na kraju tog puta kuća je u kojoj živi vremešna i boležljiva Draginja Kukić, o kojoj skrbi unuk Stefan, koji je zaposlen u Petrinji. Iako zatečena iznenadnim posjetom svog sveštenika i novinara, starica nas je srdačno dočekala, a kad je protojerej iz prtljažnika automobila izvadio dar koji joj je donio, lice joj je zasjalo oduševljenjem koje nije niti pokušavala sakriti. A sveštenik je, kaže nam, samo ispunio obećanje otprije par mjeseci da će joj nabaviti doista neophodno - novi plinski štednjak.
- Vi ste, kažete, novinar? E, pa onda lijepo napišite ono što ću vam sada reći: ovaj naš Saša najbolji je čovjek na cijelom svijetu, pogledajte samo kako je meni ispunio ono što je obećao! Molim vas, nemojte štedjeti papir. Paroh svima nama u selu puno znači, samo nas on redovito obilazi, a nerijetko donosi i darove - s oduševljenjem iskazuje svoju zahvalnost Draginja, pa nas uvodi u kuću.
Kad je zemlja zatutnjala, bila je u njoj sama i u dvorište je uspjela izletjeti tek kad je grmljavina donekle jenjala. Nije trebala dugo čekati Stefana, zabrinutog za baku: glavno da je glava na ramenima, tješili su jedno drugo promatrajući kuću u koju bi bilo, vidjelo se na prvi pogled, opasno ulaziti. Priredili su stoga za prvu ruku noćenje u automobilu i nužni smještaj na otvorenom. Statičari su ih posjetili tek mjesec nakon razornog potresa, pa im na dom nalijepili žutu oznaku i upozorili ih službeno da u nju nije uputno ulaziti.
- Nismo mi njih baš poslušali: bila je studen velika i tko će još vani noćiti? Tako smo ipak ušli u kuću, naložili vatru i s velikim strahom u toj ruševini spavali, kako onda tako i danas. Upisali smo se za kontejner, ali nit' nam se tko javlja, nit' kontejner stiže. Što će biti od svega toga, stvarno ne znam - kaže nam Draginja.
Svakoga mjeseca ta žena prima 1.200 kuna mirovine, pa kad plati struju i lijekove, preostane joj kojih tristotinjak do četiristotinjak kuna za preživjeti, što u punom smislu potvrđuje Umićevićeve riječi da potres zapravo i nije u znatnoj mjeri promijenio živote ljudi po petrinjskim pustopoljinama.
- Najviše me muče moje bolesti. Zbog njih prvo za kojih pet stotina kuna, dakle skoro pola svoje penzije, kupim lijekova. Onda platim struju, pa ostatak trideset dana rastežem kako najbolje znam i umijem. Da mi nije mog Stefana, umrla bih od gladi. Liječnika ne posjećujem već četiri godine, jer je Petrinja daleko, a za put novca nemam. Tako samo pijem lijekove koje mi je davno propisao i trpim. Nije mi nešto bolje, ali ni puno gore, pa nekako deveram. Iako me svaki dan boli - jada se Draginja.
Najviše me muče moje bolesti. Zbog njih prvo za kojih pet stotina kuna, dakle skoro pola svoje penzije, kupim lijekova
Osim niskih primanja i brojnih boleština, jako je muče još dva problema. Prvi su, uvjerismo se sami, oni kilometri strmine po zapuštenom, davno nasipavanom putu čiji su postranični odvodni kanali godinama zatrpani. Zbog toga je ujesen i zimi, za velikih kiša i oborina, do njezine kuće gotovo nemoguće doći bilo kakvim vozilom. Tražila je i kumila Draginja petrinjske vlasti da se nešto poduzme po tom pitanju, ali dobivala je tek prazna obećanja, pa je na kraju od tih molbi odustala. Drugi joj je gorući problem pitka voda: prije približno godinu dana popucale su cijevi negdje kraj spomenutog puta i sada se voda slijeva niz njega. Tako pitka voda ne dolazi više do njezine kuće, a to znači da se mora sama svakodnevno snalaziti, što joj, jasno, pričinjava nemale teškoće. Seljani Čuntića prijavili su puknuće petrinjskom Vodovodu, no od majstora i popravka još ništa, pa voda i za najvećih žega stvara lokve po putu dok ljudi žeđaju. Vrijeme nam je za polazak. Pozdravljamo se s našom domaćicom, koja nas još jednom podsjeća: "Obavezno napišite da je naš Saša najbolji paroh na svijetu!" Odlazimo pod dojmom Draginjinih riječi, pa suočeni s teškim životom te starice razgovaramo o svim nevoljama koje su povratnički svijet diljem Banije pritisnule godinama prije lanjskog potresa.
- Po banijskim je selima mnogo ovakvih žena koje vrlo teško žive i svakodnevno se suočavaju s problemima, iako se na težak život odavno naša zajednica navikava, još otkako smo polovinom 18. stoljeća ovamo doselili. Sadašnji trenutak nije toliko različit od prošlih iskušenja koja su stajala pred stanovnicima moje parohije, pa i mnogo šire, ali je sve to njih ojačalo. Tome je dokaz činjenica da iz ovih krajeva nisu u značajnoj mjeri trajno odseljavali: tako je unutar 160 kilometara četvornih, kolika je površina moje parohije, nakon potresa ostalo zaključano samo 13 kuća – zaključio je protojerej Umićević.