Književnica, publicistkinja i feministkinja Đurđa Knežević rođena je 1952. u Jastrebarskom: po završetku studija povijesti i arheologije predavala je u srednjoj školi, bila direktorica Muzeja revolucije naroda Hrvatske, osnivačica Ženske infoteke, urednica feminističkog časopisa ‘Kruh i ruže’, kao i 40 knjiga domaćih i inozemnih autorica. Od 2008. živi na Braču. Posljednjih desetak godina posvetila se isključivo pisanju. Dosad je objavila romane ‘O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima’, ‘Gutanje vjetra’, ‘Meki trbuh jednoroga’ i ‘Sladoled od vanilije’, knjigu eseja ‘Feminizam i kako ga steći’ te slikovnicu ‘Mara i tata’. Njezin novi roman ‘Disanje nemani’ upravo je (kao i posljednja tri) objavila nakladnička kuća Fraktura, a autorica nam na početku razgovora objašnjava simboliku naslova.

- U romanu je riječ o sumiranju, sučeljavanju glavne junakinje s vlastitom prošlošću, i taj proces nije nimalo lak. Dapače, tijekom njega otkrivaju joj se neke ružne i do zaborava potisnute stvari. Iz te prošlosti u kojoj, dakako, ima i lijepih stvari, diše nekoliko ‘nemani’, od kojih je ključna jedna, no treba ostaviti čitateljima da otkriju koja. Radi se dakle o tome da su neke veoma ružne stvari koje su se jako davno dogodile i nadalje vrlo žive i to, nažalost, ne samo u sjećanju glavne junakinje.

Protiv laži i licemjerja

Glavni lik romana je Nana, uspješna odvjetnica koja se vraća u rodni grad: o kojem se gradu radi i s kakvim se problemima susreće?

Ne radi se o nekom specifičnom gradu, ali se istovremeno radi o svima na svijetu, mogla bih mirno reći; upravo stoga su tema i ono što se u romanu događa doista univerzalni, izbjegavala sam imenovanja. Kako nisam htjela postojeće toponime, tako nisam davala ni izmišljena imena, jer bi to, vrlo je moguće, upućivalo da se negdje u nekim sredinama ružne stvari događaju, no ne i kod nas. Što, naravno, nije točno. Osnovni problem u romanu je zlostavljanje djece, no u njemu se daleko više bavim društvenim aspektima, normama i konvencijama koje omogućuju da se to bezmjerno zlo ne vidi, da se o njemu ne govori, da se stvara i njeguje lažna slika ako ne idile, a ono barem neke ‘normalnosti’ i ‘pristojnosti’… Da se dakle živi u laži i licemjerju. I sve to, naravno, na račun prevelike žrtve najranjivijih i s posljedicama koje ostaju zauvijek.

Od dubine licemjerja pojedinca puno gore mi se čini licemjerje crkvene hijerarhije, koja pedofiliju pokriva, štiti ili relativizira. A je li moj roman ‘Disanje nemani’ komentar na pedofiliju? Nije. Ako već govorimo u dnevnopolitičkim terminima, prije bi bio optužba

Kako prikazujete provinciju i koliko svatko svoju, onu u kojoj su stare i nerealizirane ljubavi i neriješeni odnosi s roditeljima, nosi na leđima? Je li zavičaj opterećujući?

Da, o provinciji je riječ, no ni to nije tako jednostavno razlučiti, da se ne uljuljkujemo u pomisao da su samo manja mjesta, udaljena od velikih centara, provincija. U geografskom i populacijskom smislu to jest tako, provincijski duh je tamo jači uslijed mnogih razloga u koje sada ne mogu ulaziti. No ako je provincija ograničena geografijom i brojem stanovnika, provincijalizam kao stanje duha ne priznaje te granice i tramvaji, kazališne kuće i slično nisu mu nikakva brana. Na koncu, i Zagreb to potvrđuje, pogotovu posljednjih decenija. S provincijom i provincijalizmom je kao s onom udarničkom, koju bih ovdje parafrazirala: ‘Mi gradimo provinciju, provincija gradi nas.’ Tome se veoma teško otrgnuti i oduprijeti, pogotovu ako to činimo sami, dakle osamljeni, a istovremeno ne postoji gotovo nikakav oslonac u društvu koji bi nam u tom otporu pomogao. Odgovor na vaše pitanje koliko svatko nosi svoju provinciju na leđima ovisi o tome u kojoj se mjeri može osloboditi provincijalizma. To, svi znamo, nije lako. Uostalom, i glavna junakinja ‘Disanja nemani’ oslobodila se provincijalizma, svih teškoća koje navodite, ali je prije toga platila veoma, veoma visoku cijenu. Međutim, zavičaj, kako ga ja razumijem i doživljavam, nešto je posve drugo. I za mene lijepo. I nikako se taj osjećaj ne smije brkati s odbojnim mi nacionalizmom, domoljubljem, patriotizmom. Zavičaj je prvo mjesto koje gledamo, sva obličja, godišnja doba, mirisi, raslinje, pa onda jezik, osobito dijalekt, arhitektura… to je toliko silno da ostavlja neusporedivo jače utiske i sjećanja od svega što kasnije susretnemo, ako se uopće maknemo od zavičaja. Za mene zavičaj nikako nije opterećujući, dapače, još se poslužim njime kada mi primjerice kod pisanja ustreba neka slika, miris, grimasa lica, gesta…

Je li donekle riječ i o feminističkom romanu? Jer glavna junakinja je žena koja se uspjela emancipirati od svoje sredine i obitelji, barem na neki način?

Jest, donekle. Ona se, istina, jako odmaknula od svoje sredine i obitelji, no to nije bila emancipacija u strogom smislu te riječi, kod nje je to bio bijeg, spašavanje vlastite glave, a ne i borba za (svoja) prava. Na koncu, ona se veoma ‘konformirala’, izgubila je praktički sve bitke, neke je nove dobila i svega je toga vrlo svjesna. U jednom dijelu i sama govori o tome kako je utjerana u poželjnu, vladajuću sliku ženskosti, onu iz boljih žurnala za žene (ako takvi uopće postoje), no sasvim je pristala na nju, kao i neke druge slične stvari. I dapače, samoj joj je jasno da drugačije ne može, da je sada ta nametnuta slika postala i ona sama, slika iz koje ne želi i ne može izaći.

U romanu opisujete događaj vezan uz svećeničku pedofiliju: to je svojevrsni komentar na takve probleme današnje crkve?

Seksualno zlostavljanje djece smatram vrhunski odurnim zločinom, nisam sigurna da bih neki drugi mogla istaknuti kao gori ili jednak. Vjerojatno stoga što se tu radi o zlostavljanju onih koji jedva i tko zna na koji način shvaćaju to što im se događa i, posebice, koje će i kakve dalekosežne posljedice za njih imati. Pate ne samo u trenutku kada se odvratni čin odvija nego i cijeli život, osuđeni su da to nose kao biljeg, i to, s obzirom na to kakvo smo društvo, kao sramotni biljeg. Zbog tog su zločina vjerojatno i trajno seksualno osakaćeni. Pokušaj da o tome progovore javno u pravilu završava ponovnom i dodatnom traumatizacijom: strašna nespremnost ili, još gore, surovo i počesto podrugujuće odbijanje okoline da sasluša, shvati i prihvati njihovu istinu sprečava ih i u pokušaju da je iznesu. A što se svećeničke pedofilije tiče, moramo reći da svećenici, nažalost, nisu sami u tome, rade to i nesvećenička lica, no među svećenstvom je pedofilija raširena u tolikoj mjeri da je gotovo riječ o sinonimu. Treba opet istaknuti da tu nema razlike među religijama. Crkvene institucije različitih konfesija trebale bi pronaći snage da se ozbiljno upitaju zašto je to tako, zašto je pedofilija raširena baš u takvoj vrsti institucija, pogotovu stoga što se čini da to nema veze s time je li svećenicima dopuštena ženidba ili ne. Neshvatljiva mi je dubina licemjerja ljudi kojima njihova religija propisuje neke moralne norme, sve ono o ljubavi za bližnjega, zaštiti, čistoći, nevinosti, nekoristoljublju… Kada to nabrajam, kao da se i sama rugam onima koji su iskusili sve suprotno od toga. Od dubine licemjerja pojedinca puno gore mi se čini licemjerje crkvene hijerarhije, koja sve to pokriva, štiti počinitelje, odbija svaki razgovor ili sam zločin relativizira. A je li moj roman komentar na pedofiliju? Nije. Ako već govorimo u dnevnopolitičkim terminima, prije bi bio optužba.

Već se prilično dugo ‘starim’ problemima feminizma prilazi na način neusklađen s novim društvenim okolnostima, pa su stvari koje bi trebale biti mobilizirajuće zapravo smiješno-žalosne: na umu mi je parola u povodu obilježavanja 8. marta pred dvije ili tri godine, kojom se traži osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena

Stvari nisu dobre

Što vas je motiviralo da napišete ‘Disanje nemani’? U javnosti ste već dugo poznati kao feministička aktivistkinja, no objavljujete i fikciju, pa vas se sve više percipira i kao književnicu…

Valjda su ipak desetljeća feminističkog aktivizma utjecala i na izbor tema kojima se u svojim romanima, ne samo posljednjem, bavim. Dakle i taj feministički motivacijski aspekt sigurno ima utjecaja na temu, no pravi je otponac bilo za mene neočekivano priznanje jedne poznanice da se ‘to’ i njoj događalo. Lakše mi je bilo o tom se problemu informirati iz feminističke literature i crnih kronika, no kada mi je osoba koju poznajem kazala da je i sama bila zlostavljana, otpuhnut je sav moj feministički nauk i mirnoća koju moramo imati želimo li se s nečim takvim susresti i osobi pomoći, razumjeti je, prihvatiti i slično. Bilo mi je strašno teško o tome i slušati… Jednostavno, svi smo mi vrlo dobro istrenirani da barem malo sumnjamo u priču, da je ne prihvaćamo. A moguće je, opet, da je količina užasa jednostavno prevelika, pa nas udari po glavi da ne možemo misliti. To se meni dogodilo i trebalo je proći nekoliko godina razmišljanja o tome, da pokušam shvatiti i osobu i sve okolnosti. Rezultat toga je roman.

Je li današnja feministička scena na neki način podijeljena na autonomnu i onu mejnstrimovsku? I kako je uopće s feminizmom u Hrvatskoj danas, pratite li to?

Pratim, naravno, i na izvjestan način i sudjelujem, i to ne samo s ove geografske distance, Brača. Tvrdim već dulje da feminističke scene ima, ali nema (djelatnog) feminizma, aktivističkog i teorijskog. Na toj suženoj i prilično jalovoj sceni sve će se grupe i organizacije nazivati autonomnima, iako su po svojem djelovanju itekako mejnstrimovske, liberalne ili komunitarne. Agenda donatora ipak svima određuju pravce i strategije. Već se prilično dugo ‘starim’ problemima feminizma prilazi na način neusklađen s novim društvenim okolnostima u kojima se oni ispoljavaju. Imamo i anakronih stvari koje bi trebale biti mobilizirajuće, a zapravo su smiješno-žalosne – na umu mi je parola u povodu obilježavanja 8. marta pred dvije ili tri godine, kojom se traži osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena. Vjerojatno su organizatorice razmišljale o nezaposlenosti, premda je i to prilično besmisleno tražiti na ovakav način. No problem je u tome što se previdjelo da današnje okolnosti nisu kao one prije 100 ili 150 godina, kada je razina tehnološkog razvoja i uvjeta proizvodnje bila takva da se zahtjev ‘triput osam’ mogao sagledati kao realan. Danas je ta razina tolika da bi zahtjev za znatno kraćim radnim vremenom bio više nego realan, i to s dalekosežnim posljedicama pravednije preraspodjele proizvedene vrijednosti, uz veću zaposlenost kao željenu posljedicu. Ili, da spomenem upravo ovih dana aktualan Ženski sud pravde za žrtve ratnog silovanja, koji organiziraju regionalne ženske organizacije, a djeluje pomalo talibanski. Naime u toj se priči ne zna tko će i, što je važnije, kako će suditi, na temelju kojih i kakvih zakona, kako će izgledati procedura, tj. kako će se sakupljati saznanja, organizirati dokazi i slično. A ako je riječ o simboličkom suđenju, ostaje upitna i prilično zamagljena svrhovitost takve simbolike. Pritom se sve obrnulo naglavačke, jer bi puno praktičnije i efikasnije bilo da se istraže problemi koji priječe postojeće mehanizme (nedostatak ili nejasnoća zakona, rad tužiteljstva i sudova) da takve zločine procesuiraju. Nadalje, postoji li diskrepancija između zakona i prakse (što ne bi bilo nešto neočekivano!), kako vršiti pritiske na pravosuđe i njegove organe da rade svoj posao… da dalje ne nabrajam. Trenutačno stvari zaista nisu dobre.

Jeste li se povukli iz društveno-političkog angažmana i, ako jeste, zašto?

Paradoks je da sam danas jednako aktivna kao i prije. Pišem redovito kolumnu za jedan mjesečnik, tu i tamo za neke druge medije, objavim poneki esej i najčešće su mi teme iz feminizma, no ne obavezno. K tome, ne razumijem zašto se pisanje knjiga smatra apolitičnim? Svaka je knjiga – i ona lijevog, i ona desnog, i ona prividno bez naboja – politična: dobro bi, pa i nužno bilo da su i literarno dobre. A da ih građani još više čitaju, mogle bi doista postati ‘opasnima’. Dakle povukla sam se da bih se i dalje uplitala. Doduše, malo drugačijim sredstvima.