Za početak, predstavite nam krstinjski mjesni odbor i recite nešto više o ljudima i kraju koje pokriva?
Prema dostupnim podacima, na području koje pokriva MO Krstinja živi tristotinjak osoba, a na biračkom popisu je oko 270; tačan ćemo broj znati kad dobijemo konačne rezultate posljednjeg popisa stanovništva. Moja je procjena da ovdje stalno obitava približno 180 ljudi u sedam sela i naselja: Krstinji, Džabravcu, Selakovoj Poljani, Gornjoj i Donjoj Brusovači, Kusaji i Prisjeku, a u Lupovcu trenutačno nema nikoga. U Selakovoj Poljani sada je svega 16 domaćinstava, a nakon Drugog svjetskog rata, do raspada SFRJ, to je bilo jedno od najvećih i najbogatijih sela oko Vojnića. U samoj Krstinji je 1991. radilo čak 170 osoba - u tri trgovine i u mjesnoj gostionici, na benzinskoj crpki, u školi i ambulanti te najviše u pogonu Tekstilne industrije Beti iz slovenske Metlike. Taj je pogon inače ostao potpuno očuvan za vrijeme sukoba, no nakon Oluje je šleperima zadarskih registracijskih oznaka iz njega odvezena sva oprema. Čak i nakon Oluje taj pogon Beti iz Metlike je mogao početi ponovo raditi punom snagom nakon par sati. U osnovnu školu je išlo oko 250 učenika i u školi je radilo gotovo 30 ljudi.
A kako se danas živi?
Teško. Ljudi uglavnom žive od poljoprivredne proizvodnje za vlastite potrebe, to im je nužnost, a poneki i od vrlo skromnih penzija. Budući da je Krstinja do 1958., kada je pripojena Vojniću, bila općina s 24 sela, sve do 1967. smo imali svoju vlastitu poljoprivrednu zadrugu, čiji je direktor bio Mile Petrović, vrlo dobar i odgovoran čovjek koji nam je jamčio radnu i razvojnu perspektivu. No tada počinju ulaganja u velikokladuški Agrokomerc, koji je do tada imao tek dva traktora i jednu prikolicu, pa naša zadruga praktički nestaje dok se spomenuti razvija u veliku firmu.
Što mislite o aktualnoj političkoj situaciji?
Na televiziji samo gledamo kako se tko naoružava tenkovima, topovima, haubicama, raketnim bacačima i sličnim. Toga ovdje, nasreću, nema, no zato još posjedujemo srce, dušu i pamćenje za naše civilne žrtve i partizane koji su život dali za slobodu. To je nama sveto mjesto, kao što je sveto sjećanje na žrtve ustaškog režima kojih je ovdje bilo mnogo, kao i na cijelom Kordunu, o čemu svjedoče imena uklesana u spomenik NOB-u. Nevine krstinjske žrtve stradale su kada je u sjeniku bilo zapaljeno 36 osoba, kao i 72 u crkvi; prisjećamo se i 380 ubijenih u Ivanović Jarku te stravičnog Đurđevdana u Veljunu. Posebno tišti gotovo pet hiljada žrtava u velikokladuškom Mehinu Stanju, za koje ćemo imati komemoraciju početkom augusta. Puno je naših ljudi ondje stradalo.
Kakav je trenutačni položaj krstinjske srpske zajednice?
Nemam na tu temu išta pozitivnog i dobrog reći. Ničega od onoga što smo imali do rata devedesetih nema, ni ambulante, ni zubara, trgovine, pošte, škole, benzinske, pogona... ničeg više nema! Sada se snalazimo najbolje što znamo i umijemo.
Kako surađujete s općinskim vlastima i vojnićkim načelnikom Nebojšom Andrićem (HDZ)?
Možda se netko ne bi složio sa mnom, no mislim da je ta suradnja odlična i na visokom nivou; to se vidi i po tome što jer načelnik kod nas uvijek dobrodošao. Podržava nas u svim akcijama, pa su građani Krstinje srpske nacionalnosti za njega glasali na izborima. Zajedno planiramo i puno budućih akcija, koje ćemo valjda uspjeti ostvariti.
