Krstinja, selo na sjeverozapadnim obroncima Petrove gore, jedno je od većih naselja u sklopu Općine Vojnić koje se sve više razvija: gotovo trećina stanovnika, njih stotinjak, radi u Tvornici trikotaže Beti u obližnjoj slovenskoj Metlici, drugi se bave poljoprivredom, pa su nezaposleni malobrojni. Krstinjsku osnovnu školu pohađaju i đaci iz okolnih sela. U nju je upisano više od tri stotine učenika; tu je i nekoliko trgovina, pošta, ambulanta opće prakse i stomatološka ordinacija. Pored svega, selo je javnim prijevozom, brojnim i izravnim autobusnim linijama, povezano s Vojnićem, Karlovcem, Zagrebom, posljedično i sa cijelim svijetom.
Dosta idile, spustimo se sada na zemlju: takav bi možda bio opis Krstinje da smo ovaj tekst pisali prije par desetljeća. Stvarnost je sada bitno drugačija i za dvadesetak uglavnom vremešnih mještana – brutalnija. Ovdašnji ljudi doslovce preživljavaju od dana do dana: u selu nema trgovine ni ambulante, velika školska zgrada zjapi prazna, pošta je odavno zatvorila vrata, a doći do Vojnića ili Karlovca pravo je umijeće. Drače i korova ima u izobilju, ali posla nimalo, pa se krstinjska mladost u potrazi za golom egzistencijom raspršila posvuda.
Lako je danas slaviti Svetog Savu ili polagati vijence na partizanske spomenike, ali mi smo to oduvijek radili, kaže Nikola Pavić
Ipak, nekolicina od ono malo preostalih duša, u zreloj ili poznijoj dobi, daje sve od sebe ne bi li selu vratili bar nešto od nekadašnjeg života. Njihovi se napori uglavnom razbijaju o debele zidove hladne i poprilično neučinkovite državne administracije, pa će se dobronamjernom promatraču koji u Krstinju zađe možda učiniti očajničkima. Svejedno, tih par entuzijasta gura dalje, vođeni valjda i onom starom da je bolje da odumre selo nego običaji.
Tako i Krstinjani i mještani okolnih, podjednako pustih sela žive za rijetka okupljanja u dvorištu zgrade Mjesnog odbora ili pred spomenikom žrtvama fašističkog terora. Daju im ti skupovi nekakvu nadu da možda ipak izumrijeti neće.
- Bez obzira na prilike ili neprilike, dvaput godišnje se okupljamo da obilježimo važne datume: 4. jula Dan borca, a onda 27. januaru našu veliku pravoslavnu svetkovinu. Koliko pamtim, tako je oduvijek bilo, roditelji su me još kao dječaka vodili na proslavu Svetog Save; doduše, tih 1950-ih u Krstinji bi se tim prigodama okupilo i po par hiljada ljudi iz cijeloga kraja - govori nam Đorđe Martinović, predsjednik Mjesnog odbora koji nas je i pozvao na tradicionalni svetosavski zbor krstinjskog naroda.
- Kako je Sveti Sava među ostalim i zaštitnik školstva, okupili bismo se pred školom u kojoj se održavala prigodna priredba njemu u čast; u selu nikada nije bilo crkve, a ni svog popa nismo imali. Ali negdje početkom 1970-ih, navodno na preporuku CK SKH, vlasti su zatražile da se vjerske priredbe više ne održavaju u školskim prostorima, pa smo svetosavsku slavu preselili malo dalje i nastavili po starom. Najvjerojatnije nas nisu dirali jer je Krstinja dala mnogo žrtava NOB-u i nema kuće iz koje bar netko nije otišao u partizane. O tome svjedoči spomenik usred sela, s imenima 709 žrtava ustaškog terora i 304 pala borca - tumači Martinović.
Đorđe Martinović (Foto: Vladimir Jurišić)
Budući da je tijekom posljednjih mjeseci Krstinja sahranila čak četvero svojih mještana, ovogodišnji je svetosavski zbor bio bitno skromniji od prijašnjih proslava: nit' su se na ražnju okretali janjci, nit' su selom odjekivali zvuci tambura i harmonika. Pripremljena je tek skromna zakuska, u čast svecu a na spomen preminulima.
Tradicionalna, univerzalna kršćanska načela i masovna slobodoljubivost iskazana u Drugome svjetskom ratu pridonijele su zasigurno još jednoj značajki kolektivnog mentaliteta Kordunaša, pa tako i stanovnika Krstinje. Nikada ovdje čovjeka nisu mrzili radi njegovog vjerskog, nacionalnog ili političkog opredjeljenja, ni za najgorih nevolja i nedaća koje su ih pogađale. Valjda su se i zato na ovogodišnjoj svetosavskoj proslavi za istim stolom okupili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kršćani i muslimani.
- E da, to vam je živa istina, nema vam ovdje mjesta nikakvom nacionalizmu. Čovjeka mjerimo po njegovim ljudskim vrijednostima, čistom obrazu i poštenju. Bio sam član Partije kao i mnogi u selu, ali nikad nismo u sebi gušili kršćansku vjeru. Lako je danas slaviti Svetog Savu ili polagati vijence na partizanske spomenike, ali mi smo to oduvijek radili, slavili smo svog sveca u prostorijama škole odmah iza rata. Drugovi su nas možda malo poprijeko gledali, ali su znali tko smo, kakvi smo i što nam je u srcu, pa je sve nekako šutke prolazilo. Isto tako, mnogi bi nas "veliki vjernici" ispod oka gledali kad bismo polagali vijence uz partizanski spomenik, no mi smo dalje tjerali svoje, i tako sve do danas. Evo, sad ću pred vas dovesti svog druga, jer bih volio da me s njime slikate i tu sliku onda progurate u svoje novine – uvjerava nas nekoć svima znani uspješni trgovac Nikola Pavić, danas čili osamdesetogodišnjak, pa nas upoznaje sa svojim prijateljem Eminom Kapićem.
- Razne su nevolje, uglavnom one ratne, dovele prije dvadesetak godina mene i moju obitelj iz Velike Kladuše ovamo, u Krstinju; malo sam se isprva bojao kako će to proći, musliman u srpskom selu, ali bolje nije moglo. Ljudi su me prihvatili i ja sam prihvatio njih, pa je sasvim normalno da zajedno obilježavamo Svetog Savu. Koliko znam, taj svetac nikada nije imao ništa protiv nas muslimana, kao što naš Muhamed nije imao ništa protiv Srba. Njihovo je učenje slično i prihvatljivo cijelom svijetu i to vam je to – mudro nam zbori Emin prije nego li ćemo ga ovjekovječiti s vremešnim starosjediocem Krstinje.
- Idućih dana već započinjemo pripreme za obilježavanje Dana borca, pa možete biti sigurni da će se u Krstinji svijeća za Svetog Savu paliti a cvijeće pod partizanski spomenik polagati dok ijedan stanovnik sela bude živ - ispraća nas Đorđe Martinović.
