Obitelj Bajić iz Donje Brusovače na Kordunu danas je iz različitih razloga, dobrih i loših, raspršena po svijetu. Ipak, to njezinim članovima ne smeta da brinu jedni o drugima svakodnevno komunicirajući telefonom. Nešto rjeđe viđaju se uživo; uglavnom, međusobno se pomažu, ovisno već o tome kome je u nekom trenutku pomoć najpotrebnija.
Roditelji, sedamdesetčetverogodišnja Ranka i dvije godine stariji Milan, u Donjoj Brusovači žive još od svog vjenčanja 1968. Premda im je zlatni pir odavno bio, po urođenom životnom optimizmu, uzajamnom poštovanju i vitalnosti na prvu vidljivoj kod oboje stječe se dojam da će i dijamantni dočekati zajedno, u slozi i razumijevanju unatoč svim nedaćama.
- Naš sin Dalibor i starija unuka Sofija trenutačno su u Njemačkoj, gdje on radi kao poštanski dostavljač. Supruga mu Snežana, naša snaha, ostala je u Srbiji s mlađom kćeri Draganom. Čini se kompleksnim takav život, ali zapravo nije: Dalibor i Sofija neće još dugo biti u tuđini, čim se stekne nešto para, eto njih nazad svojima. Osim toga, svi se međusobno čujemo gotovo svakodnevno, a često uspostavimo i video vezu, pa bude kao da smo u istoj prostoriji. A kad dođu državni praznici ili blagdani na koje mogu iskoristiti slobodne dane, okupimo se ovdje pod Petrovom gorom, pa uživamo u susretu uživo - objašnjava nam Milan Bajić.
Milan je punih 35 godina, sve do Oluje, bio trgovac u jedinoj trgovini u obližnjoj Krstinji, pa ne čudi što ga još pamti staro i mlado iz zaselaka Petrove gore. Poslovnica u kojoj je proveo svoj radni vijek djelovala je u sklopu vojnićkog Trgovačko-ugostiteljskog poduzeća Petrova gora, pa je po povratku iz izbjeglištva uspio prikupiti sve potrebne papire za odlazak u mirovinu, koja danas iznosi 410 eura mjesečno.
- Puno sam vremena proveo za pultom te trgovine, moj novinaru! Svakoga sam dana od kuće do krstinjskog dućana, najčešće pješice, hodao bih dva kilometra, pa onda opet toliko nazad: zapišite slobodno da bih do posla prevaljivao ravno 2676 koraka, iako ih pomno "nikada nisam brojio", kako to u svojoj pjesmi Balašević kaže. Ta je prodavaonica bila od velike važnosti za sve žitelje ovog dijela Korduna, no danas, u 21. vijeku, trgovine su puno udaljenije od nas: do najbliže nam treba čak 18 kilometara. Doduše, ima jedna bliža do koje treba "svega" osam, ali ta je u Velikoj Kladuši, tj. u susjednoj državi. Pa ti sad zaboravi nešto kupiti kad se već nađeš u takvoj prilici – kaže Milan.
I Ranki je udaljenost trgovina problematična, no puno je više brinu druge civilizacijske stečevine koje su u ovom kraju očito zasvagda izgubljene. U nedalekoj su Krstinji, do prije trideset i kusur godina, postojale škola, ambulanta, pošta i veterinarska stanica, a i matični ured u slučaju potrebe. Danas ničega od toga nema, sve je nekim čudom nestalo kao da ga nikada nije ni bilo. Očito, rat nije samo ljude otpuhao sa starih ognjišta, odnio je u svojoj mahnitoj tutnjavi sve ono dobro što se desetljećima stvaralo, gradilo i prihvaćalo kao sastavni dio svakodnevnice.
Otkako su se Bajići vratili u zavičaj pun temeljito devastiranih i popljačkanih sela, ne čuje se u njemu često pjesme ni cike đaka i baka; nema sijela ni prela, vjenčanja i krštenja. Samo su, čini se, sahrane zaredale.
- Nesretna nas je Oluja otjerala u Srbiju, u selo Lipe kraj smederevske Željezare, gdje su nam neki dobri ljudi ponudili smještaj u jednoj oronuloj kući. Dobivali bismo od države brašno i konzerve. Tako smo preživljavali čak dvije godine, no ja dalje stvarno više nisam mogao. Mog oca Đuru ondje smo sahranili, sin i snaha su odlučili ostati i graditi svoj život, a Ranka i ja se s mojom majkom Sofijom vratismo ovamo, pod našu Petrovu goru, u jesen 1997. U prvo nam je vrijeme bilo doista teško u opustošenoj kući bez ikakvog namještaja i opreme. Onda smo kroz međunarodnu humanitarnu akciju dobili krevete, država nam je dala jednu junicu, a rođak iz Čakovca posudio kravu dok se ne snađemo. Imali smo tako mlijeka za sebe i za Karlovačku mljekaru. Dalo se preživjeti iako nam je nedostatak struje bio stvarno golem problem; šest smo godina živjeli uz svijeće i petrolejke ozbiljno ogorčeni, jer smo još 1960-ih mjesnim samodoprinosom doveli električnu energiju u cijelo selo. Nikako nam nije išlo u glavu da poslije trideset godina odjednom opet živimo u mraku i da nova država taj problem rješava tako što smo svakog mjeseca u Vojniću mogli besplatno podići određeni broj svijeća?! Ne da nismo spali s konja na magarca, mi smo se s konja strovalili u blato – ogorčen je Milan i danas.
Krstinjska osnovna škola nekad je znala imati po pet stotina đaka, a danas je zatvorena i prazna, bez ijednog učenika. Ni s brojčanim stanjem odraslog stanovništva nije puno volje. U cijeloj je Brusovači teško istodobno naći pedesetak duša. To se, doduše, donekle mijenja, jer još doseljavaju ljudi iz susjedne BiH.
- Ovog trenutka u našem selu i cijelom krstinjskom kraju ima više Bošnjaka koje su ratne prilike i neprilike dovele iz Bosne nego nas domaćih: tako je i moj prvi komšija islamske vjere, ali to, nasreću, ni meni ni njemu ništa ne znači, družimo se za Božić, Uskrs, Bajram i druge blagdane, jer se međusobno poštujemo i držimo do naših običaja i tradicija. Tako smo nedavno skupa proslavili pravoslavnog Svetog Savu, a pridružili su nam se u svetkovini svi muslimani iz sela. No zajedno smo u najvećem broju za Dan borca, kad se stanovništvo cijele okolice okupi ispred spomenika u Krstinji; ipak je ovo tradicionalno partizanski kraj, a i svi doseljeni Bošnjaci su antifašisti – zaključuje naš susret Milan Bajić.
