Kad smo s Milanom Uzelcem, dožupanom Ličko-senjske županije iz redova srpske nacionalne manjine, posjetili Miroslava Kalanja u Ćojluku pokraj Udbine, domaćin nas je prilično iznenadio odmah na početku razgovora. Zadnji put kad su Novosti pisale o Kalanjima, imali su petoro djece.
- Znate, supruga Aleksandra i ja imamo šestero djece: Aleksandra (14), Dejana (13), Branku (11), Miloša (10), Milicu (9) i novorođenče Lazara. Svi su jedno drugom do uha, no živi su, zdravi i veseli, pa smo i nas dvoje zbog njih vrlo sretni. Uz uobičajene probleme koje svi rješavamo iz dana u dan kako najbolje umijemo, našu brojnu porodicu sve više pritišće i jedan dodatni. Naime, kod nas je pravi mali dječji vrtić koji troši puno mlijeka, svakoga dana najmanje četiri do pet litara. Budući da je mlijeko sve skuplje, moramo za to izdvajati sve više novca, pa sam odlučio da bi mi bilo najbolje investirati u tvornicu mlijeka – najavljuje s puno samopozdanja i odlučnosti Miroslav, čija je povratnička obitelj možda najbrojnija od njih 350 u udbinskom kraju, ali nismo sigurni da je i među najimućnijima. Naslutivši našu neizrečenu nevjericu, odmah nam pojašnjava.
Pogledajte samo ovu moju djecu, nema mi od njih veće radosti! Imamo vremena i volje za sve, od rada i učenja do igre i veselja, kaže Miroslav Kalanj
- Tako ću jednostavno riješiti naš problem: kupit ću jednu kravu, premda još ne znam kako, i eto nam tvornice. Bit će u nas mlijeka i sira kolikogod poželimo – razotkriva nam domaćin pozadinu svog poduzetništva.
Mama Aleksandra donedavno je radila kao trgovkinja, no otkako je prije desetak dana rodila malog Lazara, opet je na porodiljnom. Miroslav je domar u mjesnoj osnovnoj školi, a u slobodno vrijeme obrađuje nešto zemlje ili za druge odradi pokoji fizički posao. Zaradi se tako za brojnu obitelj, pa život može ići svojim putem; možda uvijek ne bude lako, no na astalu se, kao u Balaševićevoj pjesmi o Vasi Ladačkom, navek nađe barem hleba, taman tol'ko kol'ko treba.
- Bilo bi nam puno teže da u slobodno vrijeme ne zaradim pokoju kunu sa strane. Time popunjavamo sve one rupe u kućnom budžetu, pa se nekako provlačimo dalje. Inače, moja mati Branka umrla je 2009., a otac Mirko pet godina poslije nje. Brat Ilija živi i radi u Njemačkoj. Petog augusta 1995., koji nikada neću zaboraviti, Oluja nas je svo četvoro otpuhala skroz do Vojvodine; potucali smo se prvo preko planinskog prijevoja Kuk prema Donjem Lapcu, pa kroz Bosanski Petrovac, Ključ, Banja Luku i Novi Pazar dospjeli u Melence kraj Zrenjanina, gdje smo ostali punih devet godina. Radili smo i snalazili se za život na sve moguće načine, susrećući pritom ljude koji su nas bez zadrške i zlobe prihvaćali i one koji nisu bili najzadovoljniji našim dolaskom. Zato nam je sve češće na pameti bila naša Lika, pogotovu ovi suri planinski visovi iznad Krbavskog polja i oko Udbine. Stoga smo se 2004. vratili na svoje ognjište ovdje u Ćojluku. Ovo je po meni možda najljepši dio Hrvatske: ispod nas široko polje, iznad nas čisto nebo, a između planine što se propinju uvis. Svako godišnje doba donosi sa sobom svoju radost i ljepotu, čak i zime za kojih sjeverac huji preko smrznutih polja, a ti pališ vatru u peći da ti tiho pucketa. Ljeti noći budu baš onako ugodno prohladne da se ne oznojiš, u proljeće se zaokupiraš sadnjom, a ujesen ubireš plodove plodne zemlje i svog truda i tako, sve po redu, kako već i valja u tim prirodnim ciklusima života. Eto, valjda zbog njih nisam mogao dulje ostati u Vojvodini - priča nam domaćin.
Miroslav Kalanj i Milan Uzelac
Kao i toliki drugi, i oni su svoje imanje pronašli u devastiranom stanju, propalo i opustošeno. Zahtjev za obnovu nisu uspjeli predati jer imovinsko-pravni odnosi vezani uz česticu na kojoj je kuća nisu bili dokraja riješeni, pa su dom obnavljali sami, vlastitim novcem, a nerijetko i radom. Miroslav se s Aleksandrom nakon povratka vjenčao, a tada je nekako rođen i njihov prvijenac nazvan po majci.
- Pogledajte samo ovu moju djecu, nema mi od njih veće radosti. Svi osim malog Lazara idu u školu; nisu među odličnim đacima, ali ne zastajkuju i solidno guraju sve što moraju. Ovi malo stariji, pomažu meni kadgod dospiju, a ovi maleni njima, pa nam sve nekako štima. Imamo vremena i volje za sve, od rada i učenja do igre i veselja. A vi, kad nas već toliko slikate, napišite lijepo da nam treba tek jedna muzna krava, možda će se naći netko spreman da nam pomogne – napominje nam pri kraju razgovora naš domaćin; onako tek, za svaki slučaj.
- Vrlo često posjećujem Miroslavovu porodicu i nastojim im pomoći koliko god mogu u rješavanju što manjih, a što većih problema. Tako sam im još kao općinski donačelnik pomogao pri nabavi materijala potrebnog za obnovu kuće, a i dalje o njima vodim računa uz ostalo i zato što su najbrojnija obitelj u Udbini. Eto, i predstavnici SNV-a su ih već nekoliko puta posjetili i nikada nisu došli praznih ruku: kupljeni su im frižider, motorna pila, električni štednjak, sijaset potrepština i darova za djecu. Sada nastojimo naći način da im nabavimo kravu muzaru, kako više ne bi morali izdvajati velik novac za sve skuplje mlijeko – zaključuje naš posjet Udbini dožupan Milan Uzelac, a mi našu reportažu dovršavamo s par statističkih podataka vezanih uz stanovništvo ovog, sve pustijeg dijela Like.
Prema svim pokazateljima, povratak u taj odvajkada 'pasivni kraj' Hrvatske završen je proces. Ondje danas podjednako teško žive ljudi svih nacionalnosti, od povratničkog srpskog stanovništva i većinskih, domicilnih Hrvata do bosanskohercegovačkih muslimana te drugih doseljenih za i poslije turobnih 1990-ih. Što se Srba povratnika tiče, najviše ih je u donjolapačkoj općini i oko Vrhovina (80 posto), a potom u Udbini (50 posto) i Korenici (25 posto). No u cijeloj Ličko-senjskoj županiji ljudi srpske nacionalnosti je tek 4.300, a to je čak deset puta manje nego što ih je u Lici živjelo prije rata.
