Porfirije se opet uvalio u nebrano grožđe. Ili je pak tamo gurnuo svoju vjersku sljedbu i osobne mu političke poklonike, što je već znatno gore. S pomućenim imidžom samog patrijarha Srpske pravoslavne crkve, slavljenog isprva poput neokaljane zvijezde liberalne misli, još ćemo nekako izaći na kraj. No pitanje je kako će oni s njegovim novijim pregnućima. I to baš kad je odmaklo nešto vremena i pažnje od sramotnih epizoda s veličanjem Amfilohija Radovića i čašćenjem Milorada Vučelića.
Krajem prošlog mjeseca, naime, slučila su se ponovno dva tome slična momenta, ako ne i teža, u praktičnom 2-u-1 aranžmanu. Jer bila su odvojena, ali je sva prilika da tek zajedno čine cjelinu s punim značenjem. Tako je na Instagram-profilu Srpske patrijaršije objavljena, s ličnim potpisom SPC-ova glavara, ne previše uvijena prijetnja izvjesnom krugu direktora osnovnih i srednjih škola u Srbiji. Onih koji "svesno obeshrabruju", sad citiramo Porfirija, te nadalje, "čak bih rekao, sprečavaju učenike i roditelje da se opredele za Versku nastavu". Stoga on najavljuje mogućnost, u najmanju ruku, "da javno objavimo njihova imena i imena škola koje na taj način diskriminišu sopstvene učenike".
Dva dana kasnije, patrijarh se oglasio uživo na Vidovdanskoj akademiji u čast svetog vladike Nikolaja ohridskog i žičkog. Osvrnuo se na okolnosti u "Titovoj Jugoslaviji", i na zabranu objave djela Nikolaja Velimirovića. "Bio je proglašen za izdajnika, ratnog zločinca, čak Hitlerovog poklonika, a čitavo trajanje Drugog svetskog rata bio je interniran i zatočenik zloglasnog logora Dachau. (...) Da su komunisti preobučeni u nacionaliste i komunisti preobučeni u mondijaliste čitali dela svetog vladike Nikolaja (...) mogli su zaista doprineti narodu, a ne samo sebi", odrezao je Porfirije. Zatim je kratko još analizirao rečene dvije vrste komunista, grđu od grđe, pa je uslijedila poanta. "Sve to govorim da danas ne bismo pravili iste greške", zaključio je, "i da se obučavajući na delima svetog Nikolaja upravljamo procesima oko nas." Ne budi lijeni, u ovoj redakciji posegnuli smo na to za možda najčitanijim naslovom, od onih koji su publicirani nakon Tita i njegovih doprinositelja isključivo samima sebi.
Posrijedi je tekst "Kroz tamnički prozor – poruke srpskom narodu iz logora Dahau". U njemu ovaj episkop srčano kritizira "školu bez vere", progres bez Krista, civilizaciju i nauku, modu i sport, mikroskop i teleskop, telegrafiju i telefon, željeznicu i vodovod, općenito kulturu kao "ništariju", papu i Lutera, Zapad jer je "podetinjio", Europu koja je "judizirana" i "univerzitetska", buntove i revolucije, individualizam i socijalizam itd. Da ne bude zabune, vladika Nikolaj diže glas i protiv kapitalizma. No predbacuje mu faktično tek zbog razdvajanja Crkve od države. Osiljene kapitalističke predstraže fašizma i nacizma ne proziva ni u jednom od 82 poglavlja s porukama srpskom narodu. Štoviše, čini se da mu krijepe duh. Čak nismo ironični, bar ne naglašeno, a još manje bez pokrića: Velimirović je bio nekom vrstom VIP-štićenika u Dachauu, tamo doduše zadržanog u svojstvu taoca, ali s raznim povlasticama. Njega i nekolicinu sličnih nisu ni u ludilu miješali s ostalim zatvorenicima, i svakako ih nisu izgladnjivali. Vladika je imao mogućnost pisati i zadržavati svoje rukopise, pa je i naslov citiranog djela indikativan. Ne isključivo simbolički, njegova je tamnica stvarno bila prozorski osvijetljena.
Rojalist kakvim je bio, Nikolaj Velimirović je interniran zbog neslaganja s jednostranom okupacijom i svrgavanjem monarhije te zbog njemačkog osiguranja u nadzoru povlaštenika Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. Potonji se fašist osobito uzajamno inspirirao s vladikom Nikolajem, istinskim ekstremistom u odnosu na umjerenijeg tadašnjeg patrijarha Gavrila, a na što u tamničkim zapisima ukazuju i brojna mučna mjesta posvećena Jevrejima, Židovima, Židima – kako ih sve tamo naziva autor. S druge strane, Srbi su, dakako, probrani "narod Božji". Sotona je i njih stavljao na kušnju, ali ih nikad nije dobio pod svoje.
Milan Radanović, povjesničar iz zagrebačkog Arhiva Srba u Hrvatskoj, pri Srpskom narodnom vijeću, nalazi da postoje tri osnovna problema vezana uz Velimirovića koja fatalno opterećuju njegovu ličnost i biografiju. "Prvi se tiče njegove afirmativne ocjene Adolfa Hitlera iznesene u javnom predavanju 1935. godine, pod naslovom 'Nacionalizam Svetog Save'. Drugi se tiče njegovog antisemitskog sentimenta", prosuđuje Radanović. Vladikin antisemitizam naročito je izražen u spomenutom spisu iz Dachaua gdje Židove naziva božjim protivnicima, neprijateljima kršćanstva te djecom i učenicima đavola: "Jer tako ih uči đavo, otac njihov. Đavo ih je naučio kako da ustanu protiv Sina Božjeg Isusa Hrista. Đavo ih je učio kroz sve vekove do sada kako da se bore protiv sinova Hristovih." Treći problem, po Radanoviću, tiče se veze s Ljotićem, liderom fašističkog pokreta Zbor i jednim od glavnih protagonista kolaboracije u okupiranoj Srbiji. "Taj pokret", dodaje ovaj povjesničar, "osim što je vojno i politički surađivao s njemačkim, odnosno nacističkim okupatorom, bio je rasistički i antisemitski. Veza se očituje i u Velimirovićevom govoru na Ljotićevoj sahrani 23. aprila 1945. godine. Velimirović je tom prilikom za Ljotića kazao da je bio 'najverniji sin srpstva', 'političar s krstom' i 'ideolog hrišćanskog nacionalizma'."
Kao što vidimo, Nikolaj Velimirović ipak je pušten na slobodu prije sloma Trećeg Reicha. Usuprot biranim riječima kolege mu Porfirija, u svojevrsnoj depandansi Dachaua proveo je dva jesenska mjeseca 1944. godine, a prije toga bilo mu je kretanje ograničeno na par manastira u Srbiji. Poslije toga je boravio u više hotela po Bavarskoj, Austriji i Sloveniji, da bi na koncu emigrirao u Sjedinjene Države. Nameće se zato pitanje zbog čega Porfirije krivotvori biografiju i ostavštinu takve jedne zlikovačke protuhe, zatucanog konzervativca i pisca generalno bijednog intelektualnog dosega.
Velimirovićev svetački status ne bi trebao na to ultimativno obavezivati aktualnog patrijarha, naprotiv. No zacijelo je odgovor sadržan u zajedničkom im antikomunističkom stavu ili, kao što ističe Milan Radanović: "Patrijarh je u vidovdanskoj besjedi iskoristio tipičan liberalni stereotip o komunistima kao glavnim uzročnicima posljednjeg rata u Jugoslaviji, kazavši da su komunisti 'koji su zabranjivali Nikolajeva dela' u jednom momentu 'to prestali da čine i čak omogućili da budu publikovana, ali su u isto vreme sa svojim ideološkim blizancima iz Zagreba i Sarajeva izazivali ratove'."
"Međutim, razdoblje u kome su Velimirovićeva djela slobodno štampana i popularisana", dodao je naš sugovornik, "predstavlja razdoblje najdugovječnije socijalne i ekonomske krize, zapravo katastrofe, u modernoj istoriji Srbije. Ova katastrofa predstavlja odgovornost političkih elita koje su skinule zabranu s Velimirovićevih djela i uspostavile saveznički odnos sa Crkvom. Crkveni predstavnici najčešće ćute o odgovornosti ovih elita za socijalni i ekonomski sunovrat Srbije i srpskog društva, a nikad ne ukazuju na odgovornost političkih i ekonomskih elita za osiromašenje naroda i pljačku društvene imovine. Ali uvijek će rado osuditi komuniste."
Rješenje krize, prema SPC-u onda i nažalost sad, krije se – ili nonšalantno razotkriva – među ostalim baš u pritiscima za održanje vjeronauka u sustavu javnog obrazovanja, sve pod ciničnom maskom opće tolerancije. Nagovještaj hajke na državne službenike koji se opiru tom diktatu nije slučajan. Porfirije se pritom neće poput Velimirovića zalagati otvoreno za teoduliju iliti državu oličenu prvenstveno službom Božjom, niti će protestirati zbog vodovoda i sporta koji ne uključuju eksplicitno božanski element.
No njegov načelni poziv da se društvom i politikom bavimo na osnovi učenja Nikolaja Velimirovića je već dovoljno zlokoban. O tome bi mogli porazmisliti i pobornici samog Porfirija izvan krila SPC-a. Polemičkih reakcija na njegove najnovije istupe zasad nema mnogo. Usputno bilježimo samo više kritičkih komentara na srpskom portalu Peščanik i jedan procrkveni osvrt u zadnjem izdanju ovih novina. U svakom slučaju, gadno se izlizao raniji Porfirijev portret, valjda zato što je temeljen u prvom redu na očito varljivom privatnom dojmu. Pa, bit će da je nemoguće razabrati javno i privatno dok Crkva uporno privatizira državu. Ili neka nam suštinu ove problematike nastave obrazlagati tek crkveni pojci i čteci.
