Inicijativa "Od šutnje do promjene", koja okuplja preko 700 stručnjaka socijalne skrbi, nedavno je pravobraniteljici za djecu Helenci Pirnat Dragičević ukazala na teško kršenje prava novorođenčeta nađenog u kanti za otpad u Zaprešiću. Po oštrini kritike izvora neograničenog autoriteta u hrvatskom društvu - Katoličke crkve, zdravstvenog sustava, sustava socijalne skrbi i mainstream medija – pismo upućeno pravobraniteljici prava je rijetkost i dokaz da u okorjelom sustavu socijalne skrbi postoje ljudi koji razmišljaju progresivno.
Socijalne radnice i radnici tvrde da su prava ovog djeteta prekršena neumjerenim i neovlaštenim izlaganjem medijskoj pažnji, pri čemu posebno ističu "nasilan" blagoslov koji je dijete u KB Sv. Duh primilo od katoličkog svećenika. Za cjelokupan tretman napuštenog novorođenčeta krive Hrvatski zavod za socijalni rad koji djetetu nije odredio skrbnika izvan ustanova za grupno zbrinjavanje.
Podsjetimo, 13. svibnja u kanti za otpad u Zaprešiću nađeno je tek rođeno muško dijete, koje je hitnom intervencijom zbrinuto i spašeno u zagrebačkoj bolnici Sv. Duh. Protiv majke, koja još nije pronađena, pokrenuta je prava hajka, a dječak je na odjelu neonatalne skrbi fotografiran i tretiran kao medijska atrakcija. Dodatno, bolnica se pohvalila time da je organizirala blagoslov svećenika. Dijete još uvijek nije u adekvatnom skrbničkom domu.
Pismo stručnjaka socijalne skrbi pravobraniteljici prenosimo u cijelosti.
Bolnica kršila prava djeteta
"Prateći odnos medija, odgovornih i nadležnih u zbrinjavanju aktualno napuštene bebe u Zaprešiću, stručnjaci (psiholozi, socijalni radnici, socijalni pedagozi), okupljeni u inicijativi 'Od šutnje do promjene', u svrhu točnog informiranja javnosti poručuju slijedeće:
U situacijama pronalaženja napuštenog djeteta propisi su jasni. Nadležnost zbrinjavanja ima isključivo služba socijalne skrbi kako god se ona zvala ili bila organizirana, kao organ skrbništva. Danas bi to bi bio Hrvatski zavod za socijalni rad, koji postoji kao centralno tijelo sa svojim područnim uredima u svakom većem gradu. Ta je ustanova dužna postaviti skrbnika djetetu, koji zapravo vrši funkciju njegovih roditelja, koji nam zasada nisu poznati. Skrbnik odlučuje o svim važnim stvarima, npr. imenu, liječenju, smještaju pa i o objavama u medijima, uz suglasnost i dogovor sa nadležnim Područnim uredom HZSR. U posljednjem slučaju napuštene bebe, danima se nitko iz socijalne skrbi odnosno, iz HZSR nije oglasio. Zato smo iz bolnice slušali izvještaje istoga dana, ali iz socijalne skrbi, iz institucije koje treba zbrinuti dijete, ni glasa. Nedavno su zaposlili glasnogovornika! Kako to? Dakle, bolnica je bez ikakvog ovlaštenja i dopuštenja skrbnika, izvještavala o djetetu, iznosili su podatke o djetetovom zdravstvenom stanju i to direktno u kamere. Inače zdravstveni se sustav uvijek drži propisa i traži suglasnost roditelja ili skrbnika, potpisom ili pismenim rješenjem, za sve situacije kod liječenja djece. Kada djeci treba dati anesteziju za vađenje zuba, kada hitno treba djetetu koje je progutalo 20 Normabela 'ispumpati želudac', a nema roditelja ili nisu dostupni, naši se zdravstveni radnici drže slova zakona i puste dijete da čeka skrbnika! Tako da nas čudi, ali zaista čudi ova sloboda percipiranja granica liječenja, medicinskog postupanja, jer ovdje se liječnik (bez suglasnosti skrbnika) fotografirao s djetetom.
Dijete u promociji crkve
Isto tako se s djetetom fotografirao i svećenik. Kako se u bolnici, na neonatalnom ili pedijatrijskom odjelu pojavio svećenik? Koja mu je uloga i odakle dozvola da obavlja svoje obrede s djetetom koje nema roditelje, niti je zatražena suglasnost skrbnika? Što on radi u bolnici i tko mu je dopustio pristup djetetu koje se, na kraju krajeva, ne može “braniti” od nasilnog 'blagoslova'? Da li smo previše 'zločesti' ako kažemo da se dijete iskorištava u svrhu promocije? Što bi učinio netko od vas, katolika, koji možda čitate ovo, kad biste čuli da je npr. hodža blagoslovio vaše dijete koje se napilo na maturalcu, a da mu pomogne? Nadalje, neprofesionalno je i etički nedopustivo, navesti gdje će biti smješteno dijete. U ovom slučaju je to 'ponovno' Dječji dom Zagreb. Napomena 'ponovno' odnosi se na činjenicu da je sama ravnateljica u više navrata opominjala kako nema za tako malu djecu, kako u biti, institucionalni smještaj nije dobar za bebe, što nam i zdrav razum kaže. U više navrata je izjavljivala kako gotovo stalno ima na skrbi veći broj djece od broja propisanog normativima. Što to zapravo znači? Bebe sa mogućnošću posvojenja mogu, djevojčice sa autizmom ne? Ne znači to kako 'neki radnici malo više i brže moraju raditi'. To znači da jedna radnica ili radnik u smjeni mora brinuti za 10 beba. Danju, vjerojatno to rade dva ili tri zaposlenika, no druga i treća smjena, pitate li se? Uglavnom, dok gledate slike pokušajte to spojiti s informacijama, npr. 9 beba (živih ljudskih bića koja su potpuno ovisna i brizi, njezi, apsolutnoj pažnji odraslih skrbnika i koja trebaju emotivnu bliskost radi pravilnog emotivnog razvoja) ili 10…, a Dom ima normativ za 4 ili 5. Zamislite sebe samu/oga kako brinete o devetero dojenčadi!
Novorođenče ne smije u dom!
Ono što je najteže činjenica - za tako malo dijete nedopustivo je da bude u dječjem domu. Djeca su od rođenja biološki uvjetovana da poznaju jednu osobu, jednog njegovatelja ili skrbnika, koji je tu dan i noć za njih. Uvjeti u dječjim domovima nisu takvi, niti mogu biti. Upravo je činjenica da je za dječji razvoj najvažnije da ima jednog primarnog skrbnika – roditelja ili onog tko mijenja roditelja (udomitelja, posvojitelja) koncepcija deinstitucionalizacije te promoviranja udomiteljstva („Prve 3 su najvažnije“). Odluku da se dijete i to još tako maleno smjesti u ustanovu smatramo sramotnom za sustav – sramota je i fotografiranje putem medija i kvazihumanitarna samopromocija! Dijete tijekom odrastanja ne smije čekati da stručnjaci riješe sve potrebno za konačnu skrb. Dijete ne smije čekati okončanje pravnog postupka. Dom za djecu Zagreb, Nazorova nije najbolja opcija, samo zato jer je smještaj u udomiteljsku obitelj teže pronaći. Ako je dijete zdravo i nije nužan tretman rane intervencije, onda je udomiteljska obitelj najprirodnija za zbrinjavanje. Privrženost se kod beba razvija najprije prema jednom skrbniku, koji je uz nju 24 sata, a onda prema svim članovima u obitelji, ako ih je više. U ustanovama se o djetetu brine više osoba, svatko po 8 sati. Iz razvoja privrženosti se razvijaju svi naši budući odnosi kroz život, a znamo da time dijete stvara i sigurnost – dijete zaplače, majka ili skrbnik dođe i pobrine se za njega. To nije izvedivo u ustanovi. Što se događa sa djetetom na čiji poziv – plač - nitko ne dolazi?
Postoji registar posvojitelja
Beba prima poruku da je nebitna, nevidljiva, nevoljena, neshvaćena, prestaje plakati ili ako je povremeno netko čuje ili reagira stvara mišljenje da je svijet nesigurno mjesto i da se odraslima ponekad može vjerovati, ali uglavnom ne. Nastaje nesigurna privrženost do one anksiozne privrženosti ili potpuno dezorganizirane privrženosti, gdje je sve i svi nesigurno. Jesu li zaista sva mjesta u udomiteljskim obiteljima popunjena pa je stoga došlo do ovakve odluke? Teško je to povjerovati, no kako sada postoji Središnja služba HZSR–a, (znači cijela plaćena „služba“) koja se bavi traženjem smještaja za djecu u udomiteljskim obiteljima, a prije su to radili zaposlenici u bivšim centrima, pišući više od tridesetak upita za smještaj, onda je vjerojatno došlo do situacije da nigdje, ama baš nigdje u Hrvatskoj nema mjesta u udomiteljskoj obitelji za ovo napušteno dijete. Nije nemoguće. To nas onda vraća na problem mogućnosti zbrinjavanja djece o čemu je ova inicijativa u više navrata upozoravala dopisima nadležnima, kao i putem medija. Članovi ove inicijative upozoravaju kako postoji registar posvojitelja u kojem je puno posvojitelja koji su udomitelji sa perspektivom posvojenja, a u čije je obitelji moguće prvo smjestiti dijete u udomiteljsku obitelj, potom, kad dijete stekne uvjete za posvojenje, ti ga udomitelji imaju mogućnost posvojiti. U tom slučaju dijete nije najprije premješteno iz bolnice u ustanovu pa onda u udomiteljsku obitelji, pa onda još i moguće posvojiteljima. Tek rođeno, u ovom slučaju mijenja tri okruženja!
Neetično izvještavanje o majci
Ono što nas zaista jako boli je što se prava djece opet krše. Napušteno dijete je i žrtva kaznenog djela za koje opet postoje pravila objavljivanja – za koja nitko ne mari. Kao ni za djecu, osim kad su u medijima. Šta da radimo sa djecom koja dugo čekaju smještaj i nisu imali „privilegiju spašavanja“ putem medija? Javnost ne smije znati gdje je smješteno napušteno dijete, niti detalje o zdravstvenom stanju. Javnost mora znati kako nadležne ustanove, institucije i sustav brinu o najnemoćnijem članu društva i da je to učinjeno na stručan način, bilo od strane zdravstva ili od socijalne skrbi. To je opet izostalo. Kako bismo bili u potpunosti sigurni u kršenja prava ovog djeteta, šaljemo Vam ovu prijavu i molimo odgovor", stoji u dopisu pravobraniteljici.
