Svoju novu dramu "Avijatičari", koja je prije nekoliko dana praizvedena u zagrebačkom Teatru &TD, pisali ste šest godina. Zašto toliko dugo?
Strpljenje je jako važno kod Franza Kafke; on je to od Goethea pokupio, koji je kazao da strpljenje stvara genija. Naravno, ne mislim da sam genije, ali držim se i ja te jedanaeste Božje zapovijedi: ne žuri u pisanju. Stoga ne potpisujem ugovore unaprijed jer nikad ne znam kad ću nešto završiti i hoće li to trajati godinu, pet ili deset. Kad sam došao do kraja, barem mislim da jesam, trebao se tekst igrati istovremeno u Teatru &TD u Zagrebu i Mini teatru u Ljubljani, ali zbog korone ostala je zasad samo hrvatska izvedba. Inače, tekst se prevodi i na francuski, za fondaciju Maison Antoine Vitez, koja prevodi i Ivanu Sajko i Ninu Mitrović, pa se nadam da će "Avijatičari" jednog dana igrati i u nekom pariškom teatru.
Drama govori o masovnim požarima koji prijete čovječanstvu. Svjetska apokalipsa je tema vašeg komada ili okidač za nešto drugo?
Moram odmah kazati, kad sam počeo raditi na ovome tekstu i kad sam ga završio, nije bilo ni spomena o koroni ili potresu, niti me zanima raditi replike ovih događaja. Dakle, još tada sam likovima stavio maske na lice, ne znajući da će ih zapravo imati i publika. Isto tako, želio sam tekst koji ostavlja prostor za slutnju i glumačku igru baziranu na izgradnji stanja i odnosa izvan samih dijaloga, a odlična mlada redateljica Tamara Damjanović, s kojom sam u Gavelli radio svoj komad "Sjećanje šume", sve je to brzo shvatila.
U novoj drami odmaknuli ste se od "starih" tema balkanske mržnje i približili ispitivanju kompleksnog labirinta ljudskih duša. Odakle taj zaokret u vašem autorskom interesu?
Ponajprije me zanimalo kako reagira ljudska duša u nekim novim okolnostima, u kojima mi sada živimo, a emotivna baza teksta jest suočavanje, kako čovjeka sa samim sobom tako i s onime što ga okružuje. Ima tu osvjetljavanja nekih mračnih kutaka i izvlačenja stvari na svjetlo, a to me je i prije zanimalo, primjerice u romanu "Proslava", kad sam htio ući u labirinte svijesti nekoga tko može, kao kod Dostojevskog, istovremeno biti i žrtva i krvnik.
U doba korone pisali ste i novi roman "Okretište". Kakav je osjećaj pisati u izolaciji?
Da se ne lažemo, ni prije nisam volio neka masovna okupljanja, tako da mi život bez ljudi nije nešto teško pao. Knjiga će izaći na jesen, u izdavačkoj kući Disput, i to je moj najintimniji roman, koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njihova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i okolinu, a ishodište mu je bio istiniti događaj. U njega je inkorporiran i moj projekt u sklopu kojeg godinama fotografiram i skupljam slova "U" na raznim mjestima – nevjerojatno je kakvih sve tu ima slova, kojih boja i oblika. Namjera mi je bila da ih objavim u knjizi u kojoj će biti samo to "U", a s obzirom na kukavice u našoj vladi, koji se još nisu odredili ni prema ustaškom "Za dom spremni", ispada da je i ovo, nažalost, itekako aktualno pitanje.
