Zanima li vas kakvo je doista neko selo ili mjesto, najprije ćete to doznati bacite li pogled na tamošnju zajedničku, društvenu imovinu: odvajkada se u narodu uvriježilo da stanje npr. mjesnoga društvenog doma ili groblja najbolje govori o tome kakvi ljudi ondje žive i koliko je ta sredina razvijena. Vrijedi to ’pravilo’ i za dobar dio krajiških sela, čiji su putevi danas uglavnom zarasli, groblja zapuštena, a društveni domovi devastirani i oronuli. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u mnogima od njih zatekli biste posve drugačiju sliku, koja je bila posljedica svih onih kolektivnih napora u podizanju životnog standarda i zadovoljavanju zajedničkih potreba - samodoprinosima zaposlenih i radnim akcijama omladine gradila se infrastruktura, dovodila struja i voda, uvodili telefonski priključci, podizale škole, ambulante, pošte, ali i seoski domovi, središta društvenog života. Malo toga je danas ostalo i od tih objekata i od takvog elana, sivilo i pustoš zamijenili su nekadašnji entuzijazam i optimizam. Takva ‘sudbina’, puna crno-sivih nijansi, nije mimoišla ni kordunaško selo Trupinjak, na čiji su društveni dom i mještani i seljani iz okolice bili iznimno ponosni.
Živjelo je selo i živjeli su ljudi neki drugi život. A taj je život bio kao pjesma: svake subote i nedjelje, ali i na državne praznike, održavali su se plesnjaci, muzika je svirala od večeri do jutra - Milić Bjelovuk
- Sagradili smo ga dobrovoljnim radom mještana. Prizemlje i sprat s potkrovljem, oko 400 kvadrata sveukupno. Gornji dio bio je namijenjen kulturno-zabavnom životu i ondje se moglo okupiti dvjestotinjak ljudi, a donji komercijalnim i ekonomskim namjenama, za trgovinu, skladište, gostionicu. Sve je odlično funkcioniralo. Tu nam je pod istim krovom bilo sve kao u velikim robnim kućama, po ništa nismo trebali odlaziti dalje, u Karlovac ili Krnjak. Sve smo imali ovdje, cijeli se život tu odvijao: prve mladenačke zabave, prve simpatije i prvi filmovi, koji su dolazili iz Karlovca. Još nije bilo televizije i videa, pa nam je to naše kino bilo prozor u svijet, u civilizaciju. Održavali su se ovdje i ozbiljniji skupovi, poput tadašnjih zborova građana na koje su ljudi redovito i u velikom broju dolazili te sastanaka političkih i društvenih organizacija – prisjeća se sadržaja i važnosti društvenog doma Milić Bjelivuk, predsjednik Mjesnog odbora Trupinjak kojem pripada i sedam okolnih sela.
- Živjelo je selo i živjeli su ljudi neki drugi život. A taj je život bio kao pjesma: svake subote i nedjelje, ali i na državne praznike, održavali su se plesnjaci, muzika je svirala od večeri do jutra. Svi smo živjeli za te naše zabave. Posebno je veselo bilo za Dan republike 29. novembra, za novogodišnjih, osmomartovskih i prvomajskih proslava. Zajednički smo obilježavali i datume osnivanja ovdašnjih partizanskih odreda, prisjećali se stradanja u Drugome svjetskom ratu. O tome svjedoči i spomen-ploča koja nekim čudom još stoji na oronulom domu – niže Bjelivuk nostalgične slike bolje prošlosti.
O današnjem stanju doma i životu u selu govori nam posve drugačijim riječima.
- Nema više ničega. Seoski dom već 27 godina propada. Urušio se i krov, da se bar njega konzerviralo, ali nije. Nitko nije htio spasiti dom od propadanja, obnoviti ga. Sada je to slika našeg sela, sve je ovdje tuga. Nema više života, nema okupljanja. Svatko je svoju kuću obnovio kako je znao i umio, a naše nekadašnje okupljalište postalo je i ostalo ruševinom. Selo je potpuno zamrlo. Nešto malo ljudi okupi se po kućama, uz karte, kavu i čašicu razgovora. Čak i glasanja organiziramo po privatnim kućama, a dom nam propada – kaže Milić.
Doista, tragovi propadanja, osim na derutnoj zgradi doma koji više nije u funkciji, naziru se na svakom koraku, i u Trupinjaku i u okolici.
- Tako propada i škola u Gornjem Budačkom. Zaraslo je sve, nitko o njoj ne vodi računa. Da su bar taj prostor na vrijeme nekome dali, pa makar i besplatno, da ne propada ovako. Velika je to šteta i svi to vide: kad nešto propadne, teško će se obnoviti, posebno u ovim našim krajevima. Bila bi to sada jako skupa investicija. A da se na vrijeme krenulo, možda bi sve bilo drugačije – kaže Bjelivuk, i sam svjestan da se samo nadom nije moguće oduprijeti vremenu.
- Ljudi su uslijed nemoći i protoka vremena postali apatični pa, kako se ono kaže, samo životare. Navikli su na loše stanje. Gledamo u tu propast, a ništa ne možemo napraviti. Vidimo da nitko nema nikakvog interesa, pa mi koji smo imali sreće živjeti u nekim sretnijim vremenima možemo samo prebirati po uspomenama. Mladima je sve to neshvatljivo. Kada su neki od njih započeli stasavati, zaratilo se, a izbjeglištvo je još više otuđilo naše ljude. Ionako je mnogima već sada svejedno, a za par godina sve će biti završeno, ovdje sve izumire. Stari odlaze Bogu, a mladih nema, pa nema ni sela. Život nestaje s ovih naših prostora - malodušno zaključuje priču.
Dom je godinama, uslijed nesređenog imovinsko-pravnog stanja, bio ‘ničiji’; tek je prije par godina uknjižen kao vlasništvo Općine Krnjak. Međutim, devastirani i derutni prostor malokome je danas privlačan, a i pitanje je kolika bi mu i kakva upotrebna vrijednost mogla biti u opustjelom kraju. U Krnjaku, kamo se ‘preselio’ sav život okolnih sela, kažu da se ipak naziru neke mogućnosti obnove nekadašnjih društvenih domova.
- Svi naši veći seoski domovi, poput onih u Trupinjaku i Debeloj Kosi, zahtjevaju ozbiljnu adaptaciju. Naravno, prije toga valja srediti imovinsko-pravne odnose, što je za trupinjački dom već učinjeno. Jedino s urednom dokumentacijom možemo kandidirati naše domove za obnovu novcem nadležnih ministarstava ili EU-fondova. No, ima li to smisla u praznim selima? Oko tih domova uglavnom živi staračko stanovništvo, pa bi se oni možda mogli prenamijeniti u staračke domove, da ljudi svoje pozne godine ne provode usamljeni i u izolaciji – navodi Dejan Mihajlović, načelnik Općine Krnjak, jednu od mogućnosti da se bivša seoska okupljališta vrate u zajedničku, svima korisnu funkciju.
Da takvi planovi nisu nerealni, govori i to što su novi život nekadašnjim društvenim domovima po selima podarili u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, u kojoj se oni uz pomoć sredstava iz EU-fondova obnavljaju.
