Evo za početak čudnovate, pomalo nadrealne i smiješne scene iz ‘Knjige o zavičajima’: na sastanku beogradskog Gradskog komiteta posvećenom u cijelosti problemima izdavačke djelatnosti – a godina je 1984. – Nikola Bertolino tumači Slobodanu Miloševiću, tada još gradskom komitetliji, potrebu osnivanja jedinstvene distributerske mreže, ‘čime bi se spriječilo komercijalne službe u poduzećima da međusobno trguju, razmjenjuju i preprodaju knjige, što za posljedicu ima korupciju i znatno uvećanje cijena’ (str. 525). Slobodan Milošević bilježi ovaj prijedlog i veli: ‘To ćemo ostvariti.’
Trideset godina kasnije živimo u sasvim drugom svijetu: Milošević je odavno mrtav, ali problem distribucije knjiga još nije riješen, barem ne u Hrvatskoj, što je jedan od razloga aktualnog bankrota hrvatskog izdavaštva. Kako bi pak izgledale Jugoslavija i Hrvatska da su problemi izdavaštva na vrijeme rješavani i što bi u takvom svijetu predstavljali Slobodan Milošević i Nikola Bertolino, možemo samo nagađati, no Slobo je, naravno, imao preča posla od knjige, a Nikola Bertolino (rođen 1931. u Buenos Airesu) u hrvatskoj je kulturi ostao poznat samo u stručnim krugovima kao prevoditelj Rimbauda i Baudelairea i urednik u Nolitu i BIGZ-u. Da su se Milošević, kao uostalom i Tuđman, više zanimali za knjigu a manje za humano preseljenje, ‘Knjiga o zavičajima’ možda ne bi bila napisana ili barem ne bi ispala ovako dramatična ispovijest o traumi iskorijenjenosti.
Na Balkanu, doduše, sklonom iracionalnim pretjerivanjima, mogla je – ali ne i morala – zaživjeti nakaradna ideja o naciji kao nečemu vječnom, monolitnom i mitskom a ne umjetnom i konstruiranom, što nacija, kao zamišljena zajednica, zapravo i jest, o čemu je Benedict Anderson odavno napisao uvjerljivu studiju. Intelektualac, naravno, uvijek ima izbora: on može postati Emir Kusturica ili biti moralno dosljedan, što znači siguran put u društvenu izolaciju. Nikola Bertolino u svojim je traganjima za identitetom domislio rješenje sasvim primjereno svom životu: on je Hrvat i istovremeno naturalizirani Srbin, a jedino od čega je odustao bilo je jugoslavenstvo. No ideja da hrvatstvo i srpstvo još negdje mogu živjeti u skladnom braku, čak i bez ljepila jugoslavenstva, danas je nečuvena, skandalozna i, naravno, subverzivna u svijetu u kojem je jedino moguće da Hrvat i Srbin naganjaju jedan drugoga sve do sudnjeg dana.
Nikoli Bertolinu sasvim sigurno nije bilo lako živjeti u svijetu u kojem je nacionalna nesnošljivost vodeća agenda, no tim prije je ‘Knjiga o zavičajima’ vrjednija, jer uvjerljivo pokazuje da njegovo rješenje nije nimalo proizvoljno. Njegov život je od samog početka bio drama identiteta – česte selidbe njegove obitelji po Dalmaciji, Hercegovini, Srijemu, omogućile su mu da svijet vidi izvan naučenih kategorija. Cijena neovisnosti, odnosno neprilagodljivosti koju je plaćao bila je uvijek visoka: u zagrebačkoj gimnaziji su ga ismijavali zbog dalmatinskog naglaska, u Širokom Brijegu učitelj ga je u prvom osnovne tukao zbog ćirilice (!), a on sam je svoj hrvatski identitet formirao kao dječak pod talijanskom okupacijom, iako je Bertolino podrijetlom zapravo talijanska obitelj. Čudnovati su putovi identiteta!
Iz drugog dijela ‘Knjige o zavičajima’ moglo je pak nastati nekoliko novih knjiga. Bertolino je, recimo, mogao napisati čitavu jednu važnu memoarsku knjigu o svom uredničkom iskustvu u kojoj bi potanko ispričao svoja očito dragocjena iskustva o procvatu nakladništva u sedamdesetim i osamdesetima godinama, no i ovako smo dobili sjajno štivo u kojem autor iz prve ruke svjedoči o slučaju ‘Grobnice Borisa Davidoviča’ Danila Kiša, o namještenim izborima književnih nagrada, o važnim likovima kakvi su bili Marko Ristić, Vasko Popa, Miloš Stambolić, Dragan Jeremić i Miodrag Bulatović. Bertolinov memoarski nastavak na ovu temu bio bi upravo neprocjenjiv.
