Prilaze Domu sportova ispire kiša, a korake nam časte krupne kapi, pa brzajući prolazimo ispod natpisa na kojem ružičastim slovima piše Metalac. Vrata kluba otvaramo kao da smo kod kuće i pozdravljamo nasmijano lice Branka Zemunika. Već smo bili ovdje, a tko jednom zađe u Metalca, idući put kao da nije gost. Zemunik je pola stoljeća trener zagrebačkog dizačkog kluba Metalac. Dizanjem utega počeo se baviti 1969. godine. Osvajač je brojnih medalja, bio je dizački prvak Jugoslavije, a zatim i posljednji trener i selektor reprezentacije Jugoslavije, od 1988. do 1991. godine. Trener je generacija dizača i dizačica, predavač i autor knjiga o dizanju utega. Dok u dvorani grupa ljudi posvećeno vježba, sa Zemunikom sjedamo na ćakulu u mali ured. Pregrađen je od ostatka prostora, ali ne do kraja, pa i dok pričamo do nas dopire ugodni žamor živahne Metalčeve kuće.

Krenimo od početka, od onih najmanjih, najlakših bučica. Kada ste se i kako počeli baviti dizanjem utega?

Utege sam počeo dizati 1969. Te sam godine zapravo prvo počeo trenirati hrvanje. Strašno sam se volio hrvati, na kvartu smo se stalno hrvali po livadama. Kad sam došao u Metalčevu školu hrvanja, trener Bednjanec mi je rekao da sam prežgoljav. Imao sam 54 kile, išao u treći razred gimnazije. Stvorio mi je strašan kompleks, ne mogu vam to opisati. Netko mi je tada rekao da Metalac ima i svoj klub za dizanje utega, u Ilici. Odlučio sam otići tamo, ojačati se pa se vratiti hrvanju. Nisam znao točnu adresu, pješke sam prešao Ilicu po desnoj strani skroz do Črnomerca i nazad po lijevoj. Napokon sam našao klub na broju 124, to je zapravo bilo skladište Kemoboje. Tamo su me primili pred kraj 1969., a dvije i pol godine kasnije postao sam prvak Jugoslavije u dizanju utega. Hrvanju se nikad nisam vratio, iako imam puno prijatelja hrvača.

Tko je tada vodio Metalac, trenirao dizače?

Vodio nas je Marijan Kraljević zvani King, poznati jugoslavenski policajac. Poslije je radio kod generalnog konzula Jugoslavije u Stuttgartu. King je bio trener jugoslavenske dizačke reprezentacije i trener Metalca, vodio je sve te sekcije. Kad je otišao, počeo sam čistiti dvoranu, spremati stvari za natjecanja. Malo pomalo počeo sam pomagati drugim dizačima, trenirati ih. Paralelno sam se i ja natjecao, i imao sam tada dosta uspjeha. Metalac je kao ekipa bio vrlo jak tih 1970-ih, imali smo više rekordera i prvaka Jugoslavije. Početkom 1970-ih iz Ilice smo se preselili u Kutiju šibica, a u Dom sportova smo došli 1973. godine i od tada je klub na ovoj adresi. To je tada bila prazna dvorana, samo beton. Ali bila je velika, imala radijatore, za nas je bila raj.

O vašoj eri u Metalcu ćemo još pričati, ali recite nam prvo po čemu je dizanje utega specifično, zašto je kompleksnije nego što se mnogima možda čini?

Gledajući izvana, ljudi misle da je dizanje utega samo fizička snaga, apsolutna snaga. Ali u dizanju utega ima jako puno motoričkih sposobnosti, važna je koordinacija, snalaženje u prostoru, fleksibilnost, a da ne govorim o brzini i eksplozivnosti. Imate sportove poput powerliftinga, nekad smo to zvali disciplina snage, u kojima su presudni jednostavni pokreti kratke amplitude. Ništa vam drugo ne treba osim apsolutne fizičke snage. Kod dizanja utega morate biti razgibani, fleksibilni i eksplozivno jaki. Čovjek koji je eksplozivan, ali krut, ne može puno. Dizanje utega se smatra i jednim od najboljih sportova za kondicijske pripreme u gotovo svim drugim sportovima. Uz to spada u sportove s najmanjim brojem ozlijeđenih, jer se pravovremeno i pravovaljano rade kondicijske pripreme. Mišići se postepeno pripremaju za veće napore. Od lakšeg ka težem, od poznatog ka nepoznatom.

Ranije se dosta negativno i neutemeljeno govorilo o posljedicama bavljenja dizanjem utega, o navodnoj štetnosti za tijelo?

Ove godine smo imali osam seniorskih državnih prvaka, bili smo momčadski prvaci i prvaci Kupa u muškoj i ženskoj kategoriji. Da imamo više novca, vjerojatno bismo mogli biti prvaci Europe, ali to nikoga ne interesira

Opće javno mišljenje je bilo da će oni koji se bave dizanjem utega ostati niski, da će iskriviti kičmu, imati spušteno stopalo. To sve je apsolutno netočno. Visina vam se neće promijeniti, kao što se ne mijenja s niti jednim sportom. S obzirom na vježbanje fleksibilnosti i snage, držanje se može samo poboljšati. Spušteno stopalo je produkt nevježbanja težine, a kada vi neprestano vježbate i dižete se na prste, straha od spuštenog stopala nema. Kad sam počeo dizati utege mama nije dozvoljavala da se kod kuće peru moje trenirke i oprema za trening, govorila mi je da ću ostati mali i iskrivljen. Dvije godine sam na umivaoniku u klubu sve prao i sušio dok se nije predomislila.

Ranije su dvorane bile pune

Koliko vas je familija podržavala? Osim što ste sportsku opremu morali prati van kuće, kako su reagirali na početku?

Tata je od početka bio jako ponosan, brat isto. Mama je polako prihvatila. Čitav kvart me dolazio gledati na treninge, na natjecanjima su pola publike bili dečki i cure s Peščenice i Borongaja. Inače sam rođen u Splitu 1952. godine, moji su iz Poljica. Ali ja sam odrastao na Peščenici, u Malnarovoj Republici. Bio je to period industrijalizacije, moji su išli za poslom, otac mi je bio strojobravar.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

U Zagreb smo došli 1953. godine, živjeli smo prvo kao podstanari u barakama koje su bile ovdje iza Doma sportova. Kasnije su srušene kad se gradila toplana. U stan na Peščenicu smo došli 1959. godine, od kvarta tada nije bilo ni k, od naše ulice do potoka nije bilo nijedne zgrade. Kad sam krenuo u školu glavno nam je igralište bilo po aerodromu na Borongaju, tamo je bila i optička industrija Ghetaldus. Pratio sam razne sportove. Kao momak sam svaki vikend išao gledati ligu hrvanja, ligu boksa, atletiku. Atletika je bila na Dinamovom stadionu. U Kutiji šibica su bili boksački mečevi na kojima je znalo biti po tisuću gledatelja. Hrvanje je bilo na Trgu žrtava fašizma, u jednom diskaču, tamo gdje je danas Hrvački klub Lika.

Vratimo se sad na 1970-e i rad u Metalcu. Kakve uvjete ste tada imali, kako ste se organizirali, razvijali programe?

Jako smo dobro radili, i dizanje utega i powerlifting, pogotovo ako uzmemo u obzir uvjete u kojima se radilo. Prije nije bilo svaki dan jedi meso, to si ljudi nisu mogli priuštiti. Nije bilo ni gledaj analize na YouTubeu i slične stvari. Rezultate svjetskih prvenstava u dizanju utega sam trčao saznati tako što sam kupovao sovjetski Sport na Trgu bana Jelačića. Kad smo išli na prvenstva vani, uvijek smo prisluškivali Ruse i Bugare, kakve programe treniranja i prehrane oni imaju. To na stranu, dizanje utega je u Jugoslaviji bilo jako dobro organizirano. Postojala je prva savezna liga s deset klubova i druga savezna liga Istok-Zapad. Sve je dosta potpomagao Savez za fiskulturu, a kad ste imali status sportaša prvih kategorija, imali ste i primanja. Prvak Jugoslavije je imao pravo na primanja u visini prosječnog mjesečnog dohotka. Danas je u Zagrebu ta stipendija 600 kuna. Kad sam postao trener reprezentacije, od države sam dobio stan. A nikad nisam bio član partije, da ne bi sad netko odmah to nabacio. Bio sam trener i selektor jugoslavenske reprezentacije od 1988. do 1991. godine.

Kruna mog uspjeha su veslači braća Sinković s kojima radim zadnjih šest godina. Srce mi je jako zaigralo kad sam u tri ujutro gledao kako osvajaju zlatnu medalju na Olimpijadi u Tokiju

Koje su razlike kada uspoređujete međunarodna natjecanja 1970-ih i 1980-ih i danas?

Do 1990-ih je doping bio prešutno odobren. Zato ste prije imali rezultate o kojima danas sportaši ne mogu ni sanjati. Kod nas doping nikad nije bio udaran, ali zato je dosta Bugara i Rusa umrlo mlado, s četrdeset ili pedeset godina. Sjetimo se Naima Süleymanoğlua ili Nauma Šalamanova – više puta mu je mijenjano ime i prezime jer je bio pod pritiscima kao pripadnik turske manjine u Bugarskoj. Bio je svjetski prvak, rekorder sa šesnaest godina. Umro je s pedeset godina, cirozu jetre je dobio u četrdesetoj. To je samo jedan primjer. Ranije su i dvorane bile pune jer je svako prvenstvo Europe donosilo nove svjetske rekorde. Po deset tisuća ljudi je gledalo dizanje utega, to je danas nezamislivo. Prije par godina je na finalnom meču na prvenstvu Europe u Bukureštu bilo dvadesetak ljudi u publici, a aplauz se puštao na zvučnike, da na televiziji djeluje kao da publike ima. Danas je doping kontrola stroga i nužna. Ali i dalje se nekima zna progledati kroz prste, nije baš da je jednak tretman svih i svugdje.

Devedesetih nismo htjeli mijenjati ime kluba

Kako je Metalac prošao početkom devedesetih, pregrmio čitav ratni period?

Tijekom rata su nas iselili iz dvorane. Prvo je ovdje bilo skladište municije, a jedno vrijeme su tu spavale i izbjeglice. Nesretni ljudi, bilo ih je na tisuće. Ponovno smo krenuli raditi 1993. i 1994., a tad smo formirali i prvu žensku dizačku sekciju. Već 1995. i 1996. smo išli na europsko prvenstvo s djevojkama. Prva koja je dizala za Hrvatsku bila je Željka Skuliber, a brzo joj se pridružila i moja kćerka Branka Zemunik. Njih dvije su bile pionirke. Treba reći i da se 1990-ih na Metalac gledalo kao na socijalistički produkt. I tablete protiv zubobolje su bile socijalistički produkt pa smo ih koristili, ali dobro. Klubovi su se gasili, mijenjali imena, uzimali neka, kao, primjerenija. I nama su sugerirali da promijenimo ime, ali nismo htjeli. Izborili smo se da Metalac ostane Metalac.

Važna je ta povijest Metalca. Osnovan je 1929., kao radničko sportsko društvo, friško nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. Od mnogih sportskih sekcija koje je tada imao, danas je ostalo samo dizanje utega i hrvanje. A bio je od vanrednog značaja za sindikalni i politički rad sa širim masama. U Drugom svjetskom ratu Metalci i Metalke su odbili stati na stranu fašista, a u monografiji izdanoj 1979., koju ste nam vi posudili, redakcija Metalca piše da je najznačajniji rezultat kluba ljudsko opredjeljenje njegovih članova 1941. godine.

Ako živiš život površno, da impresioniraš drugoga i letiš za statusnim simbolima, onda si, što bi rekao pisac Branislav Nušić, odjekujući još od Jovana Sterije Popovića, pokondirena tikva. A život je kratak i prozuji za čas

Tako je. Metalac je dao devet narodnih heroja, među njima i jednu ženu, Dragicu Končar. U Narodnooslobodilačkom pokretu sudjelovalo je najmanje dvjesto članova Metalca. U najgora vremena je Metalac ostao na pravoj strani. Kao i nogometni klub Hajduk, koji nije htio igrati na strani fašista. To su kolektivi koji su imali hrabrosti i mi se u Metalcu takve povijesti ne sramimo, dapače. Evo, ja na ekranu mobitela držim sliku Stjepana Filipovića, onaj moment pred vješanje. Držim ga jer je to za mene hrabrost. To je borba, otpor. A prije sam na mobitelu držao sliku Ljube Čupića, onaj njegov osmijeh. Što se mene tiče, to se nikad ne zaboravlja. Supruga i ja svake godine na godišnjicu smrti zapalimo lampione na grobu sestara Baković. To su ljudi iz čijih biografija i dalje učim.

Kako se trenutno Metalac održava na životu? Uspjehe redate naveliko, ali koliko je i kakvog rada u pozadini svega toga?

Najam dvorane plaćamo i uspijevamo ga prebiti treniranjem drugih sportskih klubova i pojedinaca. Ali to jedva ide i ne možete si priuštiti da slučajno izgubite neke od tih poslova, jer onda više ne možete pokrivati najam. Živimo isključivo na sufinanciranju od Grada Zagreba i na samofinanciranju. Sad nam je jedna od glavnih preokupacija to što je Dom sportova od Grada dobio 150 milijuna kuna za rekonstrukciju, a dvorana će u tom periodu morati biti zatvorena. Još uvijek ne znamo gdje će nas izmjestiti.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Uspjeha nam stvarno ne nedostaje, ove godine smo imali osam seniorskih državnih prvaka, bili smo momčadski prvaci i prvaci Kupa u muškoj i ženskoj kategoriji. Da imamo više novca, vjerojatno bismo mogli biti momčadski prvaci Europe, ali to nikoga ne interesira. Nije nogomet, košarka ili vaterpolo. A dizanje utega je pravi domaći sport, ovdje se razvijaju naši treneri i dizači i dizačice, i ovdje ostaju. Produkt su našeg znanja, rada, ekonomiziranja. Kada gledate npr. nogomet, svi naši vrhunski igrači i treneri rade vani, vani žive, vani plaćaju poreze. Nogomet u tom smislu nije baš domaći sport.

Nadu mi daju sjajni mladi treneri

Zadnjih godina se dosta bavite i kondicijskim pripremama sportaša, u tome ste bili proglašeni za najboljeg trenera Hrvatske. Koliko vam je taj rad bitan, koje uspjehe posebno pamtite?

Tome sam trenutno najviše posvećen, ali kondicijske pripreme su dugo važan aspekt rada Metalca. I Željko Mavrović je ovdje trenirao osam mjeseci prije meča za titulu svjetskog prvaka. Kruna mog uspjeha su veslači braća Sinković, s kojima radim zadnjih šest godina. Srce mi je jako zaigralo kad sam u tri ujutro gledao kako osvajaju zlatnu medalju na Olimpijadi u Tokiju. Ženu sam probudio, unuka, sve živo. Nije to samo zato što ih ja treniram, nego zato što su mi veliki prijatelji. Kod njih je nesrazmjeran spoj vrhunskog rezultata i ljudskosti. Oni su najnormalniji ljudi, treniraju ovdje s rekreativcima, druže se, donesu bombone. Dio su nas, smatramo ih Metalcima. Sjajne su i veslačice sestre Jurković, kajakašica Anamaria Govorčinović i brojni drugi.

Autor ste knjiga i priručnika o dizanju utega. Kako trenutno stojimo s tom literaturom u Hrvatskoj, kaskamo li puno?

Stojimo loše. Zadnji udžbenik o dizanju utega napisao sam ja i izdan je sredinom 1980-ih. Tad je nekad izašlo i par važnih prijevoda ruskih trenera i dizača. Kasnije sam radio statističke analize svjetskih prvenstava i pisao za različite zbornike radova, ali sve je to malo i nedovoljno. Nisam imao vremena da se dalje bavim time. Svakako bi nam trebalo nove literature, jer dizanje utega sada i prije četrdeset godina nije isto. Na Kineziološkom fakultetu se dizanjem utega bave usputno, čisto informativno i generalno nam nedostaje ozbiljniji pristup tom sportu. Fali nam i medijsko praćenje dizanja utega. U Jugoslaviji su Sportske novosti znale pisati o tome, pa bi se nešto dalo iskopati po arhivima. Ali i tu fali materijala i širine. Ogroman dio povijesti dizanja utega na ovim prostorima nije zabilježen niti se danas bilježi.

Nakon svih ovih godina, i dalje ste skoro svakoga dana ovdje, u Metalčevoj dvorani. Što vam daje nadu?

Ako živiš život površno, da impresioniraš drugoga i letiš za statusnim simbolima, onda si, što bi rekao pisac Branislav Nušić, odjekujući još od Jovana Sterije Popovića, pokondirena tikva. A život je kratak i prozuji za čas, da citiram Bajagu. Uz veliku radost koju mi je donio brak i dvoje djece, Metalac je drugo najvažnije čemu sam uvijek bio posvećen. Onih koji su tu od početka Metalca, sve je manje. Živih je trenutno samo četvero. Svaki uspjeh nas je veselio, svako prvenstvo u Zagrebu nas je veselilo. Najviše me veseli što je Metalac ostao Metalac. Ostao je na razini skromnosti i predanosti koju je imao kao radnički sportski klub. Nadu mi daju naši sjajni mladi treneri Ivan Knez i Matija Brlas. Fanatici su, jako im je stalo i vjerujem da će nastaviti tako raditi. Najgore bi mi bilo kad bih ja otišao iz Metalca zbog bolesti ili čega god i da se klub raspadne. Kao, otišao Tito, raspala se Jugoslavija, otišao Zemunik, raspao se Metalac. Poanta je da se klub razvija, da i dalje bude dio ovog društva. I prije mene je bio netko tko je Metalac razvijao i gradio. Ljudi koji su goli i bosi trenirali na hladnome, stvarali klub i sačuvali principe rada i života u najtežim vremenima.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma