Lokalitet Buzeta, smješten 13 kilometara od Gline, spominje se 1549. godine, kada je plemićka obitelj Ajtić uzela ime ‘od Buzete’, što je naziv za rijeku Buzetu, koja je tekla pored srednjovjekovne utvrde Ajtića. Zatim se ponovo spominje 1563. godine u izvještaju kapetana Ivana Lenkovića o stanju krajiških utvrda i obrane Habsburške monarhije pred Osmanskim carstvom. Međutim, krajem 16. i početkom 17. stoljeća propadaju mnoge krajiške utvrde, koje zauzimaju Turci i drže ih u svojim rukama sve do Bečkog rata (1683 - 1699) i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kada je utvrđena nova austrijsko-turska granica i formirana Banska krajina. Upravo na taj ispražnjeni prostor između Kupe i Une austrijske vlasti počinju naseljavati hrvatsko stanovništvo s posjeda zagrebačkog biskupa i kaptola, ali i srpsko stanovništvo iz Bosne, koje 1703. godine naseljava na područje današnje Gline i Buzete.
Tužna je spoznaja da je tek 14. studenog 1995. godine zapaljena crkva sv. Ilije u Buzeti, koja je imala veliku povijesnu, arhitektonsku i memorijalnu vrijednost. Počinitelji nisu nikad otkriveni, niti su novine ikad pisale o tom događaju
Već 1720. godine Srbi u Buzeti podižu pravoslavnu crkvu posvećenu sv. Iliji, koja je građena od drveta i smještena na brijegu iznad sela, da bi na današnji položaj bila prenesena 1740. godine. U vojnom pogledu, Buzeta je pripadala glinskoj kapetaniji, koja će nakon 1745. prerasti u Prvu bansku pukovniju. Godine 1768. u selu je popisana 61 kuća. Ipak, važna prekretnica u životu pravoslavnih vjernika bila je 1779. godina, kada je zavedeno parohijsko zvanje i osnovana parohija Buzeta, koja je u crkvenom pogledu pripadala Gornjokarlovačkoj eparhiji. Premda ovo razdoblje oskudijeva detaljnijim podacima o crkvenom i vjerskom životu, objavljeni dokumenti iz povijesti Vojne krajine otkrivaju da je 1793. godine paroh buzetski bio Arsenije Demić.Također znamo da se u crkvi nalazila ikona sv. Dimitrija iz 1810. godine i još dvije ikone s likovima sv. Đurđa i sv. Ilije.
Početkom devetnaestog stoljeća Vojna krajina dolazi pod francusku upravu (1809 - 1813). Unatoč teškim stradanjima Prve banske pukovnije za vrijeme Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812. godine, stanovništvo Buzete pokazuje znakove demografskog oporavka i prema službenim podacima iz 1822. broji 494 stanovnika. Stanovništvo živi u kućnim zadrugama, kojih ima 55. Crkva je temeljito obnovljena 1849. godine, a ta je godina urezana ispod drvenog krova na zvoniku, ćirilskim slovima. Godine 1855. krajiški oficirski stan pretvoren je u državnu školu. Broj mještana raste, a prema službenom popisu stanovništva Habsburške monarhije 1857. godine, Buzeta ima 663 stanovnika. Pa ipak, ne treba zaboraviti da je uoči razvojačenja Vojne krajine 1881. godine, gotovo 85 posto krajiškog stanovništva bilo nepismeno.
Nakon sjedinjenja vojne i civilne Hrvatske dolazi do nezadovoljstva postojećim stanjem i novom upravom, koje je došlo do izražaja u protumađarskom narodnom pokretu, koji je 1883. godine zahvatio čitavu Hrvatsku, uključujući glinski kotar. Unatoč sve težem materijalnom stanju, narednih godina pojavljuju se prvi obrtnici iz Buzete, čija su imena navedena u ‘Adresaru obrtnog i poslovnog svijeta u Hrvatskoj i Slavoniji’, koji je objavljen 1890. godine u Zagrebu. To su Kuka Simo, mlinar te Krnjaja Ilija i Muždeka Rade, krčmari. No, isto tako pojavljuju se i prvi razbojnici iz Buzete, o čemu slikovito govore naslovi objavljeni u petrinjskom listu Banovac (‘Nedjela hajduka V. Samardžije’ od 21. kolovoza 1898., ‘Sukob hajduka Vajana Samardžije sa oružnicima’ od 8. rujna 1898., i ‘Drugi sukob oružnika sa razbojnikom Samardžijom i njegova predaja’ od 27. listopada 1898. godine).
Međutim, mnogo bolji uvid u društveni život Buzete tog vremena daje vrijedno djelo ‘Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905. godine’ (Srijemski Karlovci, 1910). Tu se navodi kako parohija Buzeta ima 400 domova, zajedno sa susjednim selima Dabrina i Klasnić. Duša ima 2543: muških 1.153, ženskih 1.390. Sve Srbi pravoslavne vjere. Bračna para ima 443, divljih brakova ima 17. Također se kaže kako Buzeta ima crkvu, koja je posvećena sv. proroku Iliji. Slava se održava svake godine. Hram se nalazi u slabom stanju. Ima srpsko pravoslavno groblje, najstariji je spomenik iz g. 1840. Pravoslavni sveštenik je Aleksa Muždeka, rođen 1838. Završio je bogoslovske nauke. Muždeka služi u Buzeti već 44 godine. Udovac je, sa 4-oro nezbrinute djece. Važno mjesto u životu sela zauzima škola. Učitelj je Petar Košutić, rođen u susjednom Hajtiću. Služi 7 godina, od toga 4 u Buzeti. Stalno je namješten i oženjen. Govori srpski i njemački. Još se kaže kako školske djece ima 300: muških 170, ženskih 130.
Tih godina na rijeci Buzeti i njenim pritocima postojalo je po 5, 6, 7 i više mlinova, tako da je svaki zaselak imao svoj mlin. Međutim, život na selu bio je težak i pun siromaštva, zbog čega mnogi mještani odlaze na rad u prekooceanske zemlje, pretežno u Ameriku. Danas znamo da se uoči Prvog svjetskog rata iz Buzete iselilo na desetine mještana, kako nam otkrivaju putni listovi koji se čuvaju u muzejskom arhivu otoka Ellis pored New Yorka. Mnogi od njih se nikad nisu vratili, neki su pomagali rodbinu, a bilo je i onih koji su se vratili i dobrovoljno učestvovali u ratu od 1914 - 1918. godine na strani srpske vojske.
Stvaranje Kraljevine SHS mještani Buzete dočekali su s velikim nadama. U ovoj dominantno seljačkoj sredini, utjecaj među Srbima ostvarivali su Demokratska stranka, kasnije samostalci Svetozara Pribićevića, a donekle i radikali. Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1921. godine, Buzeta je imala 970 stanovnika. Od 1925. u selu je aktivno Srpsko privredno društvo ‘Privrednik’ iz Zagreba, koje radi na pronalaženju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije. Cilj je bio da se ta djeca stručno osposobe za razne zanate i trgovinu, kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod naroda. Samo do 1929. godine, kroz redove ‘Privrednika’ prošlo je 40 pitomaca iz Buzete.
U rujnu 1930. godine obnovljen je rad Srpske zemljoradničke zadruge u Buzeti, kako javlja petrinjsko Jedinstvo. U trgovački registar upisani su novi članovi uprave, i to: Martić Janko (kbr. 121), Martić Pavao (kbr. 80), Crevar Simo, Krnjaja Simo i Muždeka Petar, dok je novi poslovođa zadruge Damjan Samardžija (kbr. 47). Međutim, osim muškaraca, aktivne su i žene Buzete, koje 1931. godine osnivaju pododbor Društva ‘Kneginja Zorka’, što je bilo patriotsko i humanitarno udruženje, koje je nosilo ime po majci kralja Aleksandra Karađorđevića. Prema popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, u Buzeti je tada živjelo najviše stanovnika – 1043.
Pa ipak, izvjesni polet i optimizam ubrzo je prekinuo jedan tragičan događaj iz kolovoza 1933. godine, o kojem je pisalo petrinjsko Jedinstvo. ‘Na sv. Iliju 2. ovog mjeseca na zboru u Buzeti, kod crkve, od velike oluje, nanesena je narodu velika šteta. Nesreća je htjela, da je od vihora i oluje raspukla jedna stara lipa kod crkve, koja je unesrećila više osoba. Jedan mladić iz Buzete i jedna žena iz Brubna, ostadoše na mjestu mrtvi, a osim toga ima više teško ranjenih osoba; među ostalima i priglednik financijske kontrole iz Maje. Sada je narod dobar, ne opija se, ne tuče se, ali eto nesreća svejedno nosi žrtve. Radi ove teške nesreće velika je žalost u mnogim domovima po okolnim selima’, stoji u opširnom izvještaju od 5. kolovoza 1933. godine.
No, prava tragedija i nesreća stigli su 1941. godine, nakon stvaranja zločinačke ustaške NDH, koja će te i narednih godina odnijeti mnoge živote, samo iz Buzete njih 119. Ipak, krajem rata Buzeta postaje važno središte partizanskog pokreta i narodnooslobodilačke borbe. Prvo je pod upravom Socijalnog odjela ZAVNOH-a organiziran dječji dom za ratnu siročad, koji je u lipnju 1944. brojao 80 djece. Zatim je u kolovozu 1944. godine, pod upravom Poljoprivrednog odjela ZAVNOH-a, u zgradi škole osnovan Veterinarski laboratorij, koji je postao centar civilnog veterinarstva na oslobođenom području. Nije nevažno spomenuti da je njegova ambulanta postala najvažnije skladište veterinarskih lijekova za čitavu Hrvatsku, sve do kraja rata.
Nakon stradanja u NDH, srpska zajednica u Buzeti našla se 1945. godine u istoj situaciji kao i srpska zajednica u Hrvatskoj, s velikim gubicima u stanovništvu, ali i bez elite; učitelja, sveštenika, trgovaca… koji su bili pobijeni ili protjerani u Srbiju, dok su se oni koji su bili u partizanima polako udaljavali od naroda. Na ovu situaciju nadovezala se i savezna kolonizacija u Vojvodinu, koja se provodila sve do 1948. godine. Pa ipak, državne vlasti odlučile su pokazati da vode brigu o razvoju sela i 1953. godine osnivaju Opću poljoprivrednu zadrugu u Buzeti. Također potiču temeljitu obnovu crkve, kojom 1953. rukovodi Konzervatorski zavod u Zagrebu.
Do kraja 1950-ih održane su i dvije važne svečanosti u selu, o čemu je pisao sisački tjednik Jedinstvo. Prvo je u srpnju 1955. godine Savez boraca NOR-a sela Buzeta podigao spomenik svojim palim drugovima, koji je smješten pred školskom zgradom u selu. Na spomen ploči uklesana su imena 83 pala borca. Zatim je u rujnu 1959. godine na zgradi osnovne škole otkrivena spomen ploča, čiji je sadržaj glasio: ‘U ovoj zgradi za vrijeme NOB osnovan je Veterinarski laboratorij, koji je cjepivima i lijekovima opskrbljivao oslobođeni teritorij Hrvatske godine 1944 - 1945. Ovu spomen ploču podiže Društvo veterinara NR Hrvatske u čast 40-te godišnjice osnivanja Komunističke partije Jugoslavije. MCMLIX’.
Početkom 1960-ih stanje na selu bilo je još uvijek teško, međutim, nagovještaj značajnih promjena bilo je usvajanje dokumenta pod nazivom ‘Banijska koncepcija’, što je bila prva ozbiljnija politika regionalnog razvoja, koju od 1964. godine zajedno provode općine Sisak, Petrinja, Kostajnica, Dvor i Glina. Rezultat je bila izgradnja privredne i neprivredne infrastrukture – asfaltiranje cesta, izgradnja vodovoda, elektrifikacija naselja, uvođenje PTT linija, otvaranje novih škola, kao i zdravstvenih objekata. Nosioci razvoja postali su Željezara, Rafinerija i Gavrilović, pa se tako u općinskim središtima počinju graditi mali industrijski pogoni, a na selu razvijati kooperacija. Jedan od prvih rezultata nove politike bio je vidljiv 14. svibnja 1966., kada je Buzeta dobila struju i električno osvjetljenje. U tim događajima značajnu ulogu imao je i Dragan Crevar iz Buzete, koji je završio Učiteljsku školu u Karlovcu i Višu pedagošku u Zagrebu. Crevar je bio direktor Osnovne škole u Glini (1963 - 1966), zatim sekretar Općinskog komiteta SKH Gline (1966 - 1969), da bi 1969. godine bio izabran za predsjednika Skupštine općine Glina, što je funkcija koju će obavljati i početkom 1970-ih godina.
Krajem 1975. godine asfaltirana je cesta kroz selo, čime je Buzeta povezana sa općinskom centrom. Ona je otvorila put organiziranoj kooperaciji kroz proizvodnju mlijeka i mesa, te približila selo suvremenom životu. Također je izgrađena nova osnovna škola. Na zgradi nove škole podignuta je spomen ploča na kojoj su bila uklesana imena palih boraca i žrtava fašističkog terora od 1941. do 1945. godine. Na ploči je stajao natpis: ‘U znak dužne pošte, zahvalnosti i trajnog sjećanja … Ovu spomen ploču podižu mještani sela Buzeta. 29. 11. 1979.’
Prema istraživanjima koja su objavljena u zborniku ‘Glina i glinski kraj kroz stoljeća’ (Glina-Zagreb, 1988), ovo područje karakteriziraju galopirajuća depopulacija i migracijski procesi. Iz godine u godinu smanjuje se broj stanovnika, naročito mladog i radno sposobnog i stalno povećava broj staračkog stanovništva. Smanjuje se i broj aktivnog stanovništva, tako da je pojava staračkih i zapuštenih domaćinstava česta. Stoga ne iznenađuje da je prema popisu stanovništva iz 1981. godine, Buzeta imala 474 stanovnika, a prema popisu iz 1991. još manje – svega 390.
U kolovozu 1995. godine završena je vojna akcija Oluja, koja je simbolizirala reintegraciju teritorija, ali ne i ljudi. No, ona je označila i početak namjernog sprečavanja povratka pripadnika srpske manjine, koji su željeli da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj. Tužna je spoznaja da je tek 14. studenog 1995. godine zapaljena crkva sv. Ilije u Buzeti, koja je imala veliku povijesnu, arhitektonsku i memorijalnu vrijednost. Ovaj datum dosad nije bio poznat široj javnosti, a njega otkriva godišnji izvještaj Općine Glina od 18. ožujka 1996. godine, kojeg potpisuje tadašnji pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti. Počinitelji nisu nikad otkriveni, niti su novine ikad pisale o tom događaju. Također su rijetko pisale o životnim nedaćama stanovnika Buzete, kojih je prema novom popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2001. godine, bilo 60.
Kakva je danas budućnost srpske zajednice u Buzeti? Sami mještani skeptični su po tom pitanju, a razloge vide ne samo u hrvatskoj politici, nego i u tome što se Srbi koji su otišli iz Buzete ne vraćaju. Mještani imaju razumijevanja za one koji su morali otići, ali, s druge strane, bez njihovog povratka selo je osuđeno na malobrojnost, a onda u budućnosti, možda, i na potpuni nestanak.
