Još od svog prvog, hvaljenog romana ‘Sjaj epohe’ (1990.) Borivoj Radaković se predstavlja kao pisac koji na ljude, društvo i vrijeme gleda iz ugla autsajdera koji svojim junacima dopušta, uz probleme, traume i poraze, i dovoljno slobode da budu ono što jesu i što mnogi drugi ne žele ili ne smiju biti. Zato se njegove teme uvijek kreću između širokog svijeta uobičajene srednje klase i tankog sloja šarolikih marginalaca, između dopuštenog ponašanja i ekscesa na rubu skandala, između propisanog morala i neobuzdanih strasti. Na ta dva lica iste stvarnosti ukazuju i naslovi njegovih romana, ‘Ne, to nisam ja’, ‘Porno’, ‘Sredina naprijed’ i ‘Što će biti s nama’, a njegovi dramski komadi ‘Dobro došli u plavi pakao’ i ‘Kaj sad?’ govore o piscu koji je, bez obzira na to piše li o drogi, navijačima ili seksu, duboko povezan s elektricitetom urbane energije i svim njezinim iskrenjima.
Sa žaljenjem konstatiram da prizemna narodnjačka kultura svojim motivima i temama zadire u daleko širi društveni plan nego rock and roll. Ih, da narodnjaci imaju ikakvu društvenu svijest…
Vaš novi kazališni komad, koji će na proljeće biti premijerno izveden, nosi naslov ‘Borba i dosada: kratka povijest rock & rolla’. O čemu je zapravo riječ?
Nikad nisam mislio da ću pisati ikakav povijesni komad, a naročito ne o povijesti rock and rolla, jer sam uvijek pisao i pišem o onome što se događa danas ili što će eventualno biti sutra, ali nekako se ta tema nametnula: priča o jednoj struji u umjetnosti koja je snažno i obećavajuće buknula u vrijeme kad sam se ja rodio pa nakon nekoliko desetljeća nestala, rekao bih i neslavno. Avangarda se pretvorila u dosadu, preselila se iz centra u provinciju, rastočila se i umnogome postala reakcionarna. Rock and roll je šezdesetih zavladao svijetom, uveo nov tip građanske svijesti, uvelike oslobodio seksualnost, potaknuo ženski pokret i koješta drugo. Bio je izvor neke životne mudrosti, izrečene u stihovima poput malih filozofema, koje smo usvajali i njima se vodili kao obrascem mišljenja i ponašanja. Rokeri su artikulirali naše vrijeme ili barem naše oporbenjaštvo u tom vremenu. To je ono što me u ovom komadu zanima. Onda su mnoge parole postale banalne, obezvrijedile su se i napuštene su. Nije to, dakako, specifično samo za rock and roll. I oni koji slušaju cajke rado citiraju stihove iz svoje kulture…
Milijun kilometara od nigdje…
Koliko će biti muzike u njemu?
Muzika u njemu nije u planu, koliko god to izgledalo naopako ili dekadentno – to nije mjuzikl, komad s pjevanjem ili opereta, a ni priča sa songovima, ali rokenrol je u njemu veoma prisutan jer su likovi stalno naslonjeni na kulturu roka i često citiraju stihove iz poznatih pjesama. U književnosti je nešto takvo napravio Salman Rushdie čiji je roman ‘Ground Beneath Her Feet’ (‘Tlo pod njezinim nogama’) prepun tako plasiranih rečenica. Kad pripovjedač u romanu kaže: ‘She smiled sweetly’, onda znamo da je to stvar Rolling Stonesa, kad kaže: ‘If you don’t know how to do it, I’ll show you how to walk the dog’, to je pjesma Rufusa Thomasa iz 1963., koju su poslije izvodili Stonesi i mnogi drugi i tako dalje. Mene zanimaju posebni stihovi. Kako smatram da su rokeri anticipirali današnje ili ne tako davno prošlo vrijeme, odabirem pjesme tog tipa. Tu bih prvenstveno istaknuo Juru Stublića koji ima sjajnu pjesmu ‘Kad budu gorjeli gradovi’, a poslije u jednoj pjesmi ima opako proročanske stihove: ‘Milijun kilometara od nigdje, na Auto-putu bratstva i jedinstva kod hiljadu i prve rupe osjetih miris krvi i benzina.’ Gotovo da se čovjek naježi.
Spomenuli ste mudrost rokenrola?
Kad bih sve sažeo, mogao bih govoriti o nekom nenapisanom rokerskom moralu koji otprilike glasi: uživaj, pusti druge da žive i opiri se autoritetu. Rokenrol je bio i izrazito antirasistički i antinacionalistički intoniran. Svojevremeno sam pak razgovarao s Billom Drummondom iz – nerokerskog – dvojca KLF koji je, govoreći o rock and rollu, rekao da je to izrazito seljačka muzika. Malo sam se bio osupnuo kao da mi je pljunuo na svetinju, ali bio je u pravu. Pa ipak, za nas ovdašnje rock je značio urbanitet, pobunu protiv ruralizma svijeta naših očeva, protiv njihovih zasluga i zabrana. No kad su nastupili ključni trenuci, rock and roll i mnogi njegovi sljedbenici izdali su svoju ključnu ideju – antimilitarizam. Mnogi su se naši rokeri dali uvući u priču devedesetih pa smo imali besmisleni ‘hrvatski ratni rock’. Ipak, neki beogradski rokeri bili su antimilitaristički raspoloženi i izveli su svoj antimarcijalni performans na beogradskim ulicama. U svemu je najdosljedniji bio i ostao Branimir Štulić. Kapa dolje!
Što je danas ostalo od rokenrola?
Rekao bih da je sadašnji val kapitalizma zadovoljan sobom, ne želi pripuštati ništa novo i jednu te istu stvar želi prodati 50 puta. Tako da u rocku i umjetnosti uopće vlada strašna stagnacija – novuma jedva da ima. Nema eksperimentalne književnosti i nema eksperimentalne muzike. Postoje samo zadane pseudohumanističke teme – migranti, manjine, feminizam… – pri čemu bi autori trebali pridodati tobožnju moralnu suzu i prikriti bezočnu eksploataciju suvišnih ljudi. Sa žaljenjem konstatiram da prizemna narodnjačka kultura svojim motivima i temama zadire u daleko širi društveni plan nego rock and roll. U svemu ostalom potiče se samo ono što će biti nekakva srednja struja koja ne provocira. A ako provokacije i ima, bahati neoliberalni kapitalizam već ju je uračunao i osujetio. Ih, da narodnjaci imaju ikakvu društvenu svijest… Tu svijest imaju reperi, ali u njih uglavnom postoji manjak talenta za tekst i još veći za interpretaciju. A rokeri pričaju o ljubavi…
Bastion konzervativizma – Crkva, koja negira tijelo kao takvo i svodi ga na mazohistički objekt, više ne može skrivati svoje nasilno seksualno ponašanje i seksualnu nasladu u krajnje nasilnim odnosima, najčešće prema malodobnicima
Nekad je postojala hrabra sintagma ‘underground kultura’…
Nema više te sintagme jer nema onoga što bi ona trebala označavati. Underground je nemoguć u vrijeme interneta. A prevelik udio naive, amatera i diletanata sve pojave pretvara u amorfnu masu bez vrijednosti. Činilo se da će blogerska kultura na tom planu nešto napraviti, ali se jadno svela na vrijeđanje pojedinaca, nikako na kritiku društva i sistema, nikako na stvaranje i promoviranje nove umjetnosti. Bilo kako bilo, ni sam nisam za underground, već za overground, za ravnopravno sudjelovanje u javnom prostoru. S druge strane, čemu underground kad ja ili bilo tko drugi možemo opsovati predsjednika ili predsjednicu sasvim javno, a bez ikakva efekta. Ispaljuje se bezbroj parola, a svi smo pasivizirani i na neki način lobotomizirani i takve akcije budu smiješne i otužne. Ono što je bitnije, bolnije i provokativnije to se ne dira – nacionalni mitovi i legende, na primjer. Tko bi se usudio reći da je cjelokupna povijest Balkana lažno i romantično ispričana, da su priče o nacionalnoj državi kralja Tomislava potpuna bedastoća i laž stvorena mnogo poslije njega. Tko ispriča pravu priču o tome – alal mu vera! Samo – taj je gotov. Tek će objektivna genetička karta pokazati pravo prvotno stanje ovdašnjih potomaka Gota, Irana, Sarmata, Hazara, Veneta… Tome se silno veselim.
Kako uspijevate ostati dosljedni sami sebi u ovom posvemašnjem društvenom neredu?
Lako. Ili nisam svjestan koliko je bilo i teško. Ja sam anarhoidno oporbeno biće i ne slažem se s mnogočime što se zbiva u našoj sredini. To i ne tajim. U prvom redu ne slažem se s nacionalizmom, s pljačkom i nasiljem, s HDZ-om, SDP-om, Živim zidom, Novom ljevicom, s kulturnom politikom, s mnogim pojedincima, udruženjima, udrugama, svim tim karikaturama u groteski zvanoj Republika Hrvatska. I ne, ne mislim da je nered oko nas. To je red, poredak i danas je nemoguće ili je vrlo teško u njega unijeti bar malo nereda.
Eros i seksualnost važne su teme u vašim dramama i romanima…
Seksualnost je medij kroz koji pokušavam izazvati neku reakciju. U vremenu opće neslobode sputana je i seksualnost. U takvoj sputanosti seksualnost se emanira kroz nasilje i to danas vidimo. Bastion konzervativizma – Crkva, koja negira tijelo kao takvo i svodi ga na mazohistički objekt, više ne može skrivati svoje nasilno seksualno ponašanje i seksualnu nasladu u krajnje nasilnim odnosima, najčešće prema malodobnicima. Seksualnost je stoga i dalje političko pitanje, ali mislim da je to u prvom redu vjersko pitanje.
U vašem novom romanu ‘Hoćemo li sutra u kino’ seksualnost je okidač za mnoge odnose i pitanja?
U mom romanu majka glavnog junaka je nekad bila mlada i tada se slikala gola i te njezine fotografije moj junak otkriva nakon njezine smrti. Možda će to nekog čitaoca šokirati, ali se današnji mladi ljudi masovno slikaju goli i te slike čuvaju u mobitelima: hoće li se, što će se dogoditi kad njihova djeca nakon 30 godina otkriju te slike? Seksualnost definira moje junake: kao slabe, jake, neodlučne, hrabre, kao one koji se žele podčinjavati ili vladati drugima To je, dakako, sve prisutno i u životu i u drugim ljudskim odnosima, samo to u mojim romanima biva naglašenije. Današnji konzervativizam želi dokinuti govor o seksualnosti, a ja opet ne želim biti konzervativan.
Zagreb u vrijeme Univerzijade
Dok sam čitao vaš roman, razmišljao sam o starenju. Je li gubitak životne energije stanovita odrednica vremena u kojem živimo?
Jako mi je drago što ste prepoznali taj problem. Novi roman koji sada pišem govori upravo o starenju. Danas živimo među starim ljudima jer su mladi otišli, a prinova je oskudna. Ponekad kad se vozim biciklom primjećujem oko sebe uglavnom stare ljude, koji jedva hodaju, guraju neka kolica s tržnice i posrću pa ih ne mogu ni zaobići. U tome prepoznajem i svoje susjede koji su odavno prestali biti životno aktivni: ne idu u kino, ne idu nikamo, nego poput naših roditelja stoje pred zgradama i govore što su gledali na TV-u, o visini penzije i o bolestima. Kad stariš, moraš pustiti bradu i brkove, moraš se zapustiti; svi su odjeveni u sive nijanse ili bezličnu drap boju. Stari se prema uzusima, stari se običajno i to me užasava. Kao da se ugledamo u svoje roditelje i stari smo već s 50 godina.
Zagreb je vaša česta tema. Kakav je taj grad onda kad ga volite, a kakav onda kad ste zbog njega očajni?
Kad bih birao vrijeme kad je Zagreb u toku mog života bio najljepši i najpoželjniji, onda bi to bilo vrijeme Univerzijade. Tada je Zagreb doživio kulturološki skok – lokali su radili danju i noću, nasilja je bilo mnogo manje nego danas, plaće su porasle. Osjećao sam se sigurno u svom gradu. Živjeli smo dobro. Zagreb je tada postao pravi evropski grad. Nakon toga doživio je strašnu dezurbanizaciju koja traje i danas i to je ono što u Zagrebu ne volim. Barbarizam na svakom koraku, kult šake i novca potisnuo je puko, obično građansko ponašanje. Nacionalna i vjerska idolatrija s krajnjim neukusom. Kao što su građani svojevremeno stajali pred Manduševcem i neobičnom hrpom bezvrijedna novca sami sebi od sebe kupovali potpuno dezideologiziranu slavu prošlosti koje nije bilo, tako su na središnjem gradskom trgu silnim okupljanjem poslije finala nogometa u Rusiji građani od sebe kupovali zajedništvo i budućnost koju nikad neće imati. A sve je puklo na već uobičajeni način – urbanitet je pokleknuo pred ruralnošću i njezinom kulturom. Nema te nogometne pobjede koja to može zatomiti.
Od vašeg hvaljenog romana ‘Sjaj epohe’ prošlo je 30 godina. Kako se osjećate danas?
Nisam sklon nostalgiji niti ikakvu – sentimentalnom, zbiljskom – vraćanju u prošlost. Ali ponosan sam na taj svoj roman – manje u onome što govori o onom vremenu, više po tome koliko je anticipirao nekoliko smjerova u suvremenoj književnosti. Meni je to veoma važno tim više što, kako rekoh, forma danas malo koga opterećuje.
Ako biste bili prorok na pet minuta, kakav tip društvenih energija po vama možemo očekivati u budućnosti?
Nemoguće je da ovakvo stanje bude vječno, iako ne znam kakve će to biti promjene, čime će one biti izazvane i tko će biti njihov nositelj, ali neka mi logika pokazuje da ovo vrijeme ždere samo sebe. To neprestano vraćanje ni u šta, u mitove i legende, to ne može biti produktivno ni u čemu, a puki pogled na jedan novinski broj pokazuje tu tešku neproduktivnost i srozavanje na svim planovima. Svijet tutnji u drugim pravcima. Ovi naši retrovizionari tutnje samo u jednom pravcu, unazad. Vjerujem da će doći ponovno do sukoba sinova s očevima i ti očevi će biti gore popljuvani nego generacija prije naše, naprosto zato što ovi sadašnji očevi tako tvrdoglavo žele zaustaviti današnje vrijeme.
